Piše: Slobodan Jovanović
Društvene protivrječnosti, suprotnosti i različitosti interesa i vrijednosti, bilo da su u pitanju nacionalne ili ideološke, te shvatanja određenih društvenih grupa da svoje ciljeve treba da ostvare bez obzira na sredstva, od svakih izbora u Crnoj Gori prave svojevrsni referendum za opstanak moderne, građanske Crne Gore, Crne Gore kao dijela zapadne civilizacije i sistema vrijednosti.
Nikada do kraja dekonstruisane, ideološke matrice koje su se devedesetih uspostavile i u dvijehiljaditim nastavljaju da egzistiraju, i u teoriji i u društvenoj praksi, kao kontinuitet ekstremizma imperijalnog i nacional-šovinističkog tipa. To je politička matrica koja je u samom začetku kao glavni instrument za ostvarenja svojih ciljeva imala nasilje, jer se nacionalni koncept koji je zagovarala mogao ostvariti samo putem nasilja. Ideologija koja je Crnu Goru viđela devedesetih kao dio velikodržavnog političkog koncepta Beograda, koji se danas eufemistički zove „srpskim svetom“, ostala je vjerna agresivnim metodama u ostvarenju svojih ciljeva i ponašanju prema drugim nacionalnim zajednicama, insistirajući na traganju za istorijskim periodima na kojima se može konstruisati poželjna predstava navodno dosljedne povezanosti sa „tradicijom“ – kako je oni vide.
Nakon obnove nezavisnosti 2006. vlast se konstituisala uz učešće i podršku svih manjinskih zajednica i otvorenim pozivom onima koji se osjećaju kao pripadnici srpske nacije da prihvate ustavni koncept građanske države i uzmu učešća u vlasti. Pripadnici srpskog naroda su se skoro plebiscitarno odredili i, uz korifejstvo SPC i neskrivenu podršku Srbije, opredijelili za nastavak politike isključivosti u ostvarenju već opisanog koncepta koji se zasniva na nacionalnoj konstitutivnosti i nacionalnom karakteru države, u skladu sa svojim viđenjem njenog habitusa. Promjenom vlasti 2020. Crna Gora je dobila vlast koja bi, da su se u Crnoj Gori političke partije istinski konstituisale na deklarativnim programskim principima, predstavljala politički bastard. Kao neprirodan spoj između dvije navodno ili, bolje rečeno, lažno građanske koalicije i koalicije koja insistira na nacionalnom karakteru države ili, kako njen politički pokrovitelj iz Beograda zagovara, kao državu konstitutivnih naroda, po ugledu na Sjevernu Makedoniju. I to je samo jedna od ogromnih političkih i strateških međusobnih razlika, ako im je vjerovati.
Vlast bez koncepcije, bez ikakvog sistema, sa kompromisom rogova u vreći, zasnovana na golom interesu, bilo da je u pitanju održanje na vlasti ili potpuno uništenje političkog protivnika oko kojeg se formirala prethodna vlast, uvela je zemlju u stanje potpune disolucije, nefunkcionalnosti i haosa. Kao svaka populistička i nasilju u politici sklona vlast, pribjeglo se nedemokratskim sredstvima, uzurpaciji vlasti putem donošenja nedemokratskih i uzurpatorskih zakona, uvođenjem mahom nekompetentnih partijskih kadrova u sve institucije sistema i zavođenja straha putem otkaza, prijetnji istragama, hapšenjima. Društvo se tako uvelo u stanje pravne nesigurnosti i deficita profesionalnog i nezavisnog odlučivanja u državnim institucijama zaduženim za spovođenje pravde i prinude. Valtazar Bogišić piše da je pravdi najveći protivnik nasilje.
Sem što je oktroisanim izmjenama određenih zakona veliki dio teritorije Crne Gore prepisan u vlasništvo instituciji iz druge države, uništenja nacionalne avio-kompanije, katastrofalnih zdravstvenih prilika i neshvatljivo velikog broja žrtava zbog pandemije korone, srozavanja bezbjednosnih struktura, već jasno upropašćene turističke sezone i uopšte stanja bezperspektivnosti i beznađa i odsustva strategije održanja u uslovima krize, vladajući trojni pakt je kao prioritet postavio ideološko i nacionalno istrijebljenje svega što ima primjese crnogorskog nacionalnog habitusa, multikonfesionalnog i međunacionalnog sklada i antifašističke tradicije. Naravno, izbjegavajući u otvorenim javnim nastupima izjašnjavanje na taj način. Sistemom mr. Džekila i mr. Hajda, u stvarnosti se ne libe jasne manifestacije onoga što jesu, dok se na javnoj sceni i pred očima međunarodne javnosti šmira politička korektnost.
Građanski dio Crne Gore, pretežno zastupljen u pripadnicima crnogorske nacije i manjinskim narodima, nesklon nasilju i radikalizmu, mada mu se pokušavaju podmetnuti ta kukavičja jaja od onih koji i pobjede slave nasiljem prema drugima, budući da se ne snalazi u situaciji otvorene agresije, nema adekvatan odgovor na nju. Martin Luter King je na jednom skupu rekao da „iz iskustva znamo da tlačitelj nikada slobodnom voljom ne daje slobodu, dakle ona mora biti zahtjev potlačenih“. Vrijeme je najmanje saveznik Crne Gore. Što postojeća situacija bude duže trajala, to će posljedice biti teže i teže ispravljive. Nagovještaji da će Vlada, usljed svoje nesposobnosti, svoj opstanak braniti ustupcima koaliciji srpskih stranaka pod kontrolom Beograda, samo još više upozoravaju da živimo u vremenima u kojima je što prije nužan odgovor svih onih kojima je 2006. ideal bila nezavisna, građanska Crna Gora kao dio evroatlantskog svijeta i vrijednosti.
Suština demokratije je postojanje saglasnosti da onaj ko dobije na izborima većinsku podršku neće je zloupotrijebiti da bi spriječio novu opoziciju u namjeri da se bori za vlast ili sticanje uticaja u budućnosti. Nažalost, u Crnoj Gori je na djelu beskrupulozna namjera uništenja političkih subjekata koji su izgubili na izborima sa ciljem onemogućavanja bilo kakvog politički organizovanog otpora nesposobnoj vlasti demokratskim i legalističkim putem. Bez snažnih političkih predstavnika političke nesuglasice se najčešće razrješavaju na ulici. To je put kojim se urušava društvena stabilnost i društvo se, umjesto da se bavi napretkom, konstantno bavi samo sobom. Zaboravih čija je misao da nikada neće manjkati argumenata protiv upotrebe nasilja, ali da će uvijek trebati argumenata za njegovu upotrebu. Razumna vlast ih ne daje svojim građanima.