Slavica Drašković priznala da nije državna revizorka, i dalje nejasno što radi

Umjesto da ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović odgovori na pitanje Pobjede, odnosno javnosti, kako je bilo moguće da se Slavica Drašković, vlasnica licence koju je izdala NVO Institut internih revizora, predstavlja kao državna revizorka, poslali su takozvani demanti u kojem ništa ne demantuju,. Veliku aktivnost je, međutim, preduzela narečena interna revizorka.

Fondu PIO je u petak, u 16.44 sata poslala mejl u kojem ih moli da njene nadležnosti „ne poistovjećuju sa poslovima Državne revizorske institucije“. I to bi bilo u redu da se prethodno nije, u dopisu u kojem od Nacionalnih muzeja traži dokumentaciju, potpisala kao državna revizorka. Tu je titulu prisvojila i u reviziji Pomorskog fakulteta, a tako je oslovljava i ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesna Bratić u dopisu kojim zahtijeva da joj se daju svi podaci koje traži sa Univerziteta Crne Gore.

Indikativno je da je mejl upućen Fondu zdravstva, u kojem Drašković objašnjava da nije državna revizorka, poslan dva i po sata nakon što je Državna revizorska institucija na svoj sajt okačila saopštenje u kojem osuđuje novu praksu da se neke osobe lažno predstavljaju kao državni revizori, što su prenijeli svi portali. Upravo taj mejl pokazuje da se ne radi o početnom nesnalaženju ministarki Vesne Bratić i Jelene Borovinić-Bojović na odgovornim državnim funkcijama, niti njihove „revizorke“ Slavice Drašković, već o namjeri.

Kakvoj?

Nakon što je DRI dokazala da Slavica Drašković nije državna revizorka i ova to potvrdila u naknadno poslatom mejlu Fondu zdravstva, ova osoba pravi još veću grešku i u dopisima državnim institucijama objašnjava da je interna revizorka. To zanimanje, naime, javni sektor ne poznaje, ono postoji samo u privatnom sektoru.

Kao što rekosmo DRI je dokazala, a Drašković potvrdila da nije državna revizorka. Ona, međutim, nije ni unutrašnja revizorka, u skladu sa važećim propisima o sistemu unutrašnjih finansijskih kontrola u javnom sektoru, jer da bi to bila morala bi biti zaposlena kao unutrašnji revizor u nekoj od državnih institucija.

Drašković, zatim, nije ni komercijalni revizor, u skladu sa Zakonom o reviziji, jer nema licencu Ministarstva finansija. Dakle, ona nije revizorka po važećim zakonima koji uređuju tu djelatnost u državi Crnoj Gori. Zašto joj onda obje ministarke plaćaju po hiljadu eura mjesečno od para poreskih obveznika? Pored unutrašnjih revizora koje ima svaka od državnih službi, sa Slavicom Drašković se sklapa ugovor o djelu, koji je po propisima neprihvatljiv dokle god postoje ljudi zaposleni na tim poslovima po važećoj sistematizaciji.

To je i razlog zašto u ugovoru koji je sklopila sa ministarkom Borovinić-Bojović nema na koji se pravni osnov poziva taj akt, kao što pravni osnov nema ni ovlašćenje koje je ta ministarka dala Slavici Drašković da može da pristupi svim dokumentima Ministarstva zdravlja, Montefarma, Agencije za ljekove i Fonda zdravstva.

Uz to, ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesna Bratić, koja je takođe angažovala Slavicu Drašković da izvrši reviziju poslovanja resora kojim rukovodi, dotičnu osobu u službenim dopisima tituliše državnom revizorkom.

Ne može se tumačiti početnim nesnalaženjem na odgovornoj funkciji odluka ministarke Borovinić-Bojović da ugovor sa Slavicom Drašković, koji je potpisan 8. februara učini retroaktivnim po važećim i to od 8. januara ove godine. Osim što je sebi prisvojila ingerencije Ustavnog suda, koji jedini može naložiti retroaktivnu primjenu pravnog akta, ministarka je očigledno čekala da interna revizorka sa završenim Pomorskim fakultetom i licencom NVO položi ispit kod DRI, što se desilo 21. januara.

To što je položila taj ispit ne čini je državnom revizorkom, jer bi za to trebalo da bude zaposlena u DRI, a na osnovu javnog konkursa. To što ima uvjerenje da je položila revizorski ispit, koji je redakciji Pobjede dostavilo Ministarstvo zdravlja, ne omogućava joj da se predstavlja kao državna revizorka. Jer bi onda svako ko je položio bilo koji državni ispit, a ne radi u državnoj službi, mogao da se predstavlja kao državni službenik.

Uz to, ministarka Bratić uradak Slavice Drašković, koji se, u skladu sa sva tri zakona o državnoj, unutrašnjoj i komercijalnoj reviziji ne može nazvati revizorskim izvještajem, proglašava tajnim. Time krši Zakon o tajnosti podataka, koji jasno propisuje koji uslovi treba da budu ispunjeni da se na neki dokument stavi oznaka „interno“ ili „tajno“.

Ni iz jednog od ova dva ministarstva nijesu odgovorili na pitanje Pobjede zašto su ove dvije ministarke odlučile da angažuju internu revizorku sa licencom NVO. Kod postojeće državne revizije, unutrašnje revizije, koju su nakon duge borbe sa odupiranjem prethodne administracije da se stavi u red, obučili eksperti EU, pored niza specijalizovanih revizorskih kuća S tim da se iz ugovora koji je s njom sklopljen ne vidi koji su njeni poslovi. U ugovoru se, naime, navodi da ona treba da obavlja „ekspertsko-konsultantske usluge na polju interne revizije“ po nalogu pretpostavljenog (ministarke), da ih obavlja profesionalno i samostalno, te da odmah po zahtjevu naručioca pristupi otklanjanju uočenih nedostaka i propusta (sic).