Srijeda, 1 Februara, 2023
Rubrika:

Šekularac: Svakih 30 godina moramo da se borimo za nekakvu istinu i pravdu

Šekularac je govorio i o interesovanju za svoju knjigu, ali i o njenom značaju u dva različita doba u kojima se pitanje crnogorske državnosti dovodilo u pitanje.

Formiranje svijesti jednog naroda dugotrajan je proces, a zavisi od svih utisaka i uticaja s kojima se dolazi u kontakt. To su vjekovni procesi prepoznavanja, prihvatanja i stapanja sa njima. U knjizi „Tragovi prošlosti Crne Gore – Srednjovjekovni natpisi i zapisi u Crnoj Gori od VIII do XVI vijeka“ istoričar Božidar Šekularac se bavio dokumentima koji svjedoče o susretima naroda i kultura koji su od Crne Gore stvorili multietničko i multivjersko društvo.

Predan istraživački rad i promišljanje ovog znamenitog naučnika donijeli su opsežnu studiju koja će, kao što je nedavno naglasio i na promociji u Matici crnogorskoj, ponajviše biti od koristi onima koji se profesionalno bave prošlošću Crne Gore. U ukupnom zbiru, ovo je treća knjiga na kojoj je radio u posljednje dvije godine, nakon što je za štampu priredio „Praznični minej“ Božidara Vukovića Podgoričanina i „Psaltir s posljedovanjem“ iz štamparije Crnojevića.

Šekularac je govorio i o interesovanju za svoju knjigu, ali i o njenom značaju u dva različita doba u kojima se pitanje crnogorske državnosti dovodilo u pitanje.

Je li Vam neobično što je Vaša naučno-istraživačka knjiga iz 1994. ne samo bila toliko tražena nego i postala na neki način kultno izdanje koje je razgrabljeno u kratkom roku? Da li to ima veze s tim što je objavljena u periodu kad je bilo važno baviti se prošlošću Crne Gore zarad boljeg razumijevanja tadašnjeg trenutka i da je danas slično stanje u našoj državi?

ŠEKULARAC: Moram da kažem da sam očekivao veliko interesovanje za to izdanje jer je to specifična istorija Crne Gore, i ne samo Crne Gore, jer je to izdanje naučne istoriografije koje počiva isključivo na naučnim provjerenim izvorima. To su temelji pravni i trajni i služe donošenju ozbiljnih naučno zasnovanih zaključaka. Brižljivo kritički sakupiti na jednom mjestu dokumentaciju određene vrste kakva je ova, o značajnom ranom istorijskom periodu sa fotosima originala, transkripcijom i gdje treba prevodima, uz navođenje opširne literature, značajan je naučni poduhvat i to je istoričarima i naučnicima bilo jasno.

Zbog toga su oni to uzimali, kupovali, nabavljali, jer nalaze na jednom mjestu toliko originalne istorijske građe, a ponavljam, natpisi i zapisi su originalna građa sa posebnim značajem. Jer ako je jedan natpis uklesan u kamenu – on je trajan i tu nema laži. Zapisi su, iako su pisani na mekom materijalu, na marginama bjelina knjiga ili na ikonama, dokumenta koja nose u sebi istorijske poruke i ako čitate zapise i natpise vi imate pred sobom jedan pregled istorijskih zbivanja u određenom prostoru, u konkretnom slučaju u Crnoj Gori od 810. do 1560. godine. Ja sam obradio ne samo natpise i zapise koji se nalaze u Crnoj Gori, nego i one o Crnoj Gori kakav je natpis u Đoji u gradiću pored Barija, gdje je bila, kako oni kažu, kolonija Sklava, Slovena koji su se u onom burnom vremenu turske okupacije tamo smjestili i podigli crkvu. Brajo Bjelopavlić sa ženom je podigao crkvu Svetog Nikole koja i danas postoji.

Dakle, do čega se god moglo doći ova knjiga je obuhvatila. Zbog toga ne samo da je u Crnoj Gori ona korišćena, nego mi je jedan prijatelj sa studija posvjedočio da je vrlo upotrebljavana i rabljena u Srpskoj akademiji nauka od njihovih naučnika i radnika, jer to je materija koja je trajna.

Je li važnije bilo tu knjigu objaviti 1994. ili danas?

ŠEKULARAC: Nažalost, mi smo u prilici da svakih 30 godina moramo da se borimo za nekakvu istinu, za nekakvu pravdu. Meni se čini da je potpuno isto. Onda je bila jedna vrsta pritiska, a sad je druga, možda i jača nego što je tad bila. Ali ja se nijesam vodio političkim motivima. Jednostavno, našao sam ljude koji su bili zainteresovani za ovakvu publikaciju, a to je Matica crnogorska koja je prihvatila moj prijedlog bez razmišljanja, iako nijesu imali uvida u knjigu.

Oni su to odradili na vrlo dobar način i moram da kažem da je ova knjiga jedan značajan napredak i tehnički i lektorski i u svakom smislu, ali i po obimu, jer dvadesetak novih natpisa i zapisa je u njoj.

Za tridesetak godina dvadesetak novih uzoraka. Je li to malo?

ŠEKULARAC: Nijedna publikacija ne može biti dobra i konačna da ne može da se dopunjava i dorađuje, pa i ova. To je nešto što se podrazumijeva. I najslabija knjiga ima neku poruku, makar kako ne treba raditi.

Jovan Martinović je tada zapisao da se radi o „nalaženju niti što nas veže za majčinu zemlju“. Jeste li je našli tokom svog istraživanja?

ŠEKULARAC: Apsolutno. ’Ajte uzmite vi od osmog vijeka, pa pratite natpise, pa pratite zapise, to su dvije cjeline na koje je knjiga podijeljena. Vi ćete naći i istorijske podatke, i lingvističke, likovne i paleografske i diplomatičke, tamo vrvi od podataka i samo povežite tu nit – ona postoji. Ona nije istorija u klasičnom smislu, ali se na osnovu njih to radi.

Recimo, baš je Martinović rekao da su najčešći i najvjerodostojniji svjedoci takve pripadnosti, najsigurniji i najdirektniji korijeni naše prošlosti stari zapisi i natpisi „ta štura ali decidna svjedočanstva, ti glasovi iz tame vjekova uklesani u mermer ili domaći kamen sigurnom klesarskom rukom, upisani drhtavom rukom starih pustinjaka uz škiljavo svjetlo lojanice i kandila. Oni su miljokazi na putu razvoja čovjeka, naroda, kulture i civilizacija“. Vrlo jasno i decidno.

Mogu li se tumačiti na pogrešan način ti zapisi?

ŠEKULARAC: Sve je moguće, ali sve manje. Dokumenta mogu da se tumače na ovaj ili onaj način, pogotovo dokumenta savremenog doba koja gledamo drugim očima. U svakom slučaju, svaki dokument podliježe kritičkoj analizi i jednom kritičkom sagledavanju cjelokupne informacije i sklapanjem tih kockica u mozaik dobija se jedna opšta slika. Upravo su natpisi i zapisi, a propo te priče, složeno višejezičko, multidisciplinarno djelo koje po pravilu rade timovi ljudi, instituti i akademije.

Zbog toga sam ja doživio tada punu satisfakciju što sam se uhvatio u koštac sa jednim vrlo teškim projektom, a taj projekat je bio u radnom zadatku Istorijskog instituta, tako da sam ja za pet godina to završio. Mnogi su ga ocijenili kao podvig. Nije stramota reći da je to tako. Dodao bih i da ovi izvori predstavljaju sveukupnu istoriju ovog malog oštrog i uglastog komadića zemlje zvane Crna Gora na kome su se u dugom nizu vjekova prelamali burni i odsutni događajii, taložili slojevi kultura i civilizacija, našavši svoj izraz kroz stare i sada oživljene natpise i zapise. Jer ako gledamo te slojeve jezičke, mi imamo ovdje na prostoru Crne Gore na tim natpisima tzv. latinsko-grčko-slovensku simbiozu, imamo na prostoru Boke natpise na jednom spomeniku koji su na tri jezika, isti tekst.

To jasno govori o multidisciplinarnosti, o rasterećenosti od današnjih problema. Ljudi su živjeli u skladu. Pa zar nije jasno da su ljudi, recimo na prostoru barske opštine, imali pet dvooltarskih crkava, od kojih je jedna još aktivna. Zar to ne govori dovoljno?

Od prvog natpisa koji je iz 8. vijeka pa do posljednjeg iz 16. vijeka religija je najmanji zajednički imenitelj. Kad je crkva od prosvetiteljske uloge preuzela onu da unazađuje zatvarajući se prema naučnosti (da ne kažem nauci) i oslanjajući se na strogo dogmatske forme?

ŠEKULARAC: Mi smo napravili kuću na putu, preci Crnogoraca, dukljanski Sloveni, upravo na prostoru gdje se prelamaju istok i zapad, gdje se prelamaju kulture i vjere. Kasnije se umiješala i islamska kultura, tačnije Osmansko carstvo. Sve je to imalo odraza i na opšte ponašanje ljudi, na opštu kulturu i na crkvene prilike. Nije to odmah bila takva granica, ona je trajala nekoliko vjekova. Crkva ima svoja pravila i svoje interese. Ta prosvetiteljska djelatnost u srednjem vijeku je bila vrlo značajna, prije otvaranja prvih škola u crkvama i manastirima gdje su ljudi učili slova. U tadašnjim skriptorijumima manastirskim pisane su knjige, školovani su ljudi za dvorove kao pisari.

Mi smo imali tu sreću da smo imali na dvoru Balšića kancelariju i na ćirilici i na latinici, dokumenta i zapisi to govore. Tu je, dakle, prosvetiteljska djelatnost crkve bila dominantna i vrlo važna. Međutim, otvaranjem škola se stvari mijenjaju. Dolazi i do otkrića štamparije. Mi smo imali štampariju Crnojevića i ona vrši misiju umjesto crkve.

Ono jeste da su u pitanju crkveni spomenici, ali za to vrijeme to je tako bilo. A onda rukopisne knjige koje su nastajale, to je posebno blago za Crnu Goru, počev od ,,Miroslavljevog jevanđelja“, ,,Ilovička krmčija“, to je novokanon, ređaju se tako. Ja sam mnogo pisao o tome u „Dukljanko-zetskim poveljama“, tako da je ta moja preokupacija srednjim vijekom u svim segmentima bila vrlo značajna.

Jeste li upućeni u savremeni trend prisvajanja našeg kulturnog nasljeđa od strane Srbije, posebno na internetskim informativnim stranicama? Na koji način možemo da se izborimo s tim?

ŠEKULARAC: Ja se ne osvrćem na to. Mene su vodila dokumenta i ne može se pogriješiti ako se držite njih. To nije ništa novo danas. Mi, nažalost, imamo malo snage, malo i sredstava da bismo se mogli suprotstaviti jednoj tako moćnoj istoriografiji i planiranju određenih političkih ciljeva. Jer do skoro dukljanski kraljevi su samo usput pominjani, međutim, sad je to atraktivno. U svakom slučaju, ova zemlja je doživjela i preživjela i razne okupacije raznih moćnih zemalja, pa su se smjenjivale, neke su okupirale djelove Crne Gore, ali u kulturi je sve to ostavljalo određene tragove koje treba izučavati i koje ne treba zanemariti u pozitivnom smislu. Tako da, recimo, Mletačka republika je crnogorsko primorje okupirala, ali istorija Kotora i Boke vrlo je vezana za istoriju Mletačke republike u određenom periodu, tako da se ne može zanemariti. Trebalo bi da mi našim snagama nastojimo da dođemo do istine, da nas vode dokumenta, a ne emocije.

Šta je najvrednije što su inostrane biblioteke sačuvale a da se tiče crnogorskog nasljeđa?

ŠEKULARAC: To je rak rana Crne Gore, nažalost. Najviše je tog blaga crnogorskog rastureno u doba Petrovića kada su imali prisne odnose sa Rusijom i tu su pohodili ruski sveštenici, naučnici, avanturisti i oni su odnosili kulturno blago iz Crne Gore. Kad sam bio u Lenjingradu tamo sam gledao jedan fond grofa Pogodina i našao u njemu 24 knjige na staroslovenskom, odnosno crkvenoslovenskom jeziku na kojima na margini piše: „Ovo je kupljeno u Vijeni, za toliko i toliko rubalja od Vuka Karadžića“.

Onda je sve jasno, a zna se, to nije novo ništa, kako je Vuk tovare knjiga iz Morače, iz Dobrilovine odnosio, prodavao, od toga živio. Vi nalazite „Ilovačku krmčiju“ u biblioteci u Zagrebu, sreća je da je sačuvana. „Miroslavljevo jevanđelje“ je u Beogradu, imate knjiga rukopisnih u Beču, Berlinu, Dablinu, a da ne govorimo u Rusiji. „Vranjinsko jevanđelje“ koje je pisao pop Roman u crkvi Sv. Nikole u Vranjini na Skadarskom nalazi se u privatnoj arhivi u Odesi. To su samo slike tog odnošenja blaga.

To je teško vratiti, pogotovo zato što nema volje. Kad sam ja kao pomoćnik ministra za nauku i univerzitet nekim ljudima prezentirao da mi treba da se izborimo za naš kulturni identitet, koliko su oni to shvatili ozbiljno, u to ne ulazim. Moja savjest je mirna jer sam skrenuo pažnju.

Može li se na isti način kao što su reprintovani „Psaltir“ i „Praznični Minej“ Božidara Vukovića sačuvati kulturno blago koje je rasuto po svijetu?

ŠEKULARAC: Postoje neke ideje da se produži sa praksom da se zbirke rukopisa ili pojedini primjerci registruju i da se prave reprint izdanja. Koliko je moguće – malo snage, ali volje ima. Žalosno je da sam u Crnoj Gori kao neki usamljeni jahač koji nema nijednog nasljednika, iako sam molio i Ministarstvo prosvjete i Ministarstvo kulture i neke druge institucije da organizuju neki seminar za obuku mladih kadrova. A ima kadrova, ima ljudi zainteresovanih. Ljude treba edukovati da počnu od početka, i motivisati.

IzvorPobjeda

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve