Za aktuelno.me
Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ – iz Građanah (svrh Oberah), Riječka nahija
Što bi sa onijeh 100 Crnogoracah koji dragovoljno ka’ ubogi siraci ostadoše ostavljeni na Korčuli – da štite njezinu glavnu tvrđavu za ruski interes?
Nego što no ruski interes; ne zaboravimo da je, otud gledano nizdol, put Crne Gore i Boke Kotorske – Dubrovnik tada bio (i još zadugo osta’) u rukama Francuza?
Niđe, ali niđe u crnogorskoj istoriografiji nema jednoga slova o njima i njihovoj daljoj sudbi, a obrnuo ili prebiska’ sam svakoju knjigu u kojoj se obrađuje taj period i događaji.
Takođe, ne postoji ni slova jednoga i o najmanjoj mogućnosti da ih je (navrh samo nepune dvije neđelje dana), uzeo-ukrca’ na lađe svoje eskadre (ili pokupio) viceadmiral Senjavin, kad je, nenadano se vrćući sa prostora poviše Brača, ploveći činio forcu put Krfa i ostrva u Jonskom moru.
Tako nešto skoro da i nije logično pomisliti (no ne šćah propuštit), sporad toga što je mir u Tilsitu, pomeđu Rusije i Francuske, uslijedio tek nešto više od po godine potlje (7. jula 1807.), a već rečeno: zauzeta Korčula je Rusima bila izuzetno važna strateška tačka i luka u Dalmaciji, a ”bistri” Crnogorci bjehu naredni da je brane i zaštite po cijenu svojih života.
Potom mi jednoga jutra nampanu da preko Državnoga arhiva u Dubrovniku, e-mailom kontaktiram Arhivski sabirni centar Korčula-Lastovo, i postavim pitanje glede sudbine 100 Crnogoracah sa Korčule, iz perioda unazad 215 godina.
Već istoga dana popodna, iz ASC-a Korčula-Lastovo dobijem ljubazan odgovor u kojemu stoji da u njihovoj instituciji nemaju pisanoga traga o ovom što mene zanima.
Ali, u tomu e-mailu sam dobio potanko navedene i sve potrebite podatke u vezi sa obimnim člankom (i njegovim autorom) o ruskom zauzeću-okupaciji Korčule (objavljenom 1974.), a koji oni u ASC-u Korčula-Lastovo ne pośeduju.
Tokom narednih mjeseci pokušaću doći do zbornika đe je predmetni članak štampan – dako tun nađem barem nekoji podatak (inače, kod autora čije sam knjige rabio, nema ga navedenoga u fusnotama).
_______________________
No, mi smo u ovom trenutku đe smo, a 100 Crnogoracah ostade onamo đe su bili od decembra 1806. do (najvjerovatnije) jula 1807., kad su Rusi za mirovnim ta(v)ulinom izgubili i lagano predali Korčulu.
Što ćemo sad?!
U zemlju nijesu propali.
Da su tamo živjet ostali – odavno bismo to znavali.
Opis koji slijedi, a odnosi se na dalji njihov udes, od trenutka kad Rusi pasaše napuštajući Jadransko more – isključivo je moja impresija tijeh događanja, dijelom pak, i na momente, dozvolite – uz ”pjesničku slobodu” iskazana.
Tizi Crnogorci kršni momci – što bi š njima, na koje su grane hude bili prispjeli?!
Ostavi ih ”majčica Rusija”, tj. na njezin nagovor (vjerovatnije: naređenje) ”dragovoljno” ostadoše.
Našli su se na neodređeno vrijeme u tuđoj zemlji daleko od doma svojega.
U jedan zli vakat i nekoju uru njih 100 su fino otud pasali – curik oklen su bili na te bande arivali.
I, vala, niko se od tamošnjih Otočana i Otočanki ne nađe da im rekne: alal vi bilo!
Do doma ih je čekalo pješke da prijeđu put 250 kilometara puta (a niđe druma).
A torbice prazne.
I drobovi im prazni.
Čeka’ ih je velji komat puta (od 100 i kusur km) da dođu nazad do samoga Dubrovnika: najprvo, od Korčule (”trajektom”) do Orebića na Pelješcu, pa skoro s kraja na kraj cijeloga Pelješca do Stona, pa do Slanoga, pa do Dubrovnika (koji su po onijeh čukah morali od paśega straha poprilično zaokolit).
Potom, podosta od poviše Dubrovnika do Župe Dubrovačke i Cavtata, pa s kraja na kraj cijeloga Konavoskoga polja do Debeloga brijega i kufina s Bokom Kotorskom.
Iza toga nekako okolo Bokokotorskoga zaliva, pa naviše do u svoju nahiju i svoje selo, pa preko kutnjega praga pravac u kamaru i koćetu (ili odar) da počinu – ne bi li konačno dušom danuli.
Kako će se do tadijer, do toga ležnika – skapulati!?
Neće, valjda, otimati – sami sebe obrukati …?!
Ako krenuše dok su zima ili proljeće durali – studene zimske ili uporne proljetne kiše im uždiše.
Naodilo je, što se veli: i iz neba i iz zemlje (a oni bez lumbrela).
Silne udriše kiše – lembo ne patiše.
Vrću se doma ka’ mokri kokoti.
U opanke ofetkale.
A, ako je bio jul mjesec, od onoga žaropeka u varodne Dalmacijom gaziti – nije im se života mililo.
Nema više njihovoga bukanja ni arlaukanja … ni kutare!
Zaboga, kako li su izgledali dok su se onako skalali, obaljenija glava i ka’ sviriguzi po dalmatinskija skala vukli, pođekad i šunjali?!
Toga zveka i ešeka!
Ne veli se zaludu: ”konac đelo krasi”!
Pa, da ih ovđen teke malo ne rezilim (kudim) …!?
Smatram njihov odlazak čak do tamo, ostanak na te bande, ubogo im vrtanje, i za sve to vrijeme rizikovanje života za tuđi, višekratno pokazani pokvareni ruski interes: nepotrebnim i suludnim-švagnutim-avetnim-sumanutim (kako vi je drago)!
Da se pravo razumijemo: za sve što naši preci učinješe od proljeća (od maja mjeseca) do jeseni 1806. godine (do začetka decembra), u ratničkom smislu i na bojnomu polju – s veljijem razlogom imaju ogromno poštovanje moje malenkosti, i sporad toga ośećam silni ponos, ali – moja im je očita ”zamjerkica” (i tu je cijela začepica): začem su ti, od Rusa nasamareni ratnici, uopšte tamo dalje od prve međe u Konavle, ili da kam pukne – najdalje do Dubrovnika, imali za hoditi (ići na ”putešestvije”).
Što su oni tamo imali za nahoditi (pronaći-dobiti)?
Što će nama da Francuze ćeramo i ćerajući pogibamo, umjesto da od jedne ure svoga posla gledamo?!
Da nas nijesu kakve ”ugovorne obaveze” sa Rusijom na to primoravale – da baš toliko i do upra(j) tamo daleko za njih ratujemo?!
Ne brani se Primorje i tadanji dio kontinentalne Crne Gore – okupacijom Korčule i Brača, uz namjeru daljega prodiranja i okupacije ostalijeh dalmatinskih otoka i poluotoka, a Dubrovnik sa okolicom držahu trupe đenerala Marmonta!
Česova nam je to takva baš naloga ili vrtutma bila na te bande zvijati (lutati)?
”Velje stvari” i zanošenja počesto činjesmo (i dan-danji činimo) na tuđu polzu, a zisto debelo nemilice protivu samijeh sebe!
Previše smo mi mali narod (bili i ostali) da bismo alaburde ratovali i alagramento ginuli na internacionalnomu angro planu, a posebice – za interese drugija, još veljija.
O koncu, i povrh svega, još i ono iz naslova ovoga štiva – ”ljuta trava na ljutu ranu”:
Rusi s lađa pjesmu digli: ”Crnogorci, đe ste stigli?!”
Ploveći naspram i duž dalmatinske obale put Boke Kotorske i dalje Jonskoga mora, Rusi su na lađama zapojali.
A, pojali su pomalo onijema našim ratnicima koji se od Dubrovnika – uz pljačku Konavala – o koncu maja (prvi put) i polovicom decembra (drugi put) te 1806. domovima vrtahu, a podosta ovijema 100 (ako ih se toliko skapulalo), koji se vrnuše neđe tokom 1807. godine.
_______________________
Mimogred (III)
Daklen, 1806. godine se dogodila ovdašnja prva pljačka Konavala.
Druga pljačka Konavala uslijedila je 185/186 godina poznije (1991-1992).
Pomeđu njih se priđe 110 godina (jeseni 1912.) zgodilo ono zastiđe koje u Peći i njezinoj okolici učinjesmo.
Ove tri ”dogodovštine” u našoj ratnoj povjesnici – lijeka nemaju.
Za njih nam pripadaju: tri ”medalje od krtole”.
Jasno, istorija čovječanstva je uglavnom istorija ratovanja, a to znači – ubijanja i svakojakoga zlog činjenja (pljačke, silovanja, …), ali – ka’ ponosni CRNOGORCI:
- koji zbiljski pośedujemo slavnu prošlost;
- koji smo nosioci zanago svijetloga i isključivo oslobodilačkoga oružja (ka’, može bit – niko drugi u Evropi);
- koji smo zisto na veličanstven način oblikovali doste događaje proz svoju povjesnicu – na samo nama svojstven etični način, tj. uz nevjerovatan ratnički kodeks koji naši preci pośedovaše (śetimo se samo opsade Meduna),
svakoja i zeru rđava svar i pogansko činjenje crnogorske vojske nam debelo ide na obraz – iako je svijema drugijema to isto s njihove strane u neuporedivo višoj mjeri i počesto činjeno, još u ta hajdučka vremena – sasma normalna stvar, i takvu svoju ljagu lagano nose ka’ što im je popit putijer ‘ladne vode (no, eto im ga to tamo takvijema)!
I još ovo: od Bodina, Veleslavnoga kralja Duklje (za 700 i kusur godina – do te nesretnje Peći), nijesmo vodili osvajačke ratove (liše manjih bitaka za samo povremeno pośedovanje Konavala od strane Balšića).
Zaradi konteksta, na ovom mjestu moram spomenuti Skadar, koji je(st) dugo bio naš prijestolni grad u doba Vojislavljevića (kneževa i 9 (slovima: devet) kraljeva DUKLJE), i cijelo vrijeme na teritoriji države koja je pripadala dinastima Balšić.
Rat za Skadar, glede na tadanje realne političke okolnosti u Evropi – strašna je naša glupost, i sasma nepotrebna i daleko najviša crnogorska pogibija ikad u povjesnici do tada.
U pitanju je oko 9.700 mrtvih i oko 2.000 invalida zadovijeka – postojbnika ondašnje malobrojne Crne Gore.
To je bio rat za Skadar, međutijem – samo sporad upoređenja: oni ”oslobodioci” Crne Gore (u ”mirnodopskom” razdoblju 1918-1941), pravi Srbalji iz Srbije i ovdašnji zlosretnji Posrbalji – za vrijeme sramne, zlikovačke, krvave i krvničke Karađorđevića okupacije, u znak ”bracke zahvalnosti” sporad našega žrtvovanja, ubili su (dobro ste pročitali: smrtno je stradalo) oko 10.600 postojbnika (svih vjera) ondašnje još malobrojnije Crne Gore, no što je bila prije Skadra i Prvoga rata!!!
Važno je, primjerice radi, istaći: tokom perioda boravka u Skadru, začetkom proljeća 1913., a nakon njegove predaje – crnogorska vojska se spram tamošnjih stanovnika i ratnika ophodila na čojski, častan, dostojanstven i gospostven način, koji će nam vazda služit na čast i ponos!
_______________________
No, povrnimo se onojzi pjesmi.
Ja ne znam kako ona ide cijela (nikad je ne pribilježih svukoliku); ipak – dobro sam zapazio njezinu prvu strofu, refren i potonju strofu.
Prijevod sa ruskoga na crnogorski jezik sačinio Miodrag Draga Blažo'a
Crnogorci vojnu biju,
nogom gaze Dalmaciju.
Bez preše se tam’ nađoše,
što im bješe da pođoše?
Iz svoje se grude micat …,
po tuđoj se zemlji brecat …!
. . .
(refren)
Vođeni su glavom ”ljutom”,
sad se vrću zlijem putom.
Otud mašu ”maramicom”,
svuđe idu stranputicom!
. . .
Kad su doma dodili,
junaci su jadni bili.
Nadomak su Boke došli,
nagrđeni’ no su pošli.
Što im šćaše alakanje …,
svog imena kastiganje !?!
_______
Napomena (važna)
Faculet, tj. maramica iz pjesme, kojom Crnogorci (figurativno) mavahu vrćući se proz Dalmaciju – bila je bijele boje (u skladu sa simbolom u ratovanju).
Napomena (fundamentalna)
Niko nama za ničem kriv nije, ni Srbi ni Rusi ili, da bi se rimovalo – ni Srbalji ni Rusalji.
Niko nas za nos vuka’ nije, a da mu naše lude glave to ne dozvoliše.
Još tačnije rečeno: mi sami sebe strašno volimo za nos da potežemo, i – prosto uživamo da sami sebe po obraza svojija (grdno čudo jedno) moćno šklepamo.
To činimo ka’ niđe niko drugi pod kapom nebeskom.
I, vazda kroz povjesnicu našu činjesmo – da ama svakoga u tom dijelu betismo!
Savršen tekst, kao i prethodni. Oduševljava me ubitačna istina kao i ,, pjesničko-prevodilačke” sposobnosti. Naravno, tu je i neizbježna doza humora, gorčine, duhovnosti i nadasve književne ljepote.
Hvala ti i na ,,fundamentalnim” napomenama.