Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Rusi s lađa pjesmu digli: ”Crnogorci, đe ste stigli?!” (I)

Falim Te Bože što u potonje nekolike godine prekinusmo tu suludnu tradiciju, i konačno, kad je Rusija u pitanju - postasmo punoljetni.

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ – iz Građanah (svrh Oberah), Riječka nahija

Na osnovu zbiljskih događaja iz crnogorske povjesnice, i činjenica u vezi sa njima, u prošlom štivu opisah: ”ljubav i poštovanje” mlađe sestrice Srbije spram njezine (u pamet još uvijek maloljetne) sestrice Crne Gore.

Ovi put ću, kroz jednu crticu iz naše prošlosti, prozboriti o: ”maženju i paženju” svoje (do skoro u pamet maloljetne) šćerkice Crne Gore od strane majčice (nam) Rusije.

Opis toga događaja koji u nastavku slijedi, biće lišen jednoga (nikako ne i za našu priču suštinskoga) dijela tadanjega cjelovitoga povjesnoga konteksta, i suvišnih detalja.

Nakon navođenja više podataka (činjenica) u ovom, prvom dijelu štiva (koji mi je osnova za drugi) – u drugom ću dati naglasak na glavni povod (o koncu i jedini cilj) mojega pisanja, a to je: da su, kako ja to vidim – Rusi 1806-1807 godine (i ne samo tadijer, no redovito i odvazda – a teke ono s njihove strane obrtanje ‘rbata Crnoj Gori potlje 1903.) mlatili sa našim precima kako im je bilo drago, a ovi na sve dragovoljno pristajali.

Falim Te Bože što u potonje nekolike godine prekinusmo tu suludnu tradiciju, i konačno, kad je Rusija u pitanju – postasmo punoljetni.

Nađoh za potrebito da naglasim: ovđen se radi o dva sasma različita dijela štiva, tj. njihova sadržaja – ovaj, prvi je objektivan i ozbiljan, a drugi daleko od toga da je neozbiljan – naprotiv(!), on će samo biti subjektivan i neobičan.

U tomu smislu drugi dio štiva ću i sročit ”malo” drugojače od prvoga – što (liše samoga naslova) u ”pjesničkom maniru” načinjem ovako:

Rusi na lađama plutaju po vodi – Crnogorci žule opanke u modi.

Ulažem.

Nakon Napoleonovih pobjeda nad Austrijom kod Ulma i Austerlitza (Austerlic) o koncu jeseni 1805. godine, sklopljen je Bratislavski ili Požunski mir (26. decembra 1805.).

Tijem mirom Austrija je bila prinuđena da Francuskoj preda Veneciju i pokrajine: Istru, Dalmaciju sa otocima i Boku Kotorsku.

Napoleon je za vrhovnoga zapovjednika francuskih trupa u Dalmaciji i Boki Kotorskoj imentova’ đenerala (poznije maršala) Auguste Marmonta (Ogist Marmon).

Suprotno sadžaju ugovora iz Bratislave, austrijske trupe pod zapovjedništvom vladinog komesara Marquis Ghisilieria (Markiz Ghisilieri), Boku Kotorsku predaju ruskom viceadmiralu (poznije admiralu) Dmitrij Nikolajevič Senjavinu, zapovjedniku ruskih pomorskih snaga na Sredozemnom moru.

Austrijski komesar je to pravda’ istekom roka za predaju Boke Kotorske Francuskoj, a u pitanju je bio čin njegove lične osvete Francuzima.

Admiral Senjavin se na prostoru Boke Kotorske pojavio sa eskadrom i kopnenim snagama 5. marta 1806. godine.

To je doslovice značilo njezinu okupaciju od strane Rusa.

Prije saznanja da ”Rusi dolaze”, Bokelji pozivaju mitropolita crnogorskoga Petra I Petrovića, da im sa Crnogorcima pritekne u pomoć – tako što će onemogućiti ulazak francuskih trupa u Boku Kotorsku.

Crnogorski zbor glavara taj je prijedlog prihvatio 27. februara 1806. god., pa su maja te godine započele borbe Crnogoraca i Bokelja protivu pristiglih francuskih trupa.

_______________________

Mimogred (I)

Zanimljivo je istaći da se tadanji Bokelji nijesu obratili Srbaljima za ”bracku pomoć” i ”bracki spas”, koji se, otkrito i istinito rečeno – ni u ”njihovoj slavnoj državi” Srbiji tadijer (i 400 godina do tadijer) nijesu pitali od svojija gaća na prkno.

Ovđen mnim samo na one Bokelje koji su danas: okorjeli srbočetnički neznaveni smetenjaci, i ober-klerofašističke zlice i, priđe svega – anticrnogorske crne ‘tice, a etične (”hrišćanske”) kuka'ice!

Kako Boki u istorijskom smislu pripada i grad Budva, od ovoga trenutka ću sve skupa nazivati Primorcima – da se zna da su obuhvaćeni i postojbnici, odnosno – za nas, u daljem dijelu štiva, važno i tačno reći: ratnici sa širega prostora Budve.

_______________________

Uglavnom i ukratko:

  • maja 1806. godine crnogorsko-primorska vojska potisnula je Francuze do Cavtata;
  • u naredna tri dana Francuzi su nakon još jednoga veljega poraza naćerani da su povuku u Dubrovnik, koji je đeneral Marmont već 5. maja bio zauzeo (napisah: Marmont, zaradi toga što mi se više stumbalo od ovdašnjega pisanja stranih (u originalu latiničnih): naziva (liše imena država itd.) i ličnih imena – onako kako se naški izgovaraju (iako nema jednostavnijega primjera niti bezazlenije ”greške” od ove); a povrh svega je još i ono (meni nepojmljivo) kad nekizi ćirilicom ulože pisat (recimo): ”Раша Тудеј” etc.);
  • već narednoga dana (25. maja) ruski car Aleksandar I Romanov naredio je da se Boka preda Francuzima;
  • Primorci mole vladiku Petra I da ih on i Crnogorci ne napušte dok ne stigne odgovor od ruskoga cara na njihovu molbu da ne preda Boku Francuzima;
  • 20. jula Rusi sklapaju mir sa Francuzima; tijem mirom Boka Kotorska pripada Francuzima pod uslovom da Francuzi ”ostave Dubrovnik i prepušte ga Rusima kako bi ovi za ubuduće osigurali integritet Dubrovačke republike” (znači: ne da bi Dubrovnik pripa’ Rusima, no da ne bi bio u rukama Francuza, tj. da mu se vrne status slobodne Republike; suština je – a, đe je Boka Kotorska (ka’ i Primorci i Crnogorci)?; ona (i oni) su Rusima samo sitna i bezvrijedna moneta za potkusurivanje (ili potpisivanje) i to u interesu Dubrovčana(!));
  • takođe, Rusi tijem mirovnim ugovorom nemaju nikakvih problema ni dilema da se Crnogorci (crna na bijelo) tretiraju ka’ podanici Visoke Porte Osmanskoga carstva;
  • kako je primopredaja Boke traljavo odila i otegnula se, što je dovelo do izmijenjenje situacije u pregovorima – ruskomu caru 15. avgusta nampane da nastavi borbu za Boku;
  • 13. septembra, 6.000 Crnogoraca i Primoraca (i prvi i dugi su potomci slavnijeh Dukljana i – bez ostatka imaju/imamo dukljansko porijeklo (i tačka)) i 3.000 Rusa – naćerali su Francuze da se od Herceg Novoga, preko Konavala iznovice povuku do Cavtata;
  • usljed Dalmacijom pristigloga pojačanja, francuska vojska je potisnula crnogorsko-primorsku vojsku, koja je sa to jado Rusa već opkoljavala Dubrovnik – da se opetovano vrnu do Herceg Novoga;
  • ipak, ubrzo iza toga, đeneral Marmont je pod moćnim pritiskom na bojnom polju – bio prisiljen da se vrne u Dubrovnik;
  • sve to morem (udobno i ugodno) prati i podržava ruska eskadra;
  • jeseni 1806. godine dolazi do opsade grada Dubrovnika, ali – kako je ona bila neuspješna, Rusi mijenjaju ratnu strategiju i začas rabote nagovore Crnogorce i Primorce: da se kopnom (i morem) zaokoli prostor Dubrovnika i đeneral Marmont sa svojim trupama u njemu; da se potom ukrcaju kopnene snage na lađe; i tako nastavi duž Dalmacije ”ispraćat” Francuze naviše, što podrazumijeva: pomagat njihovoj, čoče, čuvenoj eskadri u zauzimanju-okupaciji tamošnjih otoka, koji su bili od veljega strateškoga značaja za Ruse(!);
  • ovizi našizi (blagoš njima pametnima) ne umješe to zanijekati, no ”majčicinu” novu taktiku jedanak dragovoljno prihvatiše, a to što će ginut daleko od ognjišta svojijeh – ”može im ga bit”;
  • 8. decembra na lađe se ukrcaju Rusi i dio Crnogoraca i Primoraca (njih 1019) – i vijađ na Korčulu;
  • rešto crnogorsko-primorske vojske vrće se doma;
  • 11. decembra dolazi do iskrcavanja na Korčuli; nakon juriša pada tamošnja glavna tvrđava, koju ”drskim i smjelim napadom je prvi zauzeo” ovdašnji čojak (Francuzi se predaju);
  • u bici za Korčulu učestvovalo je 163 Crnogorca i 139 Primoraca;
  • 14. decembra admiral Senjavin, mimo ostale vojske – na Korčuli ka’ zaštitu ostavlja 100 Crnogoracah i otplovljava do otoka Brača;
  • 22. decembra desant na Brač čine i uspješno sprovode: Crnogorci, Primorci i 400 jegera (rod vojske – strijelci).

Preskačući za tren dalje događaje iz druge polovice decembra 1806., do kojih smo u štivu na ovom mjestu doprli, a koje ću kratko nastavit opisivati – zaradi male napomene: 7. jula 1807. u Tilsitu (Tilzitu) na rijeci Neman (Njemen), sklopljen je mir pomeđu Francuske i Rusije.

Na osnovu toga mirovnoga ugovora Rusi mirno predadoše Boku Kotorsku.

Đeneral Marmont začetkom avgusta 1807. preuzima Boku Kotorsku, a gradove Herceg Novi, Kotor i Budvu 12. avgusta.

_______________________

Mimogred (II)

Gledajući ka’ i vazda samo svoj interes (što važi i za Srbalje kad smo Crnogorci u pitanju), Rusi su u tom trenutku (ka’ i ono 20. jula pa do 15. avgusta 1806.), vjerovatno mislili: ko Crnogorce i Primorce brenuje, benda, denja ili ferma (pridaje im važnost i poštuje)?

Ako su uopšte na naše pretke u tijema okolnostima i pomislili!

U pitanju je omalovažavanje ovoga prostora, koji jest mali koliko zrno ‘šenice na karti Evrope, ili zrno žita na Mediteranu, tj. nepoštovanje njegovih postojbnika, ali, ipak …!

Veliki treba spram malijeh (kad ovi drugi to zanago zaslužuju) – da pokažu svoju veličinu (ako je ovi prvi suštinski uopšte imaju)!

Svi putopisci itd., doživljavali su Crnogorce, mislili i pisali o našim precima sasma obrnuto od toga i takvoga ozgor opisanoga odnosa, tj. s poštovanjem; spomenuću baš iz toga doba – francuskoga pukovnika L. K. Viala de Somiera, komandanta Herceg Novog, guvernera Kotora, šefa đeneralštaba druge divizije ilirske armije.

No, ovđen se radi o ”majčici”.

_______________________

Daklen, Rusi tokom jeseni 1806., uz pomoć i (za mene nepotrebno) žrtvovanje Crnogoraca i Primoraca – zauzimaju-okupiraju Korčulu i Brač (doduše u boju za Brač nijesmo imali poginulih), namjeravajući dalje Dalmacijom, naravna stvar – skupa i uz neizbježnu pomoć i rabljenje naših predaka.

No, to im je pobrkano – tu su se preškartali.

Potrebito je naglasiti – da je u pozadini, i ka’ posljedica Napoleonovih osvajanja i mijenjanja tadanje geopolitičke karte Evrope, potonjih dana decembra te 1806. godine, započeo Rusko-turski rat (1806-1812).

Dolaskom ruske flote u Jadransko more oslabljena je bila njezina moć u Jonskom moru.

Na vijest da se Janjinski Ali-paša pripravlja da sa turskom vojskom napadne ostrva u Jonskom moru, admiral Senjavin jednomašice obrće lađe na lijevo krug i otplovljava za Krf.

Da ne bi toga ruskoga nenadanoga putešestvija na istok – Bog ve pita đe bi nam se preci tokom prvijeh mjeseci naredne 1807. godine odazvali na zapad?

Može bit taman u Rijeku-Fijumu!

Uglavnom, onijeh 100 Crnogoracah ka’ ubogi siraci dragovoljno ostadoše ostavljeni na Korčuli, dok su vladika Petar I i rešto crnogorsko-primorske vojske ruskom eskadrom doplovili do Boke Kotorske.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
VojoS
03.06.2022-10:05 10:05

Fala gospodinu Bajkoviću na lijepom i poučnom tekstu. Koji je postotak Crnogoraca koji o ovome i sličnim stvarima pojma nema?