Reportaža iz Špiljara: Dobro došli dobri ljudi, zli da ne svrću!

Piše: Dubravka Jovanović

Nepristupačnom stazom od Gurdića, kotorskog vrela uz tvrđavu San Đovani odakle puca jedinstven pogled na drevni Kotor i njegov zaliv, peli smo se do sela Špiljari, smještenom ispod vjekovnih zidina.

Uz malo više adrenalina, prolazeći povijeni kroz tunel dug 100 metara, do kojeg samo znaju planinari sa iskustvom. Obraslog  u draču i rastinje, prolazili smo puškarnice i utvrđenja, bistijerne i nekadašnju  malu crkvicu.
Oktobarsko subotnje jutro probudila su zvona kotorskih crkava  prateći  nas kao najljepša muzika, a u plaveti i miru  zaliva uktovljen veliki kruzer, čarobnoj slici dao je poseban okvir.
Iz paprati  jesenjeg ćilima izvirivale su ciklame sa onim svojim mirisom starine i prolaznosti.

Čim smo prošli tunel čiji je otvor davao svjetlost i nadu da smo na kraju mraka, pred očima je pukla tzv. Špiljarska rupa , carstvo kamena, stijena i plaveti rano jesenjeg  neba.
Stazom nadalje i prvi obrisi kamenih kućišta a raspukli šipci su se sa smokvom i murvama dozivali. Crkva Sveti Juraj gospodari sivilom sjete i samoće.
Ovdje su nekada živjeli preci četiri katoličke  bokeške  familije  Milošević, Moškov, Jovanović i Franović. Danas samo jedan potomak u staroj popravljenoj kući i novodošli Perovići koji jedini u Špiljarskom kamenjaru žive punim plućima.
Na taraci odakle u oko ulazi plavet kotorskoga fjorda u dubini i gnijezdo drevnog grada, dočekuje nas Rade Perović iz čije kuće se vije jedini dim u selu a sa tarace crnogorska zastava. Rajski pogled i svi doživljaji s njim.

Njemu gosti nijesu rijetkost, budući da svakodnevno skalama i stazama  tvrđave San Đovani ili njenim usputnim puteljcima i serpentinama iz Kotora stižu brojni turisti, kojima je ovaj put sa svom svojom prirodnom pratnjom  jedinstvena atrakcija. Rade će na to: Kome je milo nije mu teško stići do moje kuće i gostionice sa par stolova i stolovača.
Ko god doša dobro doša svim dobronamjernim ljudima na ovoj zemaljskoj kugli, riječi su Perovića. Po redu i običaju domaćinskom, Rade se hvata domaće loze i kozjega sira za dobrodošlicu putniku namjerniku i našoj ekipi i dodaje: Svi dobronamjerni su mi dobrodošli, svi zlonamjerni neka ne dolaze a jezik sporazumijevanja sa ljudima iz svih krajeva svijeta, koji su mu gosti, su pozitivna energija i mimika koju svako razumije pri prvom susretu.
Radova kćerka Jelena koja uči visoke škole a od malih nogu i engleski jezik, ljeti je u Špiljarima da se neđe na pomoć i bude prevodilac turistima kojih je sve više u svako doba godine.

Na naše pitanje kako se odlučio da baš u ovom kamenjaru sa oskudnom zemljom đe gromovi najjače pucaju, savije svoj dom, Rade je kazao da se seleći od imanja do imanja u neuslovima gorim nego što su ovdje,  nastanio na ovom zabitom komadiću zemlje. Da su mu bili bolji uslovi đe je živio, nikad ne bi došao u Špiljare, priča Rade.
„Mora čeljade reći pravu istinu i doći do cilja. A unapređivat bilo što i bilo đe i bilo kad, na kraju daje rezultat i svukuda je dobro“.

Danas Perovići žive od od malo penzije, stočarstva , poljoprivrede i malo od ugostiteljstva na taraci koja može primiti 24 ljudi. Od svega po malo, može se, kaže ovaj domaćin.Perovići imaju oko 40 koza, mazgu koja prenosi drva i sve što je potrebno uskim stazama , desetak mačaka i psa.
Dan ovoj familiji počinje tako što rano ujutro Rade sa svojom suprugom Rankom i bratom Rajkom pomuzu koze a potom Ranka kanicama  se svakodnevno  spupšta na posao, gdje radi kao domaćica u OŠ Njegoš.
U zavisnosti od vremenskih prilika od 40 minuta do sat joj trteba da stigne do škole i to ne kroz tvrđavu Sveti Ivan nego serpentinama koje viode  prema Elektrodistribuciji i kanjonu Škurde.

Lakonoga i nasmijana, navikla na ovaj put, Ranka je podjednako  uspješna u svim svojim ulogama , supruge, majke, domaćice i radnice.
Kad pane noć ima li straha bez ljudi u pustari, pitali smo Rada.
Nema straha ali ima problema sa psima lutalicama koji dosta puta unište stoku , zakolju, rašćeraju, slome štalu  pa čak i lovačkih kučaka,  koje neodgovorno puštaju vlasnici. Divljih životinja nema na ove strane. Ima lisica, vukova nema, priča Rade .
Na ono malo obradivog zemljišta Perovići posade oko 180 kućica krtole, ima luka, malo pamidore, paprika i krastavaca.  Iz Tivta nabavlja grožđe za domaću rakiju kojom služi goste sa sve zemaljske kugle, kako kaže. Obavezno traže i drugu, kroz smijeh će naš domaćin, nesebično kidajući sir kao maslo, kojim nas je ugostio.
Imamo i kravljega sira i pršute, ali ovaj kozji je specifičnog ukusa i mirisa objašnjava on,  ne skrivajući zadovoljstvo što je to specijalitet njegove Ranke koja siri  na tradicionalan način.

Ona je preuzela stari, tradicijski način sirenja od Radova majke Krstinje.
Sve više je turista na ove strane priča Rade, dodajući da bi se i te kako u Špiljarima moga razvijati ovaj vid privrede, kada bi se popravile staze i srušene međe do crkve. Da se napravi kaldrma ili betonira za pješačku stazu, i to bi bila atrakcija do ulaza u tvrđavu.
Kad su mogli prije hiljadu godina graditi ove utvrde i zidine, zašto mi u ovo savremeno doba ne bi mogli  bar popraviti i održavati ih , pita se Perović.
U zaleđu Kotora, ispod tvrđave San Đovani gdje je surov život, buđenje je ipak najljepše. Slike nadrealne, obojene izlascima i  zalascima  sunca , iznad grada koji broji vjekove.
Najteže je kad se nad Kotorom spusti siva ,kišna zavjesa  pa krenu da ovim stranama gromovi udaraju. Onda je straha i užasa,  kaže Rade, konstatujući da je ovđe ipak najljepše proljeće i jesen,mada je sve manje smjene godišnjih doba kako Bog zapovijeda. Sve se svelo na ljeto i zimu.

Zapuštena je crkva u selu Sveti Juraj ili Sveti Đorđe, zavisi kako je ko krsti, nastavlja  naš domaćin.  Pravoslavni je zovu Sveti Đorđe, katolici sveti  Juraj, kaže Rade i dodaje ja on Crnogorac, pravoslavac.  „Ne dijelim ljude a ova crkva je po meni katolička jer su u Špiljarima živjeli katolici“, mišljenja je on.
Danas je neko zlo vrjeme došlo, u kome smo se podijelili a s moje kuće vioriće se crnogorska zastava sviđalo se to nekome ili ne, kategoričan je Rade Perović.
Dio naroda je vrlo loše opredijeljen za ovu našu Crnu Goru i neprijateljski raspoložen prema njoj, koju ja smatram mojom domovinom,mojom zemljom i mojim svijem na zemaljskoj kugli, poručuje on.
To nije dobro, to je žalosno,i još crkva koja je iznad svega žalosna. Jer popovi vladaju Crnom Gorom a ne pravda i Bog.

„U Boga ne vjerujem, nego za mene postoji neka viša sila . Ne kudim Boga ali neka svi znaju da je ovo građanska država Crna Gora i biće za sva vremena.
Onima koji ne osjećaju Crnu Goru kao svoju državu ako imaju pameti neka promijene svoje mišljenje , neka vole svoju državu, svoju zemlju, nema veze koje su vjere, nacije, to nikakve veze za mene nema, samo da pripadaju Crnoj Gori.
Crna Gora je građanska država i u Nato paktu, koji nas spašava i to je sreća, od neprijateljskih država od kojih nam  idu strijele,  a to se zna koje su“,  kaže nadalje Perović.  Kod njega su svi dobri ljudi dobro došli. Zli ljudi bolje da ne svrću a ako ima takvijeh bolje da se i oni poprave. U mojoj kući ja sam domaćin.
Uz žaljenje što nijesmo doma zatekli Radovu Ranku, pitali smo ga na kraju koliko je žena kadra da bude i muško kakva je zapravo njegova supruga.
Rade je bez dvoumljenja odgovorio da su dosta puta žene hrabrije i snažnije jer su pametnije i izdržljivije od  muškaraca. Sve što Ranka radi Rade joj kako je rekao ukupno priznaje. Pri tom  je veoma vesela i nikad joj se ne vidi umor na licu. Nikad, do sad nikad, potvrđuje Rade.
Na kraju uz pozdrav i zahvalnost na gostoprimstvu poželjeli smo ovom domaćinu i njegovoj porodici dobro zdravlje, široko otvorena vrata za sve dobre ljude i da im se dugo viori crnogorska zastava.

Ovaj pogled na Kotor i ovu ljepotu u sudaru krša i mora , surovosti prirode i civilizacije grada ponad tvrđave da naslijedi njegov unuk Jovan.
Neka mi sretno raste riječi, su đeda  Rada.