Ponedjeljak, 27 Juna, 2022
Rubrika:

Rajko Vujičić: Vrh Rumije je kultno mjesto Svetog Vladimira

''Kad su drugi ćutali i krili se u mišje rupe, Rajko Vujičić je kazivao crnogorsku istoriju, onu koja se nije predavala u našem obrazovnom sistemu, da se ne naljute beogradski falsifikatori koji su prisvajali sve naše čega su se dogatili''

Razgovarao: Slavko Mandić

Zaboravljamo brzo. I ljude i običaje. Pamtimo samo ono od čega možemo imati korist. Zato smo u ovom metežu iz kojeg  ne umijemo izaći. A imali smo velikane kojima bi se svijet ponosio. Oni koji su dostojanstvom, čojstvom, toplom ljudskom riječju, znanjem i svanjem plijenili. One koji su spadali među gorostase. Njih ne smijemo zaboraviti. Nikada!!!

Jedan od takvih bio je Rajko Vujičić, nepokolebljiv borac za Crnu Goru, za njene vrijednosti, tradiciju i bogatu istoriju. Jedan je od rijetkih koji su ljubav prema svojoj Crnoj Gori pokazivali dajući joj od sebe sve, a zauzvrat ne uzimajući ništa.

Zadužio je Crnu Goru i Kotor sjajnim tekstovima i knjigama u kojima je sažeo bogatstvo specifičnih vrijednosti za koje se nije znalo.

Po njegovim scenarijima rađeni su dokumentarni filmovi posebne vrijednosti, jer je Rajko znao kako da približi svima ono što je naš ponos.

Kad su drugi ćutali i krili se u mišje rupe, Rajko Vujičić je kazivao crnogorsku istoriju, onu koja se nije predavala u našem obrazovnom sistemu, da se ne naljute beogradski falsifikatori koji su prisvajali sve naše čega su se dogatili. Zato objavljujemo u majskim danima crnogorske slave razgovor sa akademikom Rajkom Vujičićem, poliglotom, univerzitetskim profesorom, emeritusom, humanistom.

Kovčežić sa glavom Sv. Vladimira u bugarskom manastiri Zograf na Svetoj gori

U starom Kotoru grbovi, reljefi i portali, lukovi, rozete, before, kampaneli, svodovi, apside svjedoče o vremenu davnom. Oltari, freske, pale o civilizacijskim slojevima pričaju. Vladare i dinastije, plemiće i puk pamte. Uskim ulicama, pjacama i pjacetama, portunima i kaletama, znatiželjne oči turista upijaju nesvakidašnjost. Jedan od onih ovdašnjih koji, kada god to može, prosto razgovara sa milenijumski starim kamenom kotorskim, tražeći i pronalazeći u njemu sagovornika koji mu, dojavi ponešto što drugima, koliko ih god struka vezala da vide, promiče.

Rajko Vujičić, akademik, profesor emeritus Univerziteta Crne Gore,  jedan od osnivača Matice crnogorske, čovjek koji je dotakao gotovo svaku tačku zemaljske kugle, poliglota.

– Vidiš – kaže mi, rukom naslonjen na sivi kamen-ovaj grb je na staroj palati Ivana Crnojevića, gospodara  Crne Gore (vladao od 1465. do 1490) . Tu je boravio kada je dolazio u Kotor.

Obilazeći grad, prije 20-ak godina primijetio je visoko na zidu, između ulaznih vrata u staru palatu, nešto nalik na stari grb. Zarastao u mahovinu i travu, jedva je bio primijetan.

– Znalo se – kaže Vujičić – za palatu, ali se nije znalo gdje se nalazila.

Kada je očistio kamen i napravio sve potrebne analize, bilo je jasno da je pronašao grb Ivana Crnojevića, sa dvoglavim orlom, kakav nije imala nijedna plemićka porodica u Kotoru.

Šteta je samo što još nije otkriven dvorac dinastije Vojislavljevića u Kotoru, koji datira s kraja 11. vijeka. Saradnja Crne Gore i Kotora još u 15. vijeku dokazana je ko zna koji put.

Akademik Vujičić s ponosom ističe viševjerski i višenacionalni sklad, vjekovima prisutan u Kotoru. Nije ga moglo narušiti, kaže on, ni vrijeme sveopšteg ludila i nacionalističke histerije, koji su devedesetih slamali i slomili Jugoslaviju.

-I kada smo vjerovali da je sve daleko iza nas i da se niko više neće usuditi da udari na međuvjerski sklad, postavljena je na vrh Rumije metalna crkva od nekoliko kvadrata, uz izmišljanu priču da je tu  postojala crkva koju su navodno razrušili Turci 1571. godine,  kada su zauzeli Bar.

Mandić: Što je to značilo za Crnu Goru?

Vujičić: Zna se da je vrh Rumije kultno mjesto Svetog Vladimira, da je gore iznošen krst Svetog Vladimira i da su ga – uz poseban ritual – nosili, prema drevnoj tradiciji, pripadnici naroda tri vjere: pravoslavci, katolici i muslimani. To je primjer ekumenizma koji traje hiljadu godina, značajan sa kulturološkog i istorijskog aspekta. Mitropolit Srpske crkve u Crnoj Gori, Amfilohije, snagom vojne sile koja mu je bila naklonjena, povrijedio je taj kultni običaj. To je šamar našoj državi, od koga joj još bride obrazi. I tako će biti sve dok se ta metalna skalamerija ne ukloni. Znam da je državna administracija donijela rješenje da se crkva ukloni sa vrha Rumije, ali znam i to da Islamska zajednica u Crnoj Gori više ne učestvuje u zajedničkom ritualu krsta Svetoga Vladimira.

Mandić: Značajno je podsjetiti se ko je bio Sveti Vladimir Dukljanski?

Vujičić: Milenijum je otkako je živio i vladao Sveti Vladimir Dukljanski, prvi dukljanski svetitelj. Za njega je vizantijski istoričar Skilica zapisao da je bio „pravičan i miroljubiv i pun vrlina“, čiji se kult, osim Duklje (Zete), poštovao i u Dalmaciji, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj. Istorijski izvori o knezu Vladimiru (ponekad se tituliše i kao kralj) dosta su oskudni. Ipak, komibinujući podatke koje je o njemu ostavio vizantijski istoričar Jovan Skilica sa onim što o njemu pripovijeda Pop Dukljanin u svom Ljetopisu, može se dobiti približna slika o tom našem vladaru i svetitelju.

U ratu protiv bugarskog cara Samuila, koji se dogodio oko 998. godine, dopao je sužanjstva i odveden u Samuilov dvor u Prespu. Tu se razvila ljubav između njega i careve kćerke Kosare, koja je od oca izmolila pristanak da se uda za otmenog sužnja. Kao carevom zetu, vraćena mu je na upravu Duklja i pridodate još neke oblasti u Albaniji. Uživao je veliki ugled u svom narodu. Sa svojom ženom Kosarom živio je u „besporočnom braku“, te nije imao nasljednika. Međutim, od novog bugarskog cara Jovana Vladislava, Kosarinog rođaka, koji je izgleda bio bogumil, te mu je smetala Vladimirova bogougodnost i popularnost, bio je na prevaru domamljen u Prespu, pogubljen i sahranjen u tamošnjoj crkvi. Na njegovom grobu su se, prema Dukljaninu, počela događati mnoga čuda, poput ozdravljenja bolesnih, pojave mistične svjetlosti i drugo, što je privlačilo mase hodočasnika. To je, kako se vjeruje, uticalo da car Vladislav, vinovnik svetiteljeve smrti, dozvoli Kosari da prenese tijelo svoga muža i sahrani ga u Krajini na Skadarskom jezeru, u Crkvi Prečiste Bogorodice Krajinske. To je, zapravo, bio manastir u kome je i Kosara provela svoje posljednje dane kao monahinja Teodora. Kada je sklopila oči bila je, po sopstvenoj želji, sharanjena ispod nogu svoga muža.

Mandić: Kult Svetog Vladimira, kao prvog dukljanskog svetitelja, proširio se i izvan Duklje.

Vujičić: Naravno. Sveti Vladimir Dukljanski bio je poštovan kao blaženi u Dalmaciji, o čemu govori i A. Kačić-Miošić. U Albaniji i Makedoniji je poznat kao čudotvorac, dok se na freskama i ikonama u Bugarskoj pominje kao „car bugarski“. Izgleda da, kao i mnogi drugi poznati svetitelji, nikada nije bio zvanično kanoniziran, već mu je kult proizveden voljom vjernika, a romantična ljubav Vladimira i Kosare inspirisala je mnoge stvaraoce različitih umjetničkih žanrova.

Mandić: Mošti Svetog Vladimira počivale su u Bogorodici Krajinskoj do 1215. godine. Zbog čega su prenešene u Drač?

Vujičić: Tačno je da su mošti Svetog Vladimira bile u Bogorodici Krajinskoj do 1215. godine, kada su, iz do sada još nedovoljno objašnjenih razloga, prenešene u Drač. Po jednom grčkom žitiju, Sv. Vladimir je štovan kao zaštitnik tog grada. Ugledni albanski velikaš Karlo Topi obnavlja 1381-83. godine Manastir Sv. Jovana kod Elbasana i u njega prenosi svetiteljeve mošti. O tom svom činu ostavio je uklesane natpise na crkvi, na staroslovenskom, grčkom i latinskom jeziku.

Danas se ćivot sa moštima Svetog Vladimira nalazi u Tirani, u sabornoj pravoslavnoj crkvi, gdje sam imao rijetku privilegiju da ih vidim i fotografišem.

Mandić: Koliko je dolazak Nemanjića vrijeme nastojanja potiranja svega što je bila državno- kulturna misao Zete?

Vujičić: Brojni istoričari skrenuli su pažnju na to pitanje. Tako, na primjer, austrijski istraživač S. Hafner u svojoj knjizi „Studien zur altsrbischen dynastischen Historiographie“(„Studije o starosrpskoj dinastičkoj hijerarhiji“, Minhen 1964), primjećuje da su Sava i njegov brat Stefan Prvovjenčani, već od samog početka, stavili starosrpske vladarske biografije u službu državno-političke ideologije i dinastičkih interesa, te da su u toj službi biografije ostale i docnije. Hafner smatra da su se oni, Sava i Stefan Prvovjenčani, … „ svim raspoloživim sredstvima državne i vjerske propagande suprotstavili ukorijenjenoj državnoj, kulturnoj i dinastičkoj misli Zete, kako bi se za Stefana Nemanju u kultu i istoriografiji stvorilo ono isto što je za Vladimira u Zeti bila već tradicija“.

Mandić: Pa, ipak, Vi kažete da se između Nemanje i Vladimira mogu povući neke paralele. Na koje mislite?

Vujičić:  Oba su bila zatočena. No, dok je Vladimira izbavila careva kći, Nemanju je, prema žitiju, iz sužanjstva spasio Sv. Đorđije. Ne govori se o načinu Nemanjinog zarobljivanja, dok Pop Dukljanin za Vladimira daje podroban opis. On, naime, pripovijeda kako se Vladimir sa vojskom sklonio na brdu Oblik, gdje je bilo mnogo zmija otrovnica koje su smrtno ujedale njegove vojnike. Blaženi Vladimir se pomolio Bogu, te su od tog momenta zmije postale bezopasne. To je, ujedno, i prvo čudo koje mu se pripisuje. Međutim, vidjevši da se ne može nositi sa mnogo jačom vojskom bugarskog cara, a da bi spasio svoje vojnike i narod, on se sam predaje. Dukljanin navodi njegove riječi upućene onima oko sebe: „Kako vidim, premila braćo, treba da ispunim onu jevanđeosku izreku koja veli, Dobar pastir daje svoju dušu za svoje stado.  Bolje je, dakle, braćo da ja dam dušu svoju za vas sve i svojevoljno predam svoje tijelo da ga kolju i ubijaju, nego da vi stradate od gladi i mača“. Takvo ponašanje, u Vladimirovom slučaju, naizgled je daleko od borbenog viteštva srednjeg vijeka, ali je blisko hrišćanskom žrtvovanju za spas drugih. S tom i sličnim sekvencama htjelo se naglasiti da je Vladimir još za života ispoljavao visoke svetiteljske vrline. Možda se zbog toga njegov lik na freskama i ikonama ponegdje prikazuje vrlo sličnim Hristovom izgledu (prije svega u Makedoniji, kao što je slučaj na ikonostasu u Sv. Naumu). Pri tome pada u oči i činjenica da on svoje potčinjene po hrišćanskom običaju naziva „braćom“.

Mandić: Mislite li da će metalna crkva sa Rumije biti uklonjena i da će se ponovo tri vjere naći na okupu i zajedno iznositi krst Svetog Vladimira, kako je to, prije skrnavljenja vjekovne tradicije, bio običaj?

Vujičić: Nadam se i vjerujem da će država smoći snage da se odupre nasrtajima pojedinih eksponenata Srpske crkve na njene istorijske i kulturne tekovine, na njen identitet i njenu imovinu. Potrebno je da i intelektualna svijest pokaže više odlučnosti i da snagom autoriteta zaštiti interese Crne Gore i doprinese njenom ugledu. Tako bi rezultat referenduma imao pun smisao i Crnogorci se danas ne bi u svojoj državi osjećali kao da žive u nekom stranom duhovnom protektoratu.

Uz poseban ritual Krst svetog Vladimira nosili su, prema drevnoj tradiciji na vrh Rumije pripadnici naroda tri vjere: pravoslavci, katolici i muslimani. To je primjer ekumenizma koji traje hiljadu godina, značajan sa kurtuloškog i istorijskog aspekta.    koja je ostala živa u pamćenju naroda

Mandić: Krst, za koji drže da ga je Vladimir imao prilikom pogubljenja, svake godine iznošen je na vrh Rumije.

Vujičić: Da je Vladimirov kult u Zeti, posebno u Krajini, bio veoma jak vidi se i po tradiciji koja je ostala živa i u pamćenju naroda tog kraja sve do danas. Radi se o poznatoj procesiji sa krstom „Svetoga kralja“, za koji se drži da ga je Vladimir imao prilikom pogubljenja u Prespi, a kasnije mu je stajao na grudima dok mu je ćivot sa moštima bio u Krajini. Taj krst se, uz ustaljeni ritual, svake godine o Trojičinu danu, koji je pokretni praznik, a pada uvijek oko 22. maja, dana kada se štuje Sv. Vladimir, iznosi pri izlasku sunca na Rumiju. Nekada se krst nosio još 22. maja i na Veliku Gospođu. U ceremoniji su učestvovali pravoslavci, katolici i muhamedanci, kao što su kasnije hodočastili njegov grob u Šin Đonu pripadnici različitih vjeroispovijesti .

Vladimir je bio više svetac nego vladar

Mandić: Kult Svetoga Vladimira, čini se, nije mogla da zasjeni ni politika Nemanjića, a ni sve kasnije koje su se zdušno zalagale da Nemanjiće proglase službenim duhovnicima Crne Gore.

Vujičić: Naravno da to nije bilo moguće. Prenos Vladimirovih moštiju iz Krajine u Albaniju dogodio se u vrijeme kad se svetački kult Nemanjin tek vaspostavljao i učvršćivao, čemu je svakako popularnost starijeg kulta, Vladimirovog, predstavljala ozbiljnu prepreku. Mučenička smrt Vladimirova činjela ga je mnogo pogodnijim za idealnu sliku vladara – svetitelja od Nemanje, koji je umro prirodnom smrću kao monah velikoshimnik. Oni se dvojica razlikuju i u načinu vladanja. Nemanja je često ratovao, zauzimao okolne zemlje, rušio gradove, dok je Vladimir bio sasvim drugačije prirode, zapravo više svetac nego vladar.

Tekst je objavljen u februaru 2010. godine u Pobjedinoj Agori.

Akademik Rajko Vujić je preminuo 05. februara 2016. godine u Kotoru.

Najnovije

U saobraćajnoj nesreći na Brajićima poginuo mladić

Devetnaestogodšnji Đ.D. iz Podgorice, poginuo je u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila jutros oko četiri sata na putu Budva – Cetinje na Brajićima, saopšteno...

UŽIVO Zelenski: U napadu na Kijev ranjena djevojčica, državljanka Rusije

Ušli smo u 124. dan rata u Ukrajini. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski će danas na samitu G7 pozvati svjetske sile da pojačaju svoju podršku...

Blinken: Uprkos osvajanju nekih teritorija u Ukrajini Putin nije ostvario svoj cilj

Američki državni sekretar Enroni Blinken izjavio je da je, uprkos osvajanju nekih teritorija u Ukrajini, ruska invazija doživjela neuspjeh i da će se tako...

Abazović danas odgovara na pitanja poslanika

Predsjednik Vlade Dritan Abazović danas će u okviru Premijerskog sata odgovarati na pitanja poslanika. Premijer će odgovarati na pitanja o Temeljnom ugovoru, Otvorenom Balkanu,...

PEN centar: Abazović nastavlja s politikom opasne destabilizacije i produbljivanja podjela

Crnogorski PEN centar s velikom zabrinutošću prati najavljene poteze Vlade Crne Gore koji – ukoliko se zaista implementiraju – prijete da destabilizuju društvo i...

Najčitanije

Povezano

SNP po želji SPC, neće valjda po crnogorskoj

Piše: Slavko Mandić Sa velikim igračima, nema šale. U očima im iskri snaga a u svakoj riječi odlučnost da lome ako im ko na put...

Cijena goriva Dritanov spas za mišiće

Piše: Slavko Mandić Reče, i ostade živ. Nije mu prvi put, a znajući ga, neće biti ni potonji. Možda misli da je narod šašav i...

Skandali jedne Olivere

Piše: Slavko Mandić Šefovanje helikopterima Vojske Crne Gore, koji su bili (zlo)upotrijebljeni za „istorijski“ transport popova crkve Srbije na livadu u neposrednoj blizini Cetinjskog manastira,...

Косово не сердце России

Piše: Slavko Mandić Brat Srbije, ali i otac i majka, i svi rođaci redom, najveći svjetski ratnik, Vladimir Vladimirović Putin, po opšteprihvatljivom Vučićevom standardu, i...

Komentari

4 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Realno
08.05.2022-13:32 13:32

Svakodnevno izmišljate “istoriju”, kao što ste izmislili nova slova… :)

amfijokije
08.05.2022-14:16 14:16

Valjda ce ono vojno smece sa Rumije neko nekad mac….. popovi i nog nece ali bi ljidi mogli

Vranac
08.05.2022-17:09 17:09

Profesor svih vremena a čovjek i erudita bezvremena.
Svaka čast što ste ga izvukli na svjetlost.

Bajo
09.05.2022-02:52 02:52

Pisi ti pamet i obrazovanje . I ti imas dokhmentaciju kao Joko. Ocigledno . Vama cinjenice i istina znaci koliko macki muž.