Živimo u vremenu kada je svijet postao „veliko selo“, gdje se aktivnosti, ili pak problemi jedne zemlje reflektuju na ostale zemlje, odnosno jednog subjekta u državi (društvu) na sve ostale. Postavlja se suštinsko i istorijsko pitanje, može li svijet da ekonomski napreduje a da ne ugrozi opstanak planete, odnosno kako obezbijediti održivi razvoj?!
Koncept održivog razvoja je promovisala Svjetska komisija za životnu sredinu i razvoj definicijom: „Održivi razvoj je razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjosti bez ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe“. Pred svima nama se postavlja pitanje, odnosno dilema, da li smo u mogućnosti to ostvariti u svakodnevnoj praksi, odnosno zadovoljiti svoje sadašnje potrebe i pri tome sačuvati ono što nam po zakonima prirode pripada: vazduh, tekuću vodu, more i morsku obalu.
Naravno, ne samo da jesmo, već i moramo, jer je to obaveza prema sadašnjim i budućim generacijama. To zahtijeva dobro osmišljen kolektivni pristup svim aktivnostima, kao i veliki stepen kako pojedinačne, tako i kolektivne odgovornosti . Sve je povezano i isprepleteno. Zato mora postojati sinergija prvo na nacionalnom nivou, pa na nivou regiona, te na globalnom nivou. Korišćenje nauke mora biti u službi progresa i očuvanja životne sredine, jer svako neodgovorno ponašanje prema zaštiti životne sredine direkno se odražava na sve nas, a posebno na buduće generacije.
Najbolji primjer za to su klimatske promjene koje ugrožavaju egzistenciju planete Zemlje u sadašnjem obliku, odnosno čovječanstva. One su posljedica ubrzanog industrijskog razvoja dvadesetog vijeka koji se zasnivao na intenzivnoj eksploataciji neobnovljivih prirodnih resursa. Ovakav razvoj rezultirao je štetnim uticajem na životnu sredinu i globalne klimatske promjene.
Naime, dosadašnji ekonomski model većine država i kompanija podrazumijeva maksimalno korišćenje resursa naše planete kako bi se proizvelo što više proizvoda, od kojih najveći dio završava kao otpad. Takav model privređivanja je prepoznat kao linearni model ekonomije, u kojoj glavna paradigma glasi: uzmi – napravi/koristi – odloži. Sasvim je jasno da ovakav model nije održiv kako sa stanovišta zaštite životne sredine, tako i sa stanovišta ekonomske isplativosti. Pretjeranom eksplatacijom prirodnih resursa se ugrožava životna sredina. Isto tako se ugrožava i pretjeranim deponovanjem, pri čemu se gubi i vrijednost materijala sadržanih u otpadu, a samim tim i novac potreban za dalju proizvodnju.
Dovoljno opominje i ukazuje da se nešto mora mijenjati i podatak da je u 2019. godini čovečanstvo koristilo ekvivalent od 1,7 planete da obezbijedi potrebne resurse i absorbuje otpad. Ako se ima u vidu da je planeti potrebno 1,7 godina da regeneriše ono što čovječanstvo iskoristi u jednoj godini jasno je u kolikom zaostatku, odnosno problemu, će biti planeta, a samim tim i svi mi, ako se tim tempom nastavi u narednim godinama.
Racionalni odgovor na jedno ovakvo stanje je uvođenje cirkularne ekonomije, odnosno zelene ekonomije, koja treba da uskladi narastajuće potrebe čovječanstva sa granicama koje naša planeta posjeduje. Definicijju Zelene ekonomije je dao UNEP (United Nations Environment Programme) i ona glasi: „Ekonomija čiji rezultati dovode do poboljšanja ljudskog blagostanja i socijalne jednakosti, dok značajno smanjuje rizike po životnu sredinu.“ Ova ekonomija se najprije zalaže za ograničeno korišćenje prirodnih resursa, smanjenje stvaranja otpada, kao i njegovu ponovnu upotrebu putem reciklaže. Na taj način dolazi do stvaranja novih proizvoda, kao i energije. Dakle, cirkularna ekonomija predstavlja nov pristup koji integriše ekonomiju i sistem upravljanja otpadom. Ona podrazumijeva kruženje materijala i njegovu ponovnu upotrebu, čime se istovremeno koristi i značajno manje energije i vode (u nekim slučajevima i preko 90%). Ovakav koncept sve više zaživljava kako u nacionalnim ekonomijama, tako i u proizvodnji vodećih svjetskih kompanija. Teži se ostvarenju ciklusa „proizvod-otpad-proizvod“, odnosno konceptu „nula odsto otpada”.
Nažalost, prelazak sa linearne na cirkularnu, odnosno zelenu ekonomiju je veoma složen i odgovoran proces. Zahtijeva, prije svega, promjene u načinu života i razmišljanja.
Privredna komora Crne Gore kao odgovorni subjekt društva nastojala je da organizovanjem Devete međunarodne konferencije o ekonomiji pruži odgovore na dobar dio pitanja koja nam se svakodnevno nameću i ukaže na dalje pravce djelovanja. Izbor teme „ Sinergija – ključ uspjeha Regiona“, izbor respektabilnih obrađivača tema, preko 600 učesnika – predstavnika Vlada, međunarodne i poslovne zajednice, te naučne i stručne javnosti, učinili su ovaj skup jednim od najznačajnijih ekonomskih skupova na prostoru jugoistočne Evrope. Konferencija je organizovana u saradnji sa Komorskim investicionim forumom Zapadnog Balkana i održana je 25. oktobra 2019. godine u hotelu Splendid u Bečićima.
Prepoznajući značaj Konferencije i tretiranih tema, JP „Regionalni vodovod Crnogorsko primorje“ se, u cilju njene uspješnosti, opredijelio da bude generalni sponzor Konferencije.
Konferenciju su otvorili predsjednik Vlade Crne Gore Duško Marković i predsjednik Privredne komore Crne Gore Vlastimir Golubović. Na Konferenciji su realizovani paneli, sa veoma značajnim temama: „Zelena ekonomija i održivi razvoj“, „Energetika na Balkanu-stanje i budućnost“, „Turizam kao zajednički proizvod regiona“, „Globalni izazovi vodnog stresa u 21. vijeku“, “Saobraćajna infrastruktura-pokazatelj (ne)razvijenosti regiona“, „Obrazovanje, zapošljavanje i demografski trendovi“ i „Digitalizacija i inovacije kao razvojna šansa“.
Sve ove teme su posebna priča za sebe a opet su samo dio jedne cjeline-društva. Prilikom obrađivanja, akcenat je dat ekonomskom ali i sociološkom pristupu. Sve teme su obrađene stručno i na zavidnom nivou. Obrađivanje svake teme je pokazalo njenu aktuelnost ali i povezanost sa ostalim temama, kao i ukazalo na potrebu sinergije kako na nacionalnom nivou, tako i na regionalnom nivou i šire.
U kontekstu realizovanih tema Konferencije, daću sebi slobodu da istaknem da u osnovi razvoja svakog društva leži obrazovanje u punom smislu te riječi. Obrazovanjem treba obezbijediti znanja kako mladim generacijama, tako i starijim. Ono je permanentno i u eri brzog napredovanja tehnike i tehnologije zahtijeva stalno učenje i doobrazovanje. Obrazovanje treba da bude u funkciji sveukupnog razvoja društva, ali isto tako ono treba da edukuje i razvija svijest o potrebi očuvanja životne sredine.
Brza fluktuacija i kretanje stanovništva unutar nacionalnih, regionalnih i svjetskih granica posebno doprinose većoj i bržoj cirkulaciji obrazovanih ljudi. Sa stanovišta nacionalnih ekonomija zemalja “izvoznika obrazovanih kadrova“ je to veoma ozbiljan problem. Tek sa izjednačavanjem životnih standarda unutar regiona taj se problem može ublažiti.
Nedostatak stručne radne snage je problem koji se javlja kako kod nas, tako i kod svih zemalja Zapadnog Balkana. Dobro osmišljenom politikom treba zadovoljiti sve navedene potrebe, to jest edukovati mlade ljude, ali ih i zadržati da budu u funkciji društva. Da li će se to postići povećanjem standarda kadrova, određenim kreditiranjima i stipendiranjima i drugim modelima, svakako je aktuelno pitanje. U mjeri u kojoj uspijemo da obrazujemo kako mlade, tako i starije, da im ulijemo nova znanja o tehnologijama, da ih digitalno opismenimo ali i da ih usmjerimo da svoje znanje koriste u funkciji razvoja uz nenarušavanje životne sredine, možemo se nadati napretku kako pojedinih regiona, tako i svijeta kao cjeline.
Naša zemlja, kao i druge države Zapadnog Balkana, svoj razvitak temelje na razvoju turizma. Pored sve veće izgrađenosti hotela visoke kategorije neophodno je obezbijediti kadrove za njihov rad. Mladi ljudi, posebno najsposobniji, odlaze u sredine gdje je veća plata. Region je povezan i mora dati zajedničku ponudu kako bi bio konkurentan na globalnom nivou, odnosno da bi privukao veći broj turista. Da bi se obezijedila turističaka povezanost potrebna je bolja saobraćajna infrastruktura – brze i kvalitetne saobraćajnice.
Ono što ne zahtijeva posebna sredstva je dogovor zemalja Zapadnog Balkana da se izbjegnu čekanja na graničnim prelazima. Ako turisti izgube gotovo po dan na graničnom prelazu prilikom ulaska i izlaska iz zemlje, za njih su oni izgubljeni i sigurno da neće poželjeti da ponovo dođu. Upravo u ovom pravcu su se kretale i diskusije koje su ukazivale na povezanost i isprepletenost, odnosno međusobnu uslovljenost raznih subjekata, kao i usvojeni zaključci i preporuke.
Jasno se nameće zaključak da se mora pristupiti novoj politici u ovoj oblasti počev od planiranja i upravljanja vodama, institucionalne organizovanosti, nove zakonske regulative, kao i da sve to zahtijeva uključivanje najšire društvene zajednice i svakog pojedinačnog subjekta iz ove oblasti. Ono što se u sektoru vodoprivrede mora pod hitno otkloniti, odnosno svesti na najmanju moguću mjeru, jesu gubici vode na vodovodnim mrežama, kao i njeno neracionalno korišćenje.
Aktivnosti Regionalnog vodovoda su u cjelosti na fonu iznesenih razmatranja, odnosno primjer su primjene zelene ekonomije u praksi. One su najbolji pokazatelj s koliko pažnje, stručnosti i odgovornosti Regionalni vodovod pristupa rješavanju svih navedenih problema i koliko nastoji da doprinese ukupnom razvoju društva. Regionalni vodovod već deset godina uredno snabdijeva Crnogorsko primorje vodom, te je na taj način dao maksimalni doprinos razvoju i podizanju standarda življenja i privređivanja, kako Crnogorskog primorja, tako i Crne Gore u cjelini.
Takođe, gledajući unaprijed i u želji da preduprijedi nestašice vode u budućnosti, preduzima odlučne korake ka razvoju i unapređenju vodnog sektora u Crnoj Gori, ali i šire. Ove aktivnosti su izraz sinergije Vlade Crne Gore, resornih ministarstava, lokalnih vodovodnih preduzeća, primorskih opština, međunarodnih institucija i banaka, kao što su Svjetska banka i Evropska banka za obnovu i razvoj i Regionalnog vodovoda. Zahvaljujući toj sinergiji, na osnovu pripremljenih razvojnih projekata Regionalnog vodovoda, uz punu saradnju primorskih opština, resornih ministarstava, EBRD je opredijelila kreditna sredstva u iznosu od 24 miliona, a za koje je Vlada Crne Gore dala garancije. Ova sredstva su namijenjena daljoj izgradnji Regionalnog vodovodnog sistema, odnosno završetku njegove Prve faze izgradnje, početku Druge faze njegove izgradnje (proširenje kapaciteta), kao i za početak realizacije treće faze, to jest izgradnje sekundarne mreže.
Po prvi put građani Dobre Vode i Velikog Pijeska ostvariće svoje pravo na vodu, zagarantovano od strane Ujedinjenih nacija, koje predviđa da svako ima pravo na vodu, koja mora biti udaljena najdalje 200 metara od mjesta stanovanja. Opština Herceg Novi biće povezana novim cjevovodom na sistem Regionalnog vodovoda, dok će građanima Kotora i Tivta biti obezbijeđene veće količine vode. Sve ovo je ključni preduslov za dalji razvoj turističke privrede i cijele crnogorske ekonomije.
S druge strane, Regionalni vodovod je, idući u susret događajima, njegovao i njeguje razvojnu komponentu. Kao takav je prepoznat i od brojnih inostranih partnera koji žele da sarađuju sa njim u realizaciji njegovih brojnih projekata. Posjetama Regionalnom vodovodu i vodoizvorištu „Bolje sestre“ svi oni su mogli da se upoznaju sa Regionalnim vodovodom, spoznaju njegove kapacitete, mogućnosti i planove razvoja. Tako su prilikom posjeta privrednici iz kineskog grada Ningbo iskazali zainteresovanost za realizaciju projekta za izvoz flaširane vode i proizvodnju ambalaže, kao i projekat za izvoz vode tankerima, Takođe su iskazali interesovanje za saradanju sa Regionalnim vodovodom i na planu proizvodnje solarne i hidro energije.
U Ovom periodu Regionalni vodovod je bio nepravedno izložen određenim pritiscima od pojedinih institucija sistema. Vrijeme koje teče sve više pokazuje da je Regionalni vodovod u proteklih godinu dana, ne svojom krivicom, izložen brojnim nedaćama, kao što je blokada računa koja je trajala 268 dana, dovodeći u pitanje opstanak ovog sistema za vodosnabdijevanje, kao i da je nepravedno oštećen za 12 miliona eura, po osnovu presude po tužbi kompanije Štrabag. Isto tako je bio izložen i određenim pritiscima od strane Državne revizorske institucije Crne Gore.
Zahvaljujući umješnosti menandžmenta, jedinstvu i odgovornom radu zaposlenih i punoj podršci brojnih partnera, Regionalni vodovod je opstao i omogućio da Crna Gora, u protekloj godini, prihoduje rekordna sredstva po osnovu turizma.
U Regionalnom vodovodu su zahvalni na svakoj pomoći koju su imali u ovom periodu i imaju i dalje. Menadžment Regionalnog vodovoda je još jednom pokazao umješnost rukovođenja i u kriznim situacijama i uspješno reagovao na svaku datu situaciju.