Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Radonjić: SPC je duhovno unakazila Crnu Goru i temeljno razorila njen etički poredak

Opisujući trenutno stanje u državi, on kaže da pomenuti vampir nesmetano kruži Crnom Gorom, sa zubima duboko zarivenim u njen vrat, dodajući da je Skupština najzad dobila ''čistu'' prosrpsku parlamentarnu većinu, koja skupa sa, uz male izuzetke, takođe ''čistom'' prosrpskom Vladom, temeljno zatire njen ustavno-pravni sistem, odnosno međunarodno-pravno priznati suvereni status i donedavno ipak uzorni društveni habitus

Srpska pravoslavna crkva, vjerna pratilja slovenofilskog vampira, ostvarila je svoj cilj – duhovno je unakazila Crnu Goru i temeljno razorila njen etički poredak, ocijenio je u razgovoru za Pobjedu profesor doktor Radovan Radonjić.

Opisujući trenutno stanje u državi, on kaže da pomenuti vampir nesmetano kruži Crnom Gorom, sa zubima duboko zarivenim u njen vrat, dodajući da je Skupština najzad dobila „čistu“ prosrpsku parlamentarnu većinu, koja skupa sa, uz male izuzetke, takođe „čistom“ prosrpskom Vladom, temeljno zatire njen ustavno-pravni sistem, odnosno međunarodno-pravno priznati suvereni status i donedavno ipak uzorni društveni habitus.

“Za „srpski svet“ sasvim spremne lokalne štitonoše rečenog vampira, takođe iz redova „ugroženih Srba“, na funkcijama predsjednika trećine crnogorskih opština, potrčale su u Beograd da bi u srpskom parlamentu lično, jasno i glasno kazali da priznaju samo njegovu vlast, a time i faktički potvrdile da je teritorijalno zaposijedanje Crne Gore od strane Srbije, po principu terra nullius, pa otuda i pravo na njenu mirnu okupaciju, legalizovano i već u toku”, kaže Radonjić.

Ali, ni to nije ono najgore, ocjenjuje on i dodaje da je veći i teži problem od svega toga činjenica da danas u Crnoj Gori neposredno na vidiku nema nikoga ko bi mogao započeti, a kamoli makar djelimično promijeniti dato stanje u njoj.

Na koga sve mislite kada kažete „nikoga“?

RADONJIĆ: Mislim, generalno, na sve odrasle, psihički i fizički zdrave osobe koje u Crnoj Gori žive i njeni su državljani.

Ako bi, ipak, nekoga izdvojili kao nešto više „zaslužnog“ u tom kontekstu, ko bi to bio?

RADONJIĆ: Bile bi to tri grupe socijalnih i političkih subjekata, koji su sticajem istorijskih okolnosti problematično upućeni jedni na druge, a svojim su (ne)činjenjima toliko „poklopili“ i tako zatrovali cjelokupan crnogorski društveni i državni prostor, da se nigdje do u njihovim redovima ne mogu tražiti njeni spasioci, a šanse da se tu nađu – vjerujem da i sami vidite – realno se ne doimaju većim od iluzije.

Na koje činioce konkretno mislite?

RADONJIĆ: Najvažniji od ta tra činioca, svakako su crnogorski građani, u prvom redu oni koji tvrde da je ona njihova jedina domovina. Bez njih, navedeni problemi niti su mogli nastati, niti se, ni teorijski ni praktično, mogu riješiti. Nevolja je, međutim, u tome što su mnoga dešavanja s njima, i u njima, tokom više-manje gotovo tri posljednja vijeka, napravila od njih gomilu istorijski pogrešno orijentisanih, duhovno potrošenih, etički i politički paralizovanih pojedinaca, nesposobnih čak i za to da „primijete“, a kamoli da prevladaju zlo u sebi i oko sebe. Nedovoljno svjesni pregnuća i žrtava svojih predaka da prije hiljadu godina stvore sebi nezavisnu državu, sačuvaju je i časnu i ponosnu ostave potomstvu u nasljeđe, oni posrnućima i padom ispod crte nekad im veoma zorne ljudskosti.

Najprije, kidaju crvenu nit duhovne superiornosti brojčano malog, ali hrabrog i, u velikom istorijskom smislu, mudrog naroda, koji je tokom godina veoma teških iskušenja čovječanstva u II milenijumu nove ere, imao snage da u više navrata prvi zapali baklju slobode, dajući time Evropi i svijetu nadu i potrebu, odnosno svijest u moć da se odupru svemu što ugrožava njihov mir i opstanak.

Zatim, od svoje domovine prave neku vrstu pribježišta bagre i bitangi sa svih meridijana, počev od lokalnih „šerifa“ i vodećih narko-bosova, do fanatizovanih boraca protiv svega što je zadojeno idejom postojanja društva progresa, pravde, slobode i jednakosti.

Najzad, nekadašnje prebivalište časnih i ponosnih ljudi pretvaraju u pribježište robijaša, protuva i pustolova svih vrsta i nivoa, koja im služi, s jedne strane, kao Alibabina pećina za skrivanje od zakona i, s druge, kao „učilište“ u kome stiču dopunska znanja o tome kako se, za interese drugih, nekažnjeno otuđuju djelovi svoje države, razaraju domicilne etničke i vjerske zajednice i uništavaju vlastite porodice.

Kako u tom pogledu stoji stvar sa drugom po važnosti grupacijom i ko nju konkretno čini?

RADONJIĆ: Drugu grupaciju čine socijalni i politički subjekti, nastali tokom brižljivih priprema resantimanista informbiroovsko-četničke provenijencije za tzv. Antibirokratsku revoluciju, kojom je trebalo izvršiti „srpsku duhovnu obnovu“. Isprva su vođe crnogorskog korpusa te „revolucije“, inače pripadnici iste domicilne političke organizacije, na dedinjskom kanabeu, u Beogradu, skupa sa srpskim kolegama, angažovanim na zajedničkom „poslu“, primali k znanju „lekcije“ sazdane na temeljima Moljevićeve četničke programske „anticipacije“ iz 1941. godine, koje su ih učile spremnosti:

– da učvrste sopstvenu (’antibirokratsku vlast’) kao emanat „supstancijalne pravde“ i neporecive zaloge za „svijetlu budućnost“ srpskog naroda;

– da prvo politički i duhovno, teritorijalno, politički i državno ujedine „trodjelnu Srbiju“, a potom i Crnu Goru sa Srbijom, s tim što tada (zbog poslova iz oblasti sukcesije) teritorijajno ujedinjenje dviju bivših jugoslovenskih republika nije bilo u prvom planu;

– da, s tako stvorenom i čvrsto ujedinjenom kritičnom masom „jednovjernih“ i „jednorodnih“ i, uz to još, „jedinih državotvornih“ subjekata, krenu u „revitalizaciju“ etničke, političke i vjerske rinfuze sa jugoslovenskog prostora, ali ne u svhu stvaranja zbiljske federativne zajednice ravnopravnih naroda i republika, nego radi stvaranja „optimalnog državnog okvira“ u kome će „svi Srbi biti u jednoj državi“, a time i u stanju da, s jedne strane, definitivno zaštitite svoja „veoma ugrožena nacionalna, kulturna i vjerska prava“, i s druge, trajno sačuvaju svoju biološku supstancu.

Taj program je i danas na snazi, a kad se o Crnoj Gori radi i u – završnoj fazi.

Ko čini onda treću grupaciju?

RADONJIĆ: Čine je javne i tajne službe dviju bratskih zemalja – Rusije i Srbije – koje svoje frustracije zbog dugog robovanja stranim silama (prve – Mongolima, a druge – Osmanlijama), uporno nastoje da liječe belicizmom i osvajanjima slabijih od sebe. U tom pogledu, objema im je Crna Gora uvijek bila prva na udaru, čak tako i toliko da su većinu njenih građana odavno doveli do stanja svijesti u kome jedina njihova sloboda, koja zaslužuje to ime, jeste ona koju stiču pravom da besprizorno služe Rusiji i robuju, inače neostvarljivoj, ideji uspostavljanja i očuvanja posvemašnjeg slovensko – pravoslavnog jedinstva. Primjer za to pruža naturalizovani Njeguš, Danilo Šćepčević, koji nakon potpisivanja ugovora o ruskom pokroviteljstvu Crne Gore, 17. aprila 1712. godine, s veoma uticajne pozicije čelnika Cetinjske mitropolije, uvjerava svoju pastvu da je on Moskov, Moskov, Moskov, te da čiji je on, toga je i Crna Gora. Navedene duhovnikove riječi su, ujedno, i potvrda da crnogorska istočna razarajuća golgota nije počela ishodom parlamentarnih izbora od 30. avgusta 2020. godine, kako se danas, odveć prevarno, tvrdi, nego prije više od trista godina. Uzevši je tako „pod svoje“, Rusija od tada Crnu Goru tretira kao sasvim joj potčinjeni „zagranični“ prostor u kome ima svako pravo. Rusko formalno priznanje Crne Gore, poslije referenduma (2006) kao nezavisne, suverene zemlje, danas za nju faktički – ništa ne znači.

Srbija je, takođe, poodavno oglasila interes za svoje „živo“ prisustvo u Crnoj Gori. Na temelju izuzetno velikih i grubih falsifikovanja kojekakvih dokumenata o svojoj i crnogorskoj istoriji, dodajući tome još i dvije decenije prevarom i silom sebi priključene Crne Gore, između dva svjetska rata, odnosno njihovu pola vijeka kasnije takođe grubom silom stvorenu „dvočlanu federaciju“ – Srbija smatra da „mlađa sestra“ može da bude samo tradicionalni dio njene državne teritorije, te da ima sva prava da u njoj, i sa njom, čini što joj se prohtije, a u tom pogledu je veoma maštovita.

Da li se, i koliko, u sprovođenju tog programa razlikovala aktivnost dviju grupacija nastalih podjelom Demokratske partije socijalista 1997. godine?

RADONJIĆ: Otvoreno unitaristička frakcija, konstituisana kao politička partija sa novim nazivom, ostala je vjerna dedinjskom nauku, dok se frakcija sa starim nazivom (DPS), i dalje ostajući na platformi neraskidivog duhovnog jedinstva sa Srbijom, u ravni političkog opredijelila za njihovu „dvočlanu federaciju“, koja bi se neko vrijeme ostavila „otvorena“ za one koji požele da sa njima dvijema formiraju novu jugoslovensku zajednicu.

Unitaristi su, sa svojom novom partijom, snažno podržani od Srpske pravoslavne crkve (posebno njene veoma znalački organizovane i predvođene filijale u Crnoj Gori), odnosno države Srbije, relativno lako realizovali svoju „crnogorsku agendu“.

Obnova nezavisnosti Crne Gore, ostvarena odlukom njenih građana na referendumu od 21. maja 2006. godine, uslovila je da DPS, kao važan učesnik u pripremi tog čina, postane još udaljeniji od podržavalaca unitarističke opcije. No, ne i uspješniji od njih u ostvarivanju svog programa. Konkretno, on u borbi za svoje nove programske ciljeve, koji su se odnosili na „evropski put“ daljeg razvitka Crne Gore, i kao takvi bili od istorijskog značaja i za sam DPS i za Crnu Goru, nije bio ni dovoljno odlučan i efikasan, ni kreativno uvjerljiv da bi poslove i obaveze iz tog programa odradio na predviđeni način i u mjeri koja je bila objektivno moguća. Više okrenut održanju svoje vlasti na duži rok nego promptnom rješavanju drštvenih i političkih obaveza, neshvatljivom tolerancijom prema SPC čak i nakon svoje javne ocjene da je ona postala „država u državi“ i drugim greškama i propustima, često je na račun Crne Gore išao na ruku onima koji rade protiv nje. Veliku štetu – njemu samom i zemlji u cjelini – posebno su donijeli:

– Izostanak objašnjenja kako se moglo desiti da ga, nakon tri decenije njegove neupitne vlasti, u državi sa više od hiljadu godina dugim sekularnom tradicijom, naslijedi subjekat pod snažnim uticajem strane crkve, koja nikada od svog nastanka nije krila svoje ogorčeno protivljenje postojanju nezavisne države Crne Gore i svega što je autentično crnogorsko;

– Uporno, politički i etički teško shvatljivo, istrajavanje na poštovanju tako fatalnom mitu, kakav je mit o „četvrtoj dinastiji“, kao tobože jedinom subjektu u svekolikoj crnogorskoj prošlosti, koji je dostojan svakog divljenja i poštovanja, uprkos činjenici da takve dinastije nije bilo, te da su ličnosti iz porodice kojoj se ta „čast“ ukazuje, (u)radili puno toga što Crna Gora i danas ispašta;

– Propuštanje prilike da kampanju protiv populizma 42. Vlade, odbijanjem da prime nezarađene povišice plate koje zemlju direktno približavaju dužničkom ropstvu, krunišu dokazom da makar u njegovim redovima ima onih koji su spremni da i onda kad im je najteže, odbranu države pretpostave trenutnim ličnim interesima.

Proizilazi li onda da je DPS krivac za sve?

RADONJIĆ: Ne, nikako! DPS jeste kriv za mnogo toga, ali za s v e (što je jako širok pojam) niko, pa ni on, ne može biti okrivljen. Osim toga, moja priča ne sadrži ni trunku animoziteta ni prema DPS-u, ni prema prosrpskim partijama, koje – ukoliko se desi da eventualno izbjegnu međunarodne sankcije za svoje zločine protiv čovječnosti i višestruke teške povrede međunarodnog javnog prava – sasvim sigurno čeka „slava“ za najmanje tri koplja iznad one koja uporno prati Vidkuna Kvislinga. Svaka politička partija u Crnoj Gori je „igrom sudbine“ – nezavisno od svojega naziva i programa – jednim dijelom i moja partija.

Jer, u svakoj su moji sugrađani i poneki prijatelj, odnosno dobar poznanik, možda i neki saborac iz starih ljevičarskih vremena, a sasvim sigurno i bar jedan ili dva bivša studenta. Osim toga, za sve unitarističke partije mislim ono što one niti mogu osporiti, niti se trude da ospore, a to je da od svog nastanka do dana današnjeg imaju jedan jedini cilj: da ni Crnogoraca, ni države Crne Gore, sa svim onim samosvojim i autentičnim što jesu – više ne bude! Sa naučno-teorijskog i političkog stanovišta taj čin nije samo protivustavan, nego se i kvalifikuje i kao veleizdaja. Što ga decidno tako ne označavam nije stvar kolebanja povodom njegove suštine, nego poštovanja prezumpcije nevinosti sve dok onaj čiji je to posao ne saopšti svoj sud. U istom smislu, moja nešto šira i detaljnija kritička opservacija DPS-a, nije izraz želje da ni njemu, ni bilo kome drugome diktiram kakav treba da bude i što treba da radi. U pitanju je samo moje duboko uvjerenje da svaka politička partija u ovoj zemlji, kao uostalom i svaki drugi društveni subjekat, priključujući im i pojedince, treba pred njenim građanima da odgovaraju za ono što rade, jer posljedice tog rada trpe svi.

Osim toga, želim da kažem još i ovo:

a) da svaki ozbiljni pretendent na pravo da upravlja državom – a DPS to svakako jeste – ukoliko je u prošlosti u tom pogledu imao problema za koje se zna, a o kojima on ćuti, ne čini dobro ni sebi, ni državi;

b) da samokritika nije nikakva komunistička ujdurma, nego zbiljsko ogledalo časnosti i moralne odgovornosti onoga ko je čini, te da se ta filozofema jednako odnosi na sve političke aktere u ovoj zemlji;

c) da će DPS kao pojedinačno i dalje najveća politička, a uz to još i demokratska i socijalistička partija, vjerovatno htjeti, umjeti i moći da opravda svoj naziv, odnosno da će javnom demonstracijom svijesti o nekim svojim propustima i greškama pokazati da zna što i kako ubuduće valja činiti da bi se dato stanje – u njemu i u zemlji – stvarno zamijenilo boljim, prihvatljivijim i zdravijim u svakom pogledu, te da će to sve to biti sadržano u njenom izbornom programu:

d) da bi jedino pošteno javno otvaranje ovih partija pred svojim narodom i istorijom, osim svega najprije navedenog, vjerovatno donijelo i odgovor na dvije koliko interesantne, toliko i višestruko važne upitnosti.

Zašto DPS, nakon vlastite javne konstatacije da je SPC u Crnoj Gori postala „država u državi“, nije ništa uradio da tako više ne bude i čija je volja odlučila da četnici, koji su na svom 21. kongresu, održanom u Klivlendu (SAD), početkom 1970. godine, oštro osudili svaku pomisao, a kamoli pokušaj saradnje sa „Novom KPJ“, samo deceniju kasnije prihvatili ove kao „istočne saveznike“ i sasvim pouzdane partnere u borbi protiv „zajedničkog neprijatelja“ – svoje države.

Sve u svemu, dakle, ovdje se radi o iskrenom pokušaju da se ukaže na davno sazrelu potrebu da se svaka partija, koja želi dobro ovoj zemlji, javno i hrabro suoči, prvo sa sobom samom, a onda i sa njenim građanima. U oba slučaja nudeći ozbiljne programe umjesto praznih riječi i otrcanih parola – duboko im se izvini za sve do sada (ne)učinjeno, zatraži od njih ljudski oprost (a od službi čiji je to posao, obaveznu provjeru zakonitosti u njenom radu), a onda se – programski, etički i politički čvrsto povezana sa ostalima – prihvati posla na sanaciji stanja u zemlji, koja će biti tačno onolika koliko i kakvo bude njihovo pregalaštvo i jedinstvo u toj akciji.

Sve ovo važi i za građane ove zemlje pojedinačno. Jedino će tako rivalstvo među njima u borbi za vlast, poštenim nadmetanjem u tome ko će joj više dati i doprinijeti njenom napretku i prestižu, odnijeti prevagu.

Učine li tako, građani Crne Gore, skupa sa ljubljenim im političkim partijama, na djelu će pokazati svu nastranost parole da „ove gore ne trpe regule“, odnosno dokazati da je njihova zemlja još od antičkih vremena vazda bila i ostala otvoren, civilizovan i uljuđen prostor, jednako prjateljski naklonjen prema svima koji u nju dođu s dobrim namjerama i poštuju njene zakone – što je, uostalom, osnovna norma u svim normalnim zemljama svijeta.

Ali, i da je prava država, u punom smislu te riječi – u kojoj nema mjesta za bilo koga ko misli i radi suprotno tome. Ne uvede li ovu vrstu reda i poretka na čitavom svom prostoru, ni ovu zemlju i njene građane, ni sve njihove partije, kako god se zvale i kome god se priklanjale, ništa ne može spasiti ropotarnici istorije, kojoj se primakla na pola koraka.

Koliko vremena bi trebalo da se to postigne?

RADONJIĆ: Stvarna sanacija datog stanja u ovoj zemlji, ukoliko ikad započne kako treba, ne može trajati kraće od procesa koji su je do tog stanja doveli. Izvjesna njena ubrzana kolektivna i pojedinačna katarza navedenim putem, bila bi samo uvod u taj veliki poduhvat – dovoljan, možda, samo da se odgodi njen kraj, koji je na vidiku, i stvori nova vjera i nada u smisao tog poduhvata. Nikakvi parlamentarni i drugi izbori, koliko god ih bilo i ko god na njima pobijedio, bez te katarze, tj. sa sadašnjom sviješću njezinog biračkog tijela, kome god ono poklonilo povjerenje, ne mogu biti ništa više od novog poraza i konačne potvrde da niti smo mi za državu, niti država za nas.

Kako gledate na ulične proteste koji su se održavali krajem prošle godine?

RADONJIĆ: Manifestacije nezadovoljstva datim stanjem u zemlji na tim skupovima daleko su od pokreta otpora i znatno više liče masovnim lamentiranjima nad prošlošću, nego nuđenjima bilo kakvih rješenja koja bi nas iz nje izvela. To je razlog što smo, uprkos pričama da nas „ima“, poslije tih skupova manje uvjereni u sebe, nego prije njih. Poenta jedinog do sada meni znanog (javnopublikovanog) osvrta u ovoj zemlji, koji je zagledan u njenu budućnost, a inače potiče iz vrlo cijenjenog pera dobro poznatog i provjereno dobronamjernog građanina Crne Gore, glasi: „Opredjeljenje Petrovića Njegoša da traže pokrovitelja u carskoj Rusiji bio je racionalan, spasonosan, strateški plan, lišen romantizma kakav mu se pripisuje, kao i što je politika Petrograda bila u skladu s ruskim geostrateškim interesima“. Autor, u nastavku, kaže da ako se danas takav pokrovitelj ne može naći u zapadnim zemljama, a to ne može biti ni Rusija, „potencijalni strateški saveznik bi mogla da bude Poljska, slovenska zemlja u usponu, koja vjekovima stiješnjena između velikoruskih i pangermanskih pretenzija, kroz inicijativu ‘Tri mora’, pokazuje interesovanje i za Crnu Goru“.

Je li to – rješenje? Argumenti, kojima raspolažem, kažu da nije. Uostalom, crnogorska istorija sama, uključujući i ovu najnoviju, pruža obilje dokaza da je mali samo onaj ko se saginje, ili – što je isto – koji, kad mu je najteže, nije u stanju da se uspravi i da u svome soku – nađe srč.

Pomenuli ste na početku razgovora slovenofilskog vampira čiji su zubi zariveni u vrat Crnoj Gori. Na što mislite konkretno?

RADONJIĆ: O slovenofilstvu, koje je suštinski bilo kvintesencija naše priče, poznati ruski filozof N. O. Loski je, u svojoj „Istoriji ruske filozofije“, rekao sljedeće: ,,Slovenofili nijesu imali ideale budućnosti, jer su oni idealizovali samo prošlost“, i to upravo staru Rusiju i moskovsku državu. Solovjev je ovaj nedostatak ocijenio kao ’oduševljenje tatarsko-vizantijskom suštinom’.

Ova greška je bila uzrok degeneracije slovenofilstva u kasnijem periodu njegovog razvoja. Solovjev je smatrao da je ono prošlo tri „postepene“ faze u svom razvoju: „Oduševljavanje svojim narodom kao glavnim nosiocem vaseljenske istine“ (slovenofili starijeg pokoljenja); „zatim, oduševljavanje njime kao stihijskom silom, nezavisno od vaseljenske istine“; na kraju, „oduševljavanje onim nacionalnim jednostranostima i istorijskim anomalijama koje odvajaju narod od obrazovanog dijela čovječanstva, tj. oduševljavanje svojim narodom, uz otvoreno odricanje same ideje vaseljenske istine“.

Crna Gora je „blagodet“ slovenofilstva u rusko-srpsko-petrovićkoj izvedbi „uživala“ više od dva stoljeća, i najvećim dijelom zahvaljujući tome dospjela tu gdje je sada – na pragu nestanka. Što će i kuda će ova zemlja sada – treba da odluče oni koji su taj „civilizacijski“ proces u njoj, svako na svoj način, podupirali tokom posljednjih trideset godina. Drugi – nema ko.

IzvorPobjeda

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

3 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Merlin
06.02.2023-08:03 08:03

Komunizam vas je duhovno unakazio jer ste izgubili svoj identitet nakon njegovog pada..Zato se sada lepite na građanske lgbt gluposti…

Uros
06.02.2023-12:24 12:24

Je li ovo onaj profesor marmsizma ? Covjek potpuno izlapio, pa svasta prica. Ne zamjeram mu.

dragan
06.02.2023-12:46 12:46

Svaka cast Profesore!