Četvrtak, 25 Jula, 2024
Rubrika:

Radonjić: Čak ni Staljin nije mogao pomračiti sjećanje na borbu Crne Gore koja je sebe oslobodila i odlučujuće pomogla odbranu Moskve

Sovjetski Savez, sasvim prirodno, ushićeno pozdravlja crnogorski podvig: samo tri-četiri dana nakon ustanka Radio Moskva izvještava o borbi za slobodu crnogorskog naroda, uz tvrdnju da ''Crnogorci nikada neće biti robovi'', dok list ''Pravda'', u broju od 20. jula 1941. godine, konstatuje da ''poslije okupacije Jugoslavije crnogorski narod nije položio oružje'', već je ''počeo ogorčenu partizansku borbu''.

Nijedan vanjski autoritet, pa čak ni Staljin sa njegovom pričom i prijetnjama, nije mogao pomračiti sjećanje na vlastiti borbeni put i učinak u Drugom svjetskom ratu, kojim su uz velika stradanja i žrtve, ne samo sebe oslobodili od okupatora, nego i Rusima odlučujuće pomogli da odbrane Moskvu, sa svim onim što je to značilo za ishod Drugog svjetskog rata, rekao je Radonjić.

U pripremi je nova knjiga kolumnistkinje Portala Aktuelno Tijane Lopičić “Razgovori sa Profesorom”. Ekskluzivno Vam prenosimo dio razgovara koji vodi sa prof. dr Radovanom Radonjićem, akademikom i redovnim univerzitetskim profesorom.

Profesor Radonjić je bio dekan Pravnoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, dekan Kulturološkoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, veoma cijenjeni crnogorski i jugoslovenski političar, kao i ideolog komunističke partije. Osnivač i voditelj je prve Škole demokratije i prve Škole retorike u Crnoj Gori.

Profesore, u prethodnom razgovoru objasnili ste nam kroz kakve je teškoće i iskušenja prošla Crna Gora 1948. godine, u kontekstu sukoba Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. Zašto tada Crna Gora, koju su mnogo prije tog sukoba ruske rane boljele više nego svoje, nije poklekla pred silinom sovjetskog pritiska bez presedana?

Radonjić: Između više razloga za to, jedan je bio osobito važan i moćan. Radilo se o veličanstvenoj luči njihovog Trinaestog jula 1941. godine, tada još dovoljno plamtećoj u njima i oko njih, da im nijedan vanjski autoritet, pa čak ni Staljin sa njegovom pričom i prijetnjama, nije mogao pomračiti sjećanje na vlastiti borbeni put i učinak u Drugom svjetskom ratu, kojim su uz velika stradanja i žrtve, ne samo sebe oslobodili od okupatora, nego i Rusima odlučujuće pomogli da odbrane Moskvu, sa svim onim što je to značilo za ishod Drugog svjetskog rata.

Kod nas se o tome malo priča i zna. Biste li bili ljubazni da nam to objasnite?

Radonjić: Pokušaćemo da bar nešto kažemo, jer za potpunije objašnjenje ovakvi razgovori nijesu dovoljni, budući da je to velika i veoma značajna priča. Naročito danas, i naročito za nas u Crnoj Gori.

Kad je u pitanju prvo – samooslobođenje Crne Gore u Drugom svjetskom ratu – to nikako ne znači da u borbama protiv okupatora na njenom tlu nijesu učestvovale jedinice NOV i POJ iz drugih djelova Jugoslavije, posebno sa područja Dalmacije, već to znači da su građani Crne Gore, predvođeni svojim komunistima, 13. jula 1941. godine, prvi u Evropi i svijetu pohrlili u izuzetno masovni narodnooslobodilački oružani ustanak, čime su:

– prvi na ovoj Planeti razbili strah čovječanstva od pogroma kojim mu je prijetio Hitler skupa sa sljedbenicima iz bloka zemalja tzv. “sila osovine” i, umjesto da kukaju ropski trpeći fašističku žizmu, s pjesmom pošli u borbu, kako su tada sami rekli, “za svoja prava, svoju slobodu i svoju kulturu”;

– već prvog dana ustanka nanijeli poraz okupatoru svoje zemlje, koji je ujedno bio i
prvi poraz fašistiških sila u Drugom sbjetskom ratu;

– jedinstvenom i odlučnom borbom za samo tri dana u svojoj zemlji stvorili prvu slobodnu teritoriju na porobljenom evropskom tlu, koju je činila čitavu Crnu Goru, izuzev nekoliko njenih većih gradova;

– pokazali sopstvenim postupcima kako ostalom jugoslovenskom prostoru tako i Evropi i svijetu što u datom trenutku valja činiti da bi se oslobodili naci-fašističke pošasti koja prijeti da ih sve uništi;

– zaslužili divljenje čitavog čovječanstva, odnosno čuveno Sartrovo prznanje da je crnogorski Trinaesti jul 1941. najveličanstveniji događaj u evropskoj političkoj istoriji XX stoljeća.

Što se, pak, tiče odlučujuće pomoći Rusima da odbrane Moskvu i time promijene dotadašnji tok istorije Drugog svjetskog rata, više je indikatora u tom pogledu s obije strane griničkog meridijana.

Tijana Lopičić
Tijana Lopičić

Bilo bi zanimljivo, a za mnoge koji prate naš razgovor i izuzetno korisno, da nam to potpunije objasnite.

Radonjić: Pokušaćemo, mada to, kako smo već rekli, u razgovorima ove vrste, zbog veoma ograničenog prostora, nije nimalo lako.

Trinaestojulski ustanak 1941. godine u Crnoj Gori, generalno, spada u događaje koji nijednom svojom dimenzijom, od po sebi “ludo hrabre” ideje jedne male političke partije da svoj takođe mali, ali jednako “ludo hrabri” narod navede da onako masovno “baci rukavicu” najmračnijem globalnom zlu modernog doba, do ništa manje fascinantnih direktnih učinaka te svoje “nečuvene avanture”, nikoga nije ostavio ravnodušnim ni u njoj samoj, ni u okruženju – jugoslovenskom i onom mnogo daljem. Naprotiv, njegove implikacije – vojne, političke, etičke, ideološke i psihološke – bile su toliko velike i tako snažne da su osim straha – na jednoj strani, divljenja – na drugoj i nade – na trećoj, izazvale i razna ina emocionalna i racionalna reagovanja gotovo svih relevantnih domaćih i svjetskih faktora, važna ne samo za dalja zbivanja na domicilnom ratištu, nego i za krajnji ishod Drugog svjetskog rata, sa svim posljedicama koje iz tog čina zakonito slijede.

Iznenađenje učesnika Petrovdanskoga sabora na Cetinju i komande okupacionih trupa u Crnoj Gori takvim “obrtom situacije”, bilo je potpuno. To eksplicitno priznaje i Serafino Macolini, italijanski civilni komesar na Cetinju, kada u izvještaju Ministarstvu vanjskih poslova u Rimu tim povodom saopštava: “Na dan 13 (jula – R. R.) buknula je buna. Ne samo organi obavještajne službe nego ni poslanici, koji su došli (na Cetinje – R. R.) na dan uoči skupštine (Petrovdanskoga sabora – R. R.) iz raznih centara, nijesu imali o tome pojma”.

Osim toga, uspjesi ustanika su kod Italijana izazvali ne samo zebnju već i strah. Fašistički general Dalmaco, u cirkularnome pismu od 29. jula 1941. godine, upozorava potčinjene komande da zahuktali “crnogorski pobunjenici mogu preći u Hercegovinu i Dalmaciju”. I ne samo to. Priznaju da nemaju načina da pacifikuju Crnogorce. A svjesni su i toga – kako piše u izvještaju Više komande italijanskih oružanih snaga u Albaniji načelniku italijanskog Generalštaba, od 15. jula 1941. godine – da ih Crnogorci “ne vole” i da je u “njihovim masama rasprostranjeno… osjećanje superiornosti nad Italijanima”. Pircio Biroli, šef vojne i civilne vlasti u Crnoj Gori, za Crnogorce kaže: “To je narod spreman na sve i nadahnut mističnim fantazijama”, čak toliko da “oni koji su zarobljeni sa oružjem pristupaju strijeljanju a da ni okom ne trepnu”. Prema njima, kao takvima, kaže ovaj italijanski general u izvještaju svojoj Vrhovnoj komandi, od 2. avgusta 1941. godine, ne treba “primjenjivati samo milovanje i laskanje”. Jer, “držati pokorene Crnogorce u ovim pogoršanim ekonomskim uslovima (bez sredstava da se uravnoteže pomoću radnih akcija), zanesene komunističkom ideologijom (bez sredstava da se obuzdaju odgovarajućom kontrapropagandom), pokušati da se održi red obećanjima i ubjeđivanjima – značilo je isto što i orati more, dakle iluziju”. Sila im, opet, nije pomagala sem zakratko krajem ljeta 1941. godine. Ni dovlačenje ogromnih vojnih snaga iz Albanije na crnogorski front nije pomoglo.

Kako se na taj crnogorski uspjeh reagovalo u Jugoslaviji? 

Radonjić: Emocionalna amplituda na suprotnoj strani ima drugačiji trend. Vjera u sebe i svoju snagu narasla je do nivoa da Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru i Boku, u svom proglasu od 17. oktobra 1941. godine, kaže da je “zublja slobode”, koju je crnogorski narod “prvi zapalio na Balkanu”, obasjala ne samo njegov društveni i državni prostor već i druge djelove Jugoslavije, čiji antifašisti s velikim oduševljenjem pozdravljaju uspjehe crnogorskih ustanika. Da takvo njihovo poimanje vlastitog čina i učinka nije pretjerano potvrđuje proglas CK KPJ srpskom narodu od 25. jula 1941. godine, u kome se kaže: “Na ustanak srpski narode. Ugledaj se na Crnogorce, na narod koji je ustao da zbaci okupatorski jaram italijanskih fašista”. Josip Broz Tito, vrhovni komandant NOV i POJ i generalni sekretar CK KPJ, u pismu Centralnom komitetu KP Hrvatske, avgusta 1941. godine, na istu temu, piše: “U Crnoj Gori naši su razoružali sve talijanske garnizone, jedino se usprotivio garnizon kod Berana, ali je savladan i taj garnizon – tu je poginulo, ne samo oko 100 Talijana, nego isto toliko i naših. Front se sada nalazi na rijeci Lim, gdje stoji italijanska vojska zajedno s albanskim četama na jednoj, a naša na drugoj strani. Visine nad Kotorom drže naši, a Talijani pucaju sa topovima sa mora i tvrđave – na naše. Na stranu naših je prešao jedan talijanski odred od 1.000 vojnika. Naši raspolažu sa mnogo topova i municije, koje su uzeli od Talijana. Iz Sandžaka idu u pomoć Talijanima – hrvatske ustaše. Preduzmite mjere da se to u hrvatskoj vojsci onemogući. Naši su uhapsili marionetsku vladu na Cetinju”.

Centralni komitet KP Hrvatske, 5. septembra 1941. godine, u pozivu pristalicama Hrvatske seljačke stranke da pristupe jedinstvenom narodnooslobodilačkom frontu ističe da su “ujedinjeni Crnogorci protjerali okupatore i sada slobodno s oružjem u ruci brane svoju slobodu”. Prva procjena prvih učinaka ustanka, data u Rezoluciji Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak, početkom avgusta 1941. godine, glasi: “Dosadašnje vojne akcije koje smo vodili u Crnoj Gori imale su ogroman uticaj na pokretanje i razvijanje nacionalnooslobodilačke borbe u okolnim oblastima, a naročito u Albaniji, Hercegovini i Sandžaku”. Tito dijeli mišljenje crnogorskog partijskog rukovodstva u tome pogledu i dodaje da je Crna Gora “dala ostalim narodima Jugoslavije podstrek za njihovu borbu i tako položila temelje novom bratstvu naroda Jugoslavije”.

Vjerovatno je odjek crnogorskog 13. jula 1941. godine na prostorima izvan Jugoslavije takođe bio ogroman. Kakav je, na primjer, bio u Sovjetskom Savezu, na kojega je u tom trenutku oštrica snažne fašističke ofanzive bila daleko najviše usmjerena?

Radonjić: Sovjetski Savez, sasvim prirodno, ushićeno pozdravlja crnogorski podvig: samo tri-četiri dana nakon ustanka Radio Moskva izvještava o borbi za slobodu crnogorskog naroda, uz tvrdnju da “Crnogorci nikada neće biti robovi”, dok list “Pravda”, u broju od 20. jula 1941. godine, konstatuje da “poslije okupacije Jugoslavije crnogorski narod nije položio oružje”, već je “počeo ogorčenu partizansku borbu”. Zamajac koji je jugoslovenskom NOP-u dao veliki crnogorski ratn(ičk)i podvig, u vrijeme kad o sličnim poduhvatima drugi u Evropi još nijesu ni razmišljali, bio je tako velik da je ovaj postao primjerom antifašističkog ratovanja na koji se valjalo ugledati. To je bio razlog da se Kominterna 13. februara 1942. godine obrati Vrhovnome štabu NOV i POJ s prijedlogom da uputi proglas narodima Evrope u kome bi ih pozvao da u borbi protiv fašizma slijede primjer jugoslovenskoga naroda i jugoslovenskih partizana. To što Moskva taj proglas nije objavila, kako je bila obećala, ne mijenja činjenicu da ga je tražila s uvjerenjem da se povodom stvari za koju je bio namijenjen obraća na pravu adresu. Prestiž i ugled vođstva KPJ i NOP–a, kao rukovodilaca tog, tada već svjetski zadivljujućeg poduhvata, bili su na vrhuncu. Svjesni svoje snage, odnosno puteva i sredstava kojima će ostvariti svoj povijesni zadatak, s jugoslovenske strane više nijesu pokazivali mnogo sluha za opomene koje su stizale iz Kominterne, poput one iz 1942. godine, utemeljene na “stečenom utisku” da partizanski pokret u Jugoslaviji ide u pogrešnom smjeru, budući da forsira neku vrstu komunističkih solucija u rješavanju unutrašnjih društvenih, prvenstveno socijalno–ekonomskih problema u zemlji upravo u trenutku kad je trebalo raditi na ujedinjenju svih antifašističkih snaga u borbi za nacionalno oslobođenje. Umjesto da “ozbiljno razmišljaju o svojoj taktici i djelovanju”, kako je od njih tražila Moskva, CK KPJ i Vrhovni štab NOV i POJ nastavili su po svome, i pokazali da su bili u pravu.

S tim trendom, gubila su se, ili su barem tih dana ličila na recidive isprazne epske patetike, i razmišljanja pojedinih crnogorskih revolucionara, slična svojevremenim sanjarenjima cetinjskih mitropolita o slavenosrpskom carstvu kome bi pripadala i Crna Gora. Kako su ona, konkretno, izgledala može se pretpostaviti na osnovu izjave koja se jednome od njih “otela” na Drugome zasijedanju AVNOJ-a 1943. godine, a glasila je: „Mi idemo tako daleko da ne samo što hoćemo stvoriti federativnu demokratsku Jugoslaviju, nego hoćemo da svi slovenski narodi dođu u jednu zajednicu i da svi budu uz svoju majčicu – moćnu Rusiju. I da batalimo više sa ovim državama Balkana, koje su kao čerga – svaka sa po jednim krovom, koje svaki vjetar nosi i koje svakom služe, no da imamo jednu državu – od Jadrana do Japana”.

Kako Zapad reaguje na crnogorski ratni poduhvat?

Radonjić: Jedino kako može – iznenađeno, mjestimično zabrinuto i pretežno s otvorenim priznanjima za neosporno hrabre poteze i velike učinke. Britanski ambasador iz Vašingtona, na primjer, javlja 21. avgusta 1941. godine svojoj vladi u Londonu da je Crna Gora postala “glavno žarište okupacionim kretanjima na Balkanu” i da je “tamošnja situacija izmakla iz njihovih ruku”.

U septembru 1941. godine i jugoslovenska vlada u izbjeglištvu dobija izvještaj u kome se, pored ostaloga, kaže da je u Crnoj Gori “stradalo nekoliko hiljada Italijana i na stotine Crnogoraca”, da su Crnogorci bili “uzeli u svoje ruke skoro svuda upravu i sprovodili je sami” i da su Italijani, da bi uspostavili red, morali da u Crnu Goru dovedu nekoliko novih divizija.

No, nakon odluka Drugog zasjedanja AVNOJ-a, u Jajcu 29. novembra 1943. godine, iz kojih se jasno vidjelo da je uspostavljanje kontrole nove vlasti nad situacijom u zemlji isključivalo svaku eventualnu obnovu starog poretka, budući da bi to značilo vraćanje na klasne, političke, međunacionalne i međuvjerske odnose koji su i doveli do njenog brutalnog raspada, to raspoloženje se mijenja. U njemu, doduše, nema dramatike kakvu istim povodom ispoljava Moskva – u čijim se ocjenama o dešavanjima u Jugoslaviji uoči Prvog zasjedanja AVNOJ–a govori kao o problematičnim, budući da bi pitanje tamošnjeg režima “trebalo rješavati poslije razbijanja italijansko–njemačke koalicije i poslije oslobođenja zemlje”, da bi ih nakon odluka Drugog zasjedanja AVNOJ–a nazvala udarcem nožem u leđa Sovjetskog Saveza – ali suštinski nije mnogo povoljnije.  Podrške, poput one koja stiže sa stranica njujorškog lista PM (Post Meridiem), bile su ili odveć “diskretne” ili su veoma rijetke. Češća su bila rezonovanja, intonirana globalnim zabrinutostima, poput britanskih, da je AVNOJ svojim odlukama doveo Zapad pred svršen čin, da je britanski uticaj na Jugoslaviju i Balkan nepovratno izgubljen i da je opasnost da “proruski Titovi partizani” dovedu u svoju zemlju “sovjete” sasvim realna. Englezi, doduše, formalno ne osporavaju odluke Drugoga zasjedanja AVNOJ–a, ali zbog bojazni od “komunističke budućnosti” Jugoslavije, konstantno vrše pritisak na rukovodstvo NOP–a s ciljem da se u organe nove vlasti uključe predstavnici građanskih partija koji bi faktički obezbijedili politički status quo.

Na kraju je za generalni stav zapada prema crnorskom ratnom poduhvatu i uspjehu bilo karakterističan govor Vinstona Čerčila u Donjem domu Britanskog parlamenta, februara 1944, godine. Veoma iskusni političar i jedan iz najužeg kruga savezničkih stratega u Drugom svjetskog rata, na zaprepašćenje torijevskih poslanika, veoma je precizno i jasno kazao izuzetno važne i velike stvari.

Prvo. Uvjerljivo kazao da komunistima u Jugoslaviji “pripada čast”:

– što su oslobodilačkom pokretu‚ u svojoj zemlji, “udarili temelje”;

– što je taj pokret “jačao i brojno rastao, uprkos njemačkih operacija širokih razmjera”;

– što se “nastavljao proces preobražavanja i ujedinjavanja u kojem su nadvladale opšte nacionalne koncepcije.

Drugo. Konstatovao da su jugoslovenski partizani u maršalu Titu “našli izvanrednog vođu, ovjenčanog slavom borbe za slobodu”.

Treće. Priznao izuzetan značaj jugoslovenskog otpora fašizmu, koji je za nekoliko sedmica odgodio odlazak znatnoga dijela Hitlerovih armija na istočni front – dodavši: „Niko ne može tačno ocijeniti kakve su koristi imali saveznici odgađanjem najvažnijih operacija od pet sedmica, a naročito je teško procijeniti posljedice koje je to odgađanje imalo na tok njemačko–ruske kampanje prije duboke zime. Može se s razlogom pretpostavljati da je zbog toga Moskva bila spasena”.

No, ni to nije sve u vezi sa pomenutim govorom Vinstona Čerčila. Treći dio njegove priče o izuzetnim doprinosima jugoslovenske borbe protiv fašizma sasvim jasno implicira da su pomenutih “pet sedmica” koje su spasile Moskvu djelo našeg 13. Jula 1941. godine, odnosno crnogorskih komunista i partrizana. Uostalom, to na sasvim direktan način kaže i već pomenuti telegram britanskog ambasadora iz SAD svojoj Vladi, u kome – ponovimo to – piše:  da je Crna Gora postala “glavno žarište okupacionim kretanjima na Balkanu” i da je “tamošnja situacija izmakla iz njihovih (okupatorskih – R. R) ruku”. Osim toga, da je Jugoslavija tada svojom narodnooslobodilačkom borbom držala ključ ishoda bitaka na Istočnom frontu, a time u krajnjoj liniji i Drugog svjetskog rata, govore podaci da su Italijani u njoj u martu 1942. godine držali 23 svoje divizije, “što je bilo preko dva puta više od njemačkih i italijanskih zajedno u Africi, a osam puta više nego od italijanskih na frontu protiv Sovjetskog Saveza”.

Moram priznati da neke od ovih stvari sada prvi put čujem. Gdje nalazite izvore za ovu priču?

Radonjić: Neki izvori se mogu naći u našim arhivima, a neke valja potražiti vani – tek, ima ih. (Navedene Čerčilove ocjene, na primjer, uzete su iz knjige W. Churchill, The Second World War, London, 1955, tom III, str. 316). Izvori su, kad se radi o Drugom svjetskom ratu, mnogo manji problem od činjenice da se kod nas o tome malo govori i piše.

Kako objašnjavate to što se saznanja o ovako značajnim uspjesima i dometima Crne Gore u Drugom svjetskom ratu nalaze u dubokoj sjenci nekih drugih priča, uglavnom onih koje korespondiraju s politikom aktuelne vlasti koja gotovo svakom svojojom odlukom, tobože u ime približavanja evropskoj uniji, sve ono lijepo i dobro što je započeto ili stvoreno trinaestojulskim velikim praskom sjenči tamnim bojama, kritikuje i omalovažava?

Radonjić: Iz mnoštva razloga koji koji tome otvoreno idu u prilog, navešćemo samo neke.

Prvo. Što god aktuelna vlast radila u navedenom smislu, ne može poreći da je trinaestojulski ponos i zanos građana Crne Gore, tj. njihova svijest da su oni sami, po svojoj volji i izboru, u četvorogošnjoj narodnooslobodilačkoj borbi stvorili društvo i državu o koju su se 1948. godine prvi put slomili zubi ruskog i svakog drugog imperijalizma prema njima. Jednako tako, ne mogu poreći ni to da je Crna Gora, s materijalnim i duhovnim potencijalima, stvorenim nakon trinaestojulskog velikog praska, te nacionalnim dohotkom po glavi stanovnika od 2.300 US dolara, upravo 1989. godine kada su oni sa resantimansko-revašintisknih informbirovsko-četničkih pozicija, svojom AB revolucijom, krenuli da je ruše, bila:

– formalno i faktički izjednačena sa ostalim jugoslovenskim republikama u pravima i obavezama u pogledu definisanja i realizacije zajedničke unutrašnje i vanjske politike;

– ekonomski, kulturno i na druge načine integrisana u evropski prostor i uključena u njegove razvojne procese;

– spremna da unutar svog (i opštejugoslovenskog) koncepta „samoupravnog socijalizma”, u mjeri koju je on objektivno dozvoljavao, štiti ljudska prava i slobode i razvija elemente političkog pluralizma;

– opredijeljena da svoje odnose sa međunarodnim političkim i pravnim subjektima reguliše na istim principima međusobnog uvažavanja, uzajamnih interesa i tolerancije koje je upražnjavala u odnosima sa sukonstituentima jugoslovenske federacije.

Socijalizam u Jugoslaviji, pa sljedstveno tome i Crnoj Gori, objektivno, tada još nije imao onaj “ljudski lik” kome se težilo, ali su njegovi etički i politički “uzusi” bili daleko od onih kakvi su još postojali na evropskom Istoku i drugdje u svijetu gdje se taj sistem smatrao oficijelnim obilježjem datih društvenih uređenja. Tada, ta zemlja još nije bila dovoljno dekontaminirana ni od staljinizma, ni od pošasti “klasičnog” birokratizma i kojekakvih drugih “uvezenih” i “samorodnih” uzurpacija i malverzacija, ali jeste uživala ugled jedne od najprestižnijih i najuglednijih država na svijetu.  Kao ni drugdje u “zajedničkoj državi”, ni u Crnoj Gori se tada nije moglo nekažnjeno omalovažavati aktuelna vlast, ili javno obasipati uvredama njene visoke nosioce i druge “javne” ličnosti, ali ni “žmuriti” pred obavezama “nadležnih” da svim građanima obezbijede potreban, ljudski podnošljiv nivo socijalno–ekonomske opskrbljenosti i pravne zaštite. Zahvaljujući tome, Crna Gora je na kraju perioda socijalističkoga razvitka imala svoj sistem visokoškolskog obrazovanja, svoju inteligenciju, organizovan naučno–istraživački rad za vlastite potrebe i relativno razvijene oblike i sadržaje kulturnog i duhovnog života uopšte. Njeni građani, već “inficirani” tzv. potrošačkim mentalitetom, živjeli su znatno bolje od stanovništva istočnoevropskih socijalističkih zemalja, težili su višim standardima u zadovoljavanju svojih materijalnih i duhovnih potreba i imali su razvijenije predstave o karakteru i kvalitetima slobodnog demokratskog društva i javnog poretka. Društvena stvarnost kojoj je većina njih težila bila je antipod boljševičkoj inverziji, karakterističnoj po nadređenosti sistema čovjeku, države društvu, partije državi, politike ekonomiji, ideologije nauci, svrsishodnosti proceduralnoj racionalnosti, nužnosti slobodi, monizma pluralizmu.

Crna Gora tog vremena nije bila ni Utopija, ni Ikarija, ali jeste bila zemlja brzih i u mnogom pogledu pozitivnih promjena koje su je neumitno približavale krugu zemalja u kojima se pristojno i mirno živi. Imala je projekte i perspektive za još brži razvoj i već na početku devedesetih godina prošlog vijeka, kao dio Jugoslavije, bila na vratima Evropske unije. Imala je prijatelje svuda u svijetu, bila je jednako otvorena prema Istoku i Zapadu i rado viđen partner i prijatelj mnogih država i svih miroljubivo i progresivno orijentisanih međunarodnih asocijacija i organizacija. Za građane sa njenom putovnicom nije bilo rampe ni na jednoj državnoj granici svijeta, kao što ni ona, sa već stečenom reputacijom slobodne zemlje i prestižne turističke destinacije, nije bila daleko gostima sa bilo kojeg kontinenta.

No, ni ta tačna i omamljujuće privlačna priča, kao ni sve drugo što je vezano za evoluciji homo sapijensa od ubogog prirodno obdarnog misaonog stvora do superionog tvorca vještačke inteligencije kao vrlo mogućeg egekutora presude istorije da joj čovjek više nije potreban, nije tekla, niti imala apsolutni hepy end.  Prvo se na tom putu ispriječilo Marksovo upozorenje da svijet nije “kompleks gotovih stvari”, nego “kompleks procesa u kome se prividno stabilne stvari isto kao i njihove mislene slike u našoj glavi, pojmovi, neprekidno mijenjaju, nastaju i nestaju”, da čovjekova spoznaja, kao ni istorija sama „ne može dostići svoj potpuni završetak u nekom savršenom, idealnom stanju čovječanstva”, da savršeno društvo, odnosno savršena država “mogu postojati samo u mašti”.

Druga prepreka u istom smislu proizašla je iz fakta što niko u svijetu, uključujući i najumnije i najzaslužnije moderatore društvenih procesa započetih karakterom i smjerom trinaestojulskog kopernikanskog obrta, još nije stigao čak ni do prvih neophodnih (sa)znanja, odnosno iskustava u pogledu razvijanja onih djelova ljudske duše u kojima ima mjesta i potrebe da se, kako bi Erih Vajl rekao, moralna volja, kao manifestacija stvarno izraženog humaniteta, transformiše u “umnu volju individue koja želi da bude univerzalna”.

Treći, daleko najveći problem, čijem se rješešenju ne vidi ni početak, a kamoli kraj, odnosi se ne samo na Lenjinova “zavjetna” upozorenja da nijesu nemoguće situacije u kojima će “pobjedonosni proletarijat”, radi nekog sebičnog interesa “pokušati sjesti na tuđu grbaču”, odnosno Lukačeva “pretskazenja” da borba za novo društvo “nije samo borba protiv vanjskog neprijatelja, nego prvjenstveno borba proletarijata protiv samog sebe: protiv razornih i ponižavajućih uticaja kapitalističkog sistema na njegovu klasnu svijest”. To je, moglo bi se reći, ona zagonetka istorije u kojoj se čovjek (radnik, samoupravljač) na djelu dokazuje koliko je Dž. S. Mil u pravu kad tvrdi su njegova čovjekova prava i interesi “bezbjedni od ugrožavanja” – spolja i od njega samog – ne onda kada je riješen da se za njih sam izbori, već onda kad raspolaže snagom da to ostvari. Pri tome, ne radi se fizičkoj snazi, odnosno brahijalnoj sili, nego o “rivalitetu” njegovih dviju “duša”, do kojeg dolazi u trenutku kad se istovremeno nađe u poziciji, odnosno ulozi vlastitog “poslodavca” i vlastite “radne snage”, tj. onda kada počinje da ga “nagriza” dilema na kojoj se od te dvije strane nalaze veće šanse da ostvari svoj interes i zbog toga joj da prednost.

Najzad, da u trenutku kada rezultate takvog “aranžmana” treba verifikovati opštom primjenom principa ravnopravnosti i pravednosti – u smislu da niko ne uzima više nego mu pripada – čovjekova nemoć da obuzda želju za ostvarenjem svojeg cilja i interesa po cijenu i na račun zakidanja drugih u zanemarljivo malom broju slučajeva odnosi punu prevagu nad svim poznatim mu demokratskim, etičkim, filantropskim i inim skrupulama, pri čemu ga najmanje brine hoće li “svoje” dobiti na štetu ulaganja u razvoj ili nekom od za njega lično lukrativnih ujdurmi u sistemu raspodjele.

Razotkrivanjem, na vlastitim primjeru, tako ozbiljne “konstrukcione greške” u čovjekovoj interesnoj strukturi i kulturi – čije postojanje Volter potencira začuđenošću “kako to da nema čovjeka koji bi se više razlikovao od drugih, nego što se u različitim vremenima razlikuje od sebe samog” – sljedbenici crnogorskog trinaestojulskog uklona ideji pravde, slobode i jednakosti su, skupa sa svojim jugoslovenskim saborcima, prije i više od bilo koga drugo u svijetu, uvjerljivo pokazali:

prvo, da samoupravna “formula”, ma koliko drugačija i bolja od svih prethodnih, čak ni onda kada sasvim “zaživi”, ne nosi u sebi sva rješenja za sva pitanja i probleme pravde, slobode i jednakosti, niti takvom može postati prije nego se izvrši oslobađanje čovjeka od iskušenja da na štetu i po cijenu zakidanja drugih prisvaja za sebe i ono što pripada kategoriji strasti za podmirivanjem, kako bi Smit rekao, “udobnosti koje se mogu smatrati suviškom”;

drugo, da svako posezanje za oslobađanjem čovjeka od pomenutog iskušenja – što bi vjerovatno podrazumijevalo uvođenje nekog, kako Niče kaže, “univerzalnog i opšteg priznanja”, odnosno “opšte sreće” – nosi u sebi opasnost od njegove demotivacije, odnosno umanjenja ili potpunog potiskivanja njegove težnje za prestižom i spremnosti da se upusti u rizik traganja za višim i boljim, a time praktično i odricanje društva jedne nesumnjivo veoma važne “pokretačke snage čitavog istorijskog procesa”;

treće, da nemati volje ili snage da se čovjekovo “fatalno iskušenje” o kojem je riječ, određenim društvenim regulama, u pravo vrijeme, i koliko treba, dovede u razumne i za sve više–manje prihvatljive granice, znači isto što i ukloniti branu talasu regresije koji daje legitimitet samovolji i pravu jačega pod kontrolom najgorih.

Činjenica da sami, svojim diskursom, nijesu uspjeli da nađu izlaz iz začaranog kruga, kantovski rečeno, “nedruštvene društvenosti”, nije učinila manjim ni značaj ovih njihovih otkrića, ni potrebu čovječanstva da nastavi “eksperiment” koji su oni započeli. Naprotiv, snažno su povećala i bitno osnažila civilizacijski interes za novim odgovorima na dva “stara” pitanja, postavljena od strane J. S. Mila:

ono, kako “izaći na kraj” s “ljudskom prirodom”, koja “ne samo što nije jedinstvena već je vrlo raznovrsna i nesvodiva na bilo kakav model, bez obzira da li je riječ o vladaru, duhovnoj vlasti ili moralnom konformizmu”;

i ono, kako riješiti “pitanje razvitka”, koje zavisi od iznalaženja “političkog obrazovanja slobodnih ljudi koji ih izvlači iz uskog kruga lične i porodične sebičnosti, navikava na razumijevanje zajedničkih interesa i uči da djeluju iz javnih ili polujavnih motiva i da se u svojim postupcima rukovode ciljevima koji ih ujedinjuju, umjesto da ih izoluju”?

Priznati, pod bilo kojim izgovorom, nemoć ili nezainteresovanost za nastavak traganja za rješenjima problema koji iz ta dva izazova emaniraju, predstavljalo bi ništa drugo do puki bijeg u fatalizam, čija se priča o “kraju istorije” temelji na supstituisanju filozofije samooslobođenja eksploatacijom i dominacijom kao jedinim pretpostavkama čovjekovog opstanka.

I obrnuto, nastaviti ono što je snažno potencirano 13. jula 1941. godine u Crnoj Gori, tj. najzad pronaći način da se čovjekova duša ispuni onim nedostajućim joj elementom humanog koji bi se, u platonovskom smislu shvaćeno, najpribližnije mogao označiti kao stvarno, iznutra neusiljeno i spolja nekontrolisano osjećanje za pošteno i pravedno, značilo bi isto što i spasiti ljudsku vrstu od sebe same. Ovo, utoliko prije:

– što istorijska putanja kojom ogromna većina čovječanstva od iskona ide u susret makar i djelimičnoj pravdi i slobodi nikad nije bila dovoljno raskrčena od naplavina one njegove “mnogostranosti” na koju se, kako ironično primjećuje Hegel, “lako može nadovezati sve”, odnosno od neizvjesnosti da li je u tom htjenju čovjekovo subjektivno (pred)određeno “mračnim stranama” njegove ličnosti (zavišću, mržnjom, agresivnošću, željom za dominacijom i “krvavom bitkom za prestiž”), ili se temelji na hrabrosti, etičnosti, pravdi – pri čemu, kako upozorava Frensis Fukujama, ima više razloga za vjerovanje da će čovjek uvijek više tražiti da bude priznat kao superioran nad drugim ljudima “zbog naduvane i sujetom vođene samoprocjene”, nego “zbog svoje istinske unutrašnje vrijednosti”;

– što istoriju civilizacije, u svekolikom njenom dosadašnjem toku, veoma uporno prati trend stalnog porasta bogatstva i moći jednih (ljudi, društvenih grupa i država) na račun povećanja siromaštva i nemoći drugih, pri čemu je broj prvih sve manji, a drugih sve veći;

– što je konstantnost tog trenda čak i teoretičare Volerstinovog ranga učinila toliko skeptičnim u pogledu mogućnosti njegovog zbiljskog prevladavanja, da i onda kada su sasvim sigurni da će “biti prelaza iz kapitalizma u nešto drugo”, ne mogu da kažu “da li će ‘to drugo’, kao ishod prelaza da bude etički fundamentalno drugačije od onoga što sad imamo, odnosno da li će to da bude progres”.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve