Profesore Jelušiću, ti ne ugoneta

Piše: Aleksandar Radoman

Kažu – ne kune majka sina što se kocka, no što se vadi. Jer da je profesor Siniša Jelušić – kao predśednik žirija za nagradu Miroslavljevo jevanđelje koji je to prestižno priznanje dodijelio Milutinu Mićoviću za knjigu Luče u tami Crne Gore – na upozorenja javnosti da je riječ o knjizi krcatoj govorom mržnje i notornim fašizmom, po ugledu na svojega kolegu iz CANU Dragana Vukčevića, oglasio da je na službenom putu, a potom odmahnuo rukom i sebi u bradu promrmljao „Pala muva na međeda“, još bi neko i mogao pomisliti da predśednik žirija nije čitao knjigu. I da budem iskren, ne bi me to mnogo ni začudilo.

U tačno 700 strana žanrovske svaštare Mićović je ukrkao sve što je napisao i pomislio u proteklih 20 godina, plašeći se da mu što ne ode u štetu.

Velim, čitati knjigu u kojoj se smjenjuju površna mudrijašenja o svemu i svačemu, pa beskrajna naklapanja o drugim piscima i djelima a povodom sebe, a sve to prožeto duhom moljevićevsko-ljotićevske ideologije, naćeralo bi i najradoznalijega čitaoca na permanentno kunjanje. Stoga sam bio ubijeđen da je moj profesor teorije književnosti, listajući dijagonalno Mićovićevu svaštaru, naprosto zadrijemao.

Na moju žalost, profesor se oglasio tekstom „O paranoji i neznanju“ ne da nas ubijedi da je knjigu ipak pročitao, već da potvrdi da je sa stavovima njenoga autora posve saglasan.

I onako profesorski, nas koji smo u knjizi viđeli ono što ona uistinu jeste – naci-fašistički pamflet – Jelušić s visoka podučava da se tekst ne da protumačiti bez konteksta. Jašta. Bez konteksta u kojem je Mićovićev pamflet ovjekovječen državnom nagradom taj bi tekst bio samo jedna od brojnih „nevidljivih knjiga“ – da se poigramo jednom od Mićovićevih plitkih asocijacija na temu „kako mali Perica vidi književnost“ – neuočljivi naslov na vječnom popisu univerzalne istorije skribomanije i beščašća.

Bilo bi tako, velim, da Jelušić sa svojom probranom družinom nije odlučio da tom tekstu podari ovaj kontekst, da jednoj maloj, po dometu ne i po volumenu, naci-fašističkoj bilježnici podari vrijednost društveno nagrađene knjige. S uvođenjem priče o tekstu i kontekstu moj profesor, nažalost, okončava svoj stručni uvid, da bi ostatak teksta posvetio boljki od koje bi svaki profesor teorije književnosti trebao da bježi kao đavo od krsta – učitavanju.

Jer sve što do kraja teksta Jelušić uputi bolesnim (s prizivom klinike), „maloumnim“ i „beslovesnim“ neznalicama koji su se usudili udariti na Mićovićevu knjigu uistinu je besprizorno učitavanje, traženje alibija ne bi li ovako dehumanizovane aveti udarile o čvrsti zid autoriteta, Njegoša ili Andrića svejedno. I to je zapravo najcrnja autodijagnoza Siniše Jelušića. Oduševljavajući se plitkim fašizmom Milutina Mićovića, tražeći u njemu „dosljedno“ tumačenje Njegoša, Jelušić nam priznaje da je za njega Njegoš isto što i za one nesretnike što su početkom 90-ih pod njegovom slikom palili Konavle ili s njegovim stihovima na usnama klali po Bosni i Hercegovini.

Jer za svu bijedu Mićovićeva duhovnog mraka, za njegovo čitanje Njegoševa djela ne kao „poeme o borbi i slobodi“, kako ga je vidio Radovan Zogović, no kao priručnika kulturrasizma i naci-fašizma, kako ga vide Mićović i Jelušić, po umovanju moga profesora kriv je Njegoš. Kriv je, potom Njegoš, i za savremenu naci-fašističku interpretaciju o Crnogorcima kao „otpadu modernog svijeta“ koje čeka „kašenje i gaženje“, te ideju da su i Muslimani, Hrvati i Albanci takođe Srbi, i to otpadnici od porijekla, istine i svjetlosti…

Na takvom degradiranju velikoga pjesničkog djela Petra II Petrovića Njegoša mome profesoru teorije književnosti pozaviđeće, sva je prilika, još jedan veliki umjetnik, taman po profesorovoj (po)etičkoj mjeri, Baja Mali Knindža, koji slične stavove zastupa u svojem velikom hitu „Gorski vijenac“… Uza sve visokoparne književnoteorijske pojmove kojima vitla u svome tekstu Jelušić, dakle, uspijeva svoju hermeneutiku srozati na nivo nakostriješenog kafanskog velikosrpstva, vazdan spremnog na novu rundu „trijebljenja gube iz torine“. Danas verbalno, a śutra, kao devedesetih, svim sredstvima.

Nazivajući savremeni fašizam i kleronacionalizam „praznim floskulama“ i afirmišući upravo te prazne floskule kojima je nadojen i tekst i kontekst i intertekst Mićovićeve knjige, Siniša Jelušić je, sve zaklanjajući se iza hermeneutike, konačno iskoračio iz svog ideološkog ormara, nudeći na viđelo gradu i svijetu svoj mali šovinistički tekst kao legitimaciju svoje učenosti.