Pravoslavlje ili smrt

Piše: Đorđe Šćepović

Svaki izbor povlači i posljedice. Tako vam je oduvijek, i u vezi s bilo čim. Kad god smo birali morali smo prihvatiti i posljedice sopstvenog izbora. Recimo, biraš studije medicine, a samim izborom i neminovnost teških odluka i loših vijesti, koje ćeš jednom nekom saopštiti. Neko će kod tebe doći smrtno bolestan, a baš ti ćeš mu predočiti skoru smrt. Da si izabrao ekonomiju u najgorem slučaju bi nekom najavio bankrot, kao Milojko nama, čitali ste? Ili bi sâm bio odgovoran za nečiji bankrot, a onda isti i najavio, objavio, kao Milojko naš, znate Milojka? No, ipak je jednostavnije nego čovjeku koji umire reći da će uskoro umrijeti. Izbor i posljedica.

Crna Gora je birala i izabrala. Zapravo, Rusija, Srbija, tzv. Republika Srpska i Crna Gora su birale i izabrale. Njihov izbor je Jakov Milatović. Naš izbor je Jakov Milatović. Sad valja živjeti s posljedicama takvog izbora. Sad valja živjeti s takvim izborom i izvjesnim bankrotom koji su nam donijeli svjetski putnici i đaci Milojko & Jakov. Sad treba živjeti i preživjeti vlastiti izbor. Dobro, nije moj, tvoj, ali jeste njegov. Nekog srditog građanina koji je i za loš dojč, s rijetkom pjenom, krivio diktatora Đukanovića. Ah, ti strašni diktatori, koji priznaju sopstvene političke poraze. Diktatori, koji čestitaju pobjede. Diktatori, za čije su diktature njihovi najgrlatiji kritičari izgradili medijske imperije. Od običnih profesora računa, ili novinara fabričkog lista, stasali u tajkune i vlasnike svega i svačega. Ah, ti zli diktatori, za čije su diktature njihove žrtve stambeno zbrinute, s obaveznim zapošljenjem u nekoj od crnogorskih institucija. Brrr, svirepi diktatori, koji su 2004. lično uručili Miroslavljevo jevanđelje vidno počastvovanom i ushićenom piscu, koji odavno nije pisac, ako je ikad i bio.

Danas ovaj Vučićev propagandista pjeva o strahotama diktature, a u budućnosti će, ako zatreba, naći novog diktatora, jer, takav vam je Baki, samo nek se kotrlja, i redovno plaća. Danas diktatoru bjelosvjetski popovi zvone mrtvačka zvona, valjda u znak zahvalnosti što su u diktaturi podigli velelepne hramove, prisvojili tuđe bogomolje, a njima je omogućeno da žive i rade u Crnoj Gori. Da žive i rade protiv Crne Gore. Zaista, svojstva diktature se ne mogu poreći. Zato nam je danas ova sloboda tako strana i tuđa. Valjda nijesmo navikli na nju. Znate, treba vremena da se oči koje su decenijama živjele u mraku priviknu na svjetlost. Kao kad izlazite iz dugog tunela. Samo nepovjerljivi ne vide slobodu. Koja pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj? Samo zadrti skeptici ne vide radost oslobođenja, i vide zle nakane osloboditelja. Vide neonaciste koji orgijaju na crnogorskim ulicama, s tuđim zastavama, i bakljama u rukama, koje će samo koji trenutak kasnije završiti na balkonu s crnogorskom zastavom.

No, to je sve fantazma. Halucinacija konačno oslobođenog roblja. Privid. To je naš otpor stvarnosti. Novoj i obećavajućoj. U kojoj će se u perspektivi izmijeniti Ustav, službeni jezik, državni simboli, a Crnogorci proglasiti manjinom. Zar nije divna postdiktatorska Crna Gora?! Zar nije blještava budućnost pred njom?! I novim predśednikom kog trovač i ratni huškač Dragoslav Bokan opominje da je ipak Beograd njegovo prvo odredište. Jer, Beograd mu je izvojevao pobjedu, red je da se dugovi počnu vraćati. Nijesu li divni i svi oni Crnogorci koji su nakon samo nekoliko, s jasnom namjerom, lansiranih izjava Jakova Milatovića počeli emitovati optimizam, nadu i povjerenje. Zar smo toliko naivni, glupi i slijepi, pa ne vidimo dramaturgiju sukoba između Jakova Milatovića i Demokratskog fronta? Zar nijesmo u stanju ni toliko da razumijemo?

Ako je tako, onda gostujući pop koji najavljuje ujedinjenje “srpskih zemalja” ili ukrajinizaciju uzalud mrči svoje otrovno pero. Ako je tako onda ćemo i na krvave naume popa Femića protokom vremena pristati. Pravoslavlje ili smrt, kažu crne mantije. Srpstvo ili smrt, dodaju crne mantije. Zar je tako, Crnogorci? Opet je pred nama izbor. Na nama je kakvu ćemo budućnost izabrati. Uvijek je na nama, ne zaboravite.