Kraj protekle sedmice obilježile su nove provokacije od Srpske pravoslavne crkve i njihovih partnera, kako u medijskoj tako i političkoj sferi, pišu Dnevne novine.
Prvo je episkop Joanikije izjavio da predsjednik Crne Gore Milo Đukanović ne zna istoriju SPC, šaljući uvredljivu poruku da su njegovi “argumenti šuplji”, da bi se potom oglasio i Srpski nacionalni savjet (SNS) tražeći izvinjenje od premijera Duška Markovića zbog izjave da svetosavlje i antifašizam ne idu jedno sa drugim. SNS je zaprijetio krivičnom prijavom, jer premijerova izjava “izaziva vjersku i nacionalnu mržnju” I Marković je, od dosadašnjeg srpskog ministra odbrane prozvan da nije upućen u istoriju svetosavlja i doprinosu antifašizmu u Crnoj Gori?!
SA ORUŽJEM U SVEŠTENIČKOJ ODJEĆI
U Srpskoj pravoslavnoj crkvi izgleda zaboravljaju da su ostali brojni tragovi njihovog djelovanja kojima se zgražavao čitav demokratski svijet, te da bi trebalo da budu mnogo oprezniji kada prozivaju za neznanje, nepoznavanje istorije SPC. Jer za argumente se ne mora ići u daleku prošlost, dovoljno se prisjetiti događaja iz devedesetih godina prošlog vijeka.
Podsjetimo na čuvenu fotografiju popa sa mitraljezom Jelenka Mićovića, kasnije vladike mileševskog Filareta, iz 1991. godine. Fotografija je napravljena na slavonskom ratištu, u Hrvatskoj, kod manastira Komogovina između Kostajnice i Gline. Filaret se slikao ispred tenka, sa mitraljezom u rukama, u svešteničkoj odjeći, i ta fotografija ni danas nikog ne ostavlja ravnodušnim.
Filaret je najzaslužniji, s obzirom da je to bio nj egov predlog, što su svecima proglašeni pljevaljski sveštenici, pripadnici četničke crne trojke, Slobodan Šiljak i Milorad Vukojičić, poznat pod imenom “pop Maca”, ili “pop koljač” koji je ostao upamćen po zločinima u Pljevljima ubijajući i žene.
Dvije godine kasnije, 2007. crnogorska vlast nije dozvolila ulazak Filaretu u Crnu Goru, što je tada ocijenjeno kao prvi otpor Srpskoj pravoslavnoj crkvi od zvanične Podgorice.
Pop sa mitraljezom ostaće upamćen i po upadu u studio Radio-televizije Srbije sa “dokazima” o novom genocidu koji se sprovodi nad Srbima. Gledaoci drugog dnevnika RTS mogli su da vide zapjenušanog monaha kako u ruci drži lobanju, tvrdeći da je to glava djevojčice koju su ubili muslimani. Priča o Filaretu je samo jedan u moru detalja koji govore o ponašanju pojedinih visokih crkvenih velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve u posljednjih 30 godina.
Sličnih primjera, nažalost, ima napretek. Ako prelistamo arhive medija, naći ćemo izjave episkopa hercegovačko-zahumskog Atanasija Jevtića, mitropolita crnogorsko primorskog Amfilohija Radovića, koji su devedesetih godina prošlog vijeka javno tražili spajanje “svih srpskih krajeva u jedinstvenu srpsku zemlju”, zatim izjavu episkopa gornjokarlovačkog Nikanora koji je promovisao velikosrpsku ideologiju krvi i tla:„Tamo gdje se prospe srpska krv i gdje padnu srpske kosti to mora biti srpska zemlja”.
Da to sve nijesu bili slučajni ispadi, nego smišljeno organizovano, dobro isplanirano djelovanje uoči dešavanja s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog vijeka pokazuje feljton Atanasija Jevtića u časopisu “Pravoslavlje” krajem 1983. godine pod nazivom „Od Kosova do Jadovna”, u kojem potencira stradanja srpskog naroda u raznim vremenima i raznim djelovima Jugoslavije, s naglaskom na Hrvatsku i Kosovo, upoređujući probleme Srba na Kosovu sa genocidom nad Srbima u NDH.
Čitajući izjave srpskih crkvenih velikodostojnika tokom krvavih ratova prošlog vijeka, svuda se ponavlja ista matrica o ugroženosti Srba koji se pozivaju da brane svoja vjekovna ognjišta, đedovinu i svetinje. Da nema datuma u dokumentima koji su dostupni javnosti, pomislili bismo da se radi o porukama sa nedavnih litija koje smo imali prilike da gledamo na ulicama crnogorskih gradova.
I danas, kada su litije stale zbog sprečavanja širenja COVID 19, ne prestaju provokacije crnogorskih institucija i države, a najnoviji primjer je postavljanje bilborda u jednom dijelu crnogorskih gradova na kojima piše: “Ne damo svetinje”, a koje postavlja Udruženje za budućnost Crne Gore, Srbije, Republike Srpske. Ovome ne treba komentar. Što sve može da slijedi iza provokacija, pokazuje istorija djelovanja Srpske pravoslavne crkve. Kojim će putem krenuti Mitropolija crnogorskoprimorska koja je upravo juče pozvana od Vlade na nastavak dijaloga, i taj poziv prihvatila, uskoro će se vidjeti. To sigurno zavisi i od odnosa u samoj MCP, kao i odnosa u vrhu SPC.
RIJEČI PATRIJARHA PAVLA
Možda nije na odmet podsjetiti i na pokajničke riječi patrijarha Pavla iz 2007. godine: “A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije, ali zločinom da se održi ne. I kad bi trebalo da se održi posljednji Srbin, ja da sam taj posljednji Srbin, a da se održi zločinom ne pristajem, neka nas nestane, ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga”.
Devedesetih godina, isti patrijarh je drugačije govorio, ali je na kraju stiglo pokajanje, nažalost, poslije ratova i krvoprolića, razorene države i velikih žrtava.
Vesna Šofranac