Politike sjećanja postavljaju nepremostive prepreke

O tome koliko je umjetnost važna za kulturu sjećanja, koliko je važno da se kroz umjetnost skreće pažnju na ključna društvena pitanja, a što uključuje i sjećanje na žrtve, razgovaralo se na završnom panelu “Suočavanje sa prošlošću kroz kulturu sjećanja i umjetnost“ Novosadskog plenuma QUO VADIS BALKAN?, u organizaciji Regionalne akademije za demokratski razvoj (ADD), Centra za građansko obrazovanje (CGO) i Evropskog fonda za Balkan (EFB).

Kako je saopšteno iz CGO, Aleksandra Jerkov, osnivačica ADD-a, istakla je da su smatrali da je potrebno da ove godine, upravo kada je Novi Sad Evropska prestonica kulture, organizuju razgovor o kulturi sjećanja, o ulozi koju kultura i umjetnost imaju u procesu pomirenja u regionu i u suočavanju sa prošlošću.

„Ne možemo da govorimo da se nalazimo u gradu kulture a da ne pomenemo i da ignorišemo činjenicu da je naša sugrađanka izabrana za najbolju evropsku glumicu ove godine. Jasna Đuričić je dobila najprestižnije nagrade u Evropi na mnogim festivalima, a Novi Sad ni na jedan način nije priznao tu činjenicu, nije uvažio njen rad. I dok ona dobija najprestižnija međunarodna priznanja, u svom je gradu potpuno nepriznata, kao i sva njena postignuća“, pojasnila je Jerkov.

Reditelj Kokan Mladenović govorio je o tome kako je biti umjetnik prognan iz svog grada, jer se više od dvadesetak njegovih predstava igra po gradovima u regionu, a u Beogradu najmanje radi.

“U posljednjih deset godina u Beogradu sam režirao samo dva puta. Ali, čovjek se nekako navikne na to. Istjerali su me u bolje, a na bolje se čovek lako navikne. Nije najprijatnije gubiti kontakt sa najbližima u tim izbjegličkim pozorišnim danima. Međutim, ova druga cijena koju ljudi naprave je mnogo strašnija. To je cijena kompromisa sa onima koji čine aktuelni život pozorišta u Beogradu i koji čine aktuelnu vlast na nivou ministarstava i dr. Ukoliko sa njima paktiramo, a mnoge naše kolege od ugleda i karijera su se prebacili na tu mračnu stranu, nemamo mira. Otišli su kod Valdomora lično ne bi li dobili još neke privilegije u zrelim godinama. To nas dugoročno obilježava i zato mislim da je bolje živjeti svoj izbjeglički pozorišni život i gledati se u ogledalu kako treba nego se prodavati šakom i kapom za njihove fondove i konkurse”, kazao je Mladenović.

On se osvrnuo i na tretman filma “Quo vadis Aida?” u Srbiji.

“Sramotno je to što se desilo sa tretmanom filma “Quo vadis Aida?”, ne samo u Novom Sadu, već i u Srbiji. Prije neki dan su stanovnici ove zemlje mogli da gledaju taj film na HRT 2 i to je najbliže što smo mu se približili. To samo pokazuje potpunu nesvijest onih koji vode kulturu i državu oko toga šta jeste realno vrijedno, taj zacementirani zaokret u 90te godine jer mi sada imamo na vlasti bukvalno saučesnike u ratnim zločinima iz tog vremena. Iluzorno je očekivati sa svim tim vučićima, dačićima i inim, tom kamarilom koja je identična onima iz 90ih, da će oni odjednom biti borci za demikratiju, da će oni praviti pomirenje u regionu, da će biti željni istine o tom periodu jer, istina o 90ih je nešto posljednje što oni žele”, ocijenio je Mladenović.

Osnivačica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić, koja decenijama radi popisu svih žrtava rata imenom i prezimenom, na tome da se sazna istina o svakom zločinu, smatra da je “problem u tome što mi u društvu imamo “politiku sjećanja” a ne “kulturu sjećanja”.

“Upravo primjer filma “Quo vadis Aida?” pokazuje koliko i veoma vrijedno umjetničko delo, jedan tako dobar film, ne može da bude u ovom trenutku dio kulture sećanja. Slična je situacija i sa mnogim drugim filmovima i umjetničkim djelima. Podsjetiću vas na film “Grbavica” koji je u Srbiji doživljen kao izdajstvo. I film “Košnica”, kosovske rediteljke Blerte Bašoli, bio je u trci za “Oskara”, a u Beogradu nije bilo prostora u kojem bi on mogao biti prikazan. Taj film prerasta i samo Kosovo, upravo taj prostor u kojem su se desili toliki zločini i u kojem je bilo toliko žrtava za samo 78 dana. Rediteljka napušta taj nivo zločina i njihovih počinioca i govori o početku novog života, govori o jednoj ženi koja je iz sela u kojem je pobijen veliki broj muškaraca. Ta žena postaje lider jednog novog početka iako živi u vrlo konzervativnoj sredini. Ona ima tu snagu da osjeća da mora da ostavi tu prošlost po strani i da krene dalje u život, zbog djece i njihove budućnosti. Rediteljka, dakle, prevazilazi taj etnički nivo, stvara nešto veoma snažno i jako ali, ni to ne može da prođe u Srbiji”, kazala je Kandić, ukazujući koliko ni umjetnost ne može da pređe prepreke koje društvo postavlja.

Kandić, koja je mnogo uradila za izgradnju kulture sjećanja i koja se nije plašila da otvara te bolne teme, smatra da su glavne prepreke snažne politike sjećanja.

“Posljednjih nekoliko godina u Srbiji imamo stanje koje je još teže, komplikovanije i bezizgledno. Politike sjećanja su zvanični obrazac. Politika sprovodi zvaničnu strategiju čega, kako i na koji način se treba sjećati. Ta strategija je postala dominantna i tu ne vrijedi nikakva pobuna i nema nijednog instrumenta koji može da probije te prepreke postavljene sa najviših institucionalnih nivoa, toliko su one jake”, istakla je Kandić.

Ipak, ona je mišljenja da ma koliko sve bilo komplikovano ne treba odustati. “Duboko vjerujem da ako se popišu sve žrtve da ćemo taj etnonacionalistički pristup smanjiti i da će tada biti lakše i za umjetnost i za kulturu i za građanski aktivizam. To je jedini način da se te zvanične strategije politike sjećanja pobijede i da imamo kulturu sjećanja”, zaključila je ona.

Operska pevačica Katarina Jovanović podijelila je svoje iskustvo o tome koliko danas mladi ljudi znaju o našoj neposrednoj prošlosti jer ona, pored bavljenja umjetnošću, radi i kao pedagog, profesor na Fakultetu muzičke umjetnosti u Beogradu.

“Mladi ljudi kada dođu na Akademiju, tada je već kasno za njih – njihov mozak je već na jednom određenom putu. Sa tog puta ih je teško vratiti, jer ako mlad čovjek u sebi nema kapacitet za radoznalošću, za saznanjima, pogotovo ako se radi o umjetnicima, on je već izgrađen u drugom pravcu. Umjetnik je onaj među nama koji mora da traži ono što se govori ispod glasa. Postoji ono što je glasno, a ti ideš da slušaš ono što je tiho”, navodi ona.

U našoj zemlji je, isitiče ona, tako glasan nacionalizam i profesionalni patriotizam, a to su stvari koje nemaju dodirnih tačaka sa umjetnošću.

“Tu je i odgovor na pitanje koje se uvijek postavlja u julu mesecu, kada dođu ovi dani sjećanja na genocid u Srebrenici… Mi smo kao ribe na suvom koje se koprcaju u jednoj civilizaciji koja je u potpunom sunovratu. I tu se uklapa činjenica da ne možete ni da procijenite vrijednost jednog umetničkog djela, kakvo je film “Quo vadis, Aida?”. Ignorisanje umjetničkog djela je svojstvo svake totalitarne udruge, a mi se upravo nalazimo u jednoj takvoj u Srbiji. Kako se učvršćuje taj totalitarizam? Tako što se igra sa podacima. Vrlo je jasno zašto se žrtve ne broje jer se tako sa njima može, u vijekovima koji su pred nama, manipulisati. Tako se mogu iznova pisati udžbenici”, kazala je Jovanović.

“Sve to dovodi do toga da kada mlad čovjek sa svojih 18 godina dođe sa željom da se bavi klasičnim pjevanjem ili umjetničkom muzikom, on je u potpunosti formiran u svom narativu koji je skoro isključivo pravoslavan i nedovoljno obrazovan u stranim jezicima. Dolaze na Akademiju sa sve manjim znanjem stranih jezika jer “govori srpski da bi te cio svijet razumio”. To je šala, ali šala koja ima oštre zube. Kao profesorka nemam puno nade da će nešto biti bolje, jer je naše obrazovanje toliko zastalo da ne prepoznaje veličinu djela”, pojasnila je Jovanović.

“Autorska prava za murale Ratku Mladiću treba pripisati Borisu Tadiću i Vojislavu Koštunici koji je uvijek negde u sjenci”, izjavio je pisac Svetislav Basara, koji je stava “da su Milošević, Koštunica i Tadić iz iste političke strukture”.

“Tu je anomalija Vučić. On se naprosto dogodio zbog loše procjene cincarske beogradske čaršije koja hara već 200 i kusur godina. Sva zla koja su ovdje počinjena podržavana su i od strane crkve i od države. Prvi ko je to doveo u pitanje bio je Radomir Konstantinović. Nažalost, neke stvari nisu dokazive ali, 80 odsto ljudi će vam reći da je dobro ono što je Ratko Mladić radio u Srebrenici. Od tih 80 odsto većina to neće javno priznati, ali 25 odsto će to i javno reći. To je naše nasljeđe prošlosti koje je duboko ukorijenjeno. Otuda priča da granice srpske države treba da budu tamo gdje je posljednji srpski grob. Ako neko ovdje hoće da se bavi politikom mora da priča te priče koje će naći saveznike u tih 80 odsto ljudi. Svi su, osim zaista rijetkih pojedinaca i poneke organizacije, duboko u toj priči koja je kod nas dominantna već dva vijeka”, rekao je Basara.

Na panelu je gost bio i glumac i pisac iz Sarajeva Feđa Štukan, čiji roman “Blank” je za kratko vreme doživio nekoliko izdanja, a u kojem je on opisao svoje životno iskustvo, uključujući i dobrovoljni odlazak u rat do, putem prevare, bježanja iz vojske.

“Upravo sam tako mlad, sa 18 godina, otišao u dobrovoljce. Ali, onda sam počeo da postavljam pitanja. Čovek sazrijeva onda kada počinje da postavlja pitanja. A moje prvo pitanje je bilo – kako to da u rukama imam pušku proizvedenu u Srbiji a borim se protiv njih? Slijedila su pitanja o tome kako je moguće da ima toliko religije i zastrašćenosti na tu stranu među vojnicima, pa otkud to da se namirnice iz humanitarne pomoći preprodaju na pijaci, pa zapitanost gde sve završavaju razne donacije…”, evocirao je uspomene Štukan.

“Tada, kada se zapita, čovjek može da zaključi da to nije baš njegov rat i da on ne treba da bude u rovu i brani se. Uspio sam da ih prevarim da sam lud”, rekao je Feđa Štukan.

On je sa publikom podijelio i priču o tome kako je došlo do objavljivanja knjige, a ona je sada veoma čitana u regionu, odnosno kako je to bilo obećanje prijatelju koji je na tome insistirao nakon što je pročitao rukopis.

Ovim panelom je, navode iz CGO, na prepunoj Petrovaradinskoj tvrđavi završen Novosadski plenum