Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, univ. dipl. inž. arh. – iz Građanah (Riječka nahija)
Vjerovali ili ne: na ovom istom zahvatu u prostoru (površini), i u zgradama upola manje prośečne spratnosti od postojećih, ali na njihovoj drugačijoj urbanističkoj postavci – moguće je bilo (poštujući sve pozitivne urbanističke parametre i obavezujuće normative) smjestiti 5.000 stanovnika – koliko ih približno sad stanuje u ”Bloku 5”!
Na taj način, stanovnici (u ovome tekstu od ovoga trenutka) tako ”zamišljenoga Bloka 5”, ośećali bi da su (kako položajem svojega kvarta tako i distancama) dio glavnoga ili užega urbanoga tkiva grada, a ne – da napuštajući ”Blok 5” imaju ośećaj – da idu u grad i tamo neđe:
- ulaze u grad;
- borave u gradu;
- i potom se iz grada vrću (recimo) na objed, ili u svoju mirnu i zamračenu spavaonicu na konak –
već bi (i) njihov ”zamišljeni Blok 5”, koji je ovđe sasma drugojači od postojećega/zbiljskoga – takođe bio grad, tj. dio pravoga i/li ”živoga” Titograda.
Naravna je stvar, da će – u gradaciji zona ili cjelina gradskoga prostora, Trg nezavisnosti i distrikt u kojemu se on nalazi, za stanovnike Titograda, tačnije u našoj mentalnoj slici – vazda biti taj centralni (glavni) dio grada i (kakav-takav) najgradskiji dio grada!
Nijesam zaboravio ni na mogućnost i obavezu izgradnje: doma zdravlja, đečinjih vrtića i osnovne škole, čije bi smještanje, odnosno – odabir lokacije za njihovu izgradnju, i svakojako uspješno uklapanje u zahvatu ”zamišljenoga Bloka 5”, u kreativnom smislu – posebice bilo urbanistički inspirativno.
Na ovome mjestu želim uđenuti da – lokacije postojećih predškolskih ustanova (dva vrtića) i osnovne škole u ”Bloku 5” – jesu ka’ u prvobitnom DUP-u, uz naglašavanje da je od ucrtanih jaslica iz plana (u istočnom dijelu naselja) naknadno nastao sadašnji vrtić.
Sadržajno ili funkcionalno gledano, ova izmjena ne predstavlja ništa strašno (recimo da nova vremena donose drugačije potrebe – mada je to, ipak, malo čudno …), ali – predmetni vrtić je neuporedivo višega gabarita u osnovi od prvobitno planiranih jaslica, pa urbanistički ne stoji posrećeno u datom (i inače, sveobuhvatno gledano – neposrećenom) prostoru.
Mimo već nabrojanoga a gradskotvornijega u odnosu na postojeće stanje – što je to još šćelo biti tako suštinski bitno da se je drugojače razmišljalo ili – što je to trebalo stvoriti da bi življenje u ovome distriktu bilo kvalitetnije i da bi nivo stanovanjske kulture bio viši?!
Mimogred, da ugrabim i napišem da: urbanizam, arhitektura i interijer uplivaju na, ili određuju – nivo kulture ponašanja korisnika nekojega prostora!
Znači, liše: humani(ji)h gabarita (i dužina i visina) zgrada, a potom i razdaljina pomeđu njih; prije svega, sasma drugačije njihove kompozicije u prostoru; formiranja internih pješačkih ulica; etc. – dobila/o bi se i:
- kontinuirana distribucija tercijalnih djelatnosti i sadržaja u poslovnim prostorima u prizemljima glavne/ih naseljskih pješačkih ulica, i
- zelenilo u unutrašnjim avlijama ”kare”-a, koje bi – zarad čovjeku bliske veličine dvorišta u osnovi samih ”kare”-a, i odmjerenih spratnosti kuća/zjrada koje ih tvore – imalo smisla, tj. u saglasju sa građenim okvirom bilo bi prisutno u cijeloj urbanoj slici kvarta, i ne bi samo tamo neđe dolje ”igralo ulogu” – dalekih i tijem i tako nedotakljivih i nepripadajućih zelenih busenčića.
S veljijem razlogom naglašavajući opetujem: može se ”kare”-jska gradnja segmenata ukupnoga bloka, ka’ zaokruženih djelova ukupne cjeline, osmisliti-strukturisati i na način – da nije (baš) doslovice ona eklekticistička ili neorenesansna zapučena šema u pitanju.
E, već, od u osnovnom konceptu – same ortogonalne gradske šeme (”hipodamus”) antičkoga grada Mileta (unazad 2502 godine), urbaniste Hipodamusa – se ne odričem, bolje reći – neću se nipošto ovđe distancirati.
Nakon gornje digresije – nastavljam.
U okviru naselja potrebito bi bilo oformiti – i trg i/li pjacetu/e.
Ovđe moram odmah zastati, jer sve opisano u vezi sa mojim virtuelnim (a, ipak – dovoljno stvarnim) blokom-kvartom, na predmetnoj lokaciji – može zazvučati utopistički nerealno, iako sam siguran da nije tako.
Ozgor spomenuta utopija bila je jedna od karakteristika urbanizacije ili komponeti u procesu urbanističkoga planiranja prostora iz doba modernističkoga racionalizma (okvirno – period od 20-ih do 60-ih godina 20. stoljeća).
Da tomu pridodam: utopija u urbanizmu (i ne samo u urbanizmu) je više ili manje poželjna, potrebita (čak) i neizbježna.
Ona je često i pokretačka snaga.
Bez nje se i ne uspijeva.
Međutijem, sa utopijom je ka’ i sa gravitacijom.
Zahvaljujući gravitaciji sve odlično funkcioniše i uspostavljen je sveti red ili kosmička harmonija.
Drugijema riječima: sve je potaman, dok se i ukoliko se u fizičkom prostoru – previše ne nakvečimo preko atike nekoje zgrade, ograde mosta ili litice u vrh kanjona.
Tu nastaju problemi.
Ali, ako imamo dovoljno opreza i prave mjere u odnosu na zakon gravitacije – sve će biti u redu.
Znači: kontrolisana utopija ili sposobnost nadzora nad njom – prilikom planiranja prostora i urbanističkoga projektovanja, odnosno – pitanje pokušaja određivanja njezine prave ili optimalne mjere, uz urbanističku naučnu i estetsku podlogu – daje najbolje rezultate, odnosno – neće nas odvesti na stranputicu i u zonu iz koje vrtanja, ka’ ni popravnoga ispita – nema!
Jednostavnije rečeno – na taj način ne postoji mogućnost da se u struci, pa samijem tijem ni u realnom življenju – strmoglavimo u prostoru.
Čeljade na ovome mjestu može pomisliti: kakva je to utopija ako je kontrolisana (utopija)?!
E, to je već, liše znanja, pitanje umijeća i suptilnosti urbaniste/a, za koju ću ovđe reći: ”kunst” urbanističke misli ili – ”kunst” planiranja i oblikovanja prostora!
U smislu konkretnijega pojašnjenja utopističke komponente i njezine uloge u procesu urbanističkoga planiranja (koju toliko spominjem), treba znati da – konceptualni mit, ili opasnost od utopije, podrazumijeva prećerivanje naglašavanja ideje o: sveobuhvatnoj moći planskoga urbanizma, i – samouvjerenosti njegovih neposrednih aktera-kreatora!