POGLED NA CRNOGORSKU ARHITEKTURU 20. I 21. STOLJEĆA – prošireni kritičko-teorijski tekst (ŠESTI DIO)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag D. BAJKOVIĆ, univ. dipl. inž. arh. iz Građanah

Spominjući organsku arhitekturu 20. stoljeća u prošlom dijelu ovoga teksta, nehotice propuštih da navedem njezino remek-djelo ”The House on the Waterfall” (fotografija br. 31.) i slavnoga autora ove kuće, zeta crnogorskoga, čije je ime Frank Lloyd Wright (Frenk Lojd Rajt – fotografija br. 32.).

31. ”The House on the Waterfall” – Pennsylvania, USA (Frank Lloyd Wright)

32. Frank Lloyd Wright i Olgivanna (Lazovich) Lloyd Wright, unuka vojvode Marka Miljanova Popovića

Očito, nijesam slučajno priložio potonju fotografiju – prija viđeti jednoga od zanago najvećih arhitekata 20. stoljeća, negda obučenoga u crnogorsku, za mene – doslovice najljepšu narodnu nošnju na vaskolikomu svijetu bijelomu.

O koncu toga istoga, petoga dijela teksta – najavio sam da ću pokušati dati odgovore ili ponuditi neka objašnjenja glede činjenice da crnogorska arhitektura danas nije na onom nivou u odnosu na arhitekturu po Evropi i dalje, na kakvom je bila 60-ih, 70-ih i 80-ih godina.

Ovo baš i neće biti neki zanimljivi dio štiva, čak naprotiv, ali – smatram da je potrebito i o tomu prozboriti.

Redosljed objašnjenja koje slijede nije usklađen sa uporednim značajem ili ”težinom” tvrdnji, jer taj detalj nije stvar suštine.

Neka ka’ najprvo bude to da – struku nijesmo učinjeli dovoljno javnom.

Mnim na brojnije izložbe, tribine i konkurse o kojima bi izvještavali elektronski i štampani mediji.

Isto tako, da se barem pođekad, pa makar i porijetko, o arhitekturi zbori na TV.

Edukacija kroz javno primicanje doprinijela bi da samo građanstvo više o tomu zbori, odnosno – stvorilo bi viši nivo javne kritike naše struke i, jasno, nas samih, što zbiljski ćera na odgovorniju i kvalitetniju kreativnost ili rješenja – i u urbanizmu i u arhitekturi.

Potom, pomeđu investitora-graditelja kuća ima i značajan broj takvih koji u svojim CV-ima imaju sasma drugojača: radna iskustva, afinitete, usmjerenja, djelatnosti, znanje i zanate – podosta daleke od graditeljstva.

Gornje treba istaći zaradi toga što pođeko pomeđu njih, iako uglavnom estetski nedovoljno potkovan/i (to je glavni problem, a ne toliko sami CV): ”imaju stav”; znaju uprijeti prstom na fotografiju nekakve kuće, koju su neđe viđeli (uživo ili (biće prije) po časopisima ili na internetu), i zaiskati da im se taman tako (nešto) projektuje.

Ili – idu u drugu, obrnutu krajnost, pa i ne pomišljaju da se arhitekti plekaju u arhitekturu, koju će da investiraju, više nego da je u pitanju lanjski snijeg, to jest: ”nemaju stav”, i ne mare ga imati.

Kad su u građevinarstvu investitori nezainteresovani u arhitektonskom smislu, i ako još povrh toga arhitekte i arhitektice etika do struke, ka’ i znanje premnogo ne ”smetaju” (oskudijevaju u tomu smislu), onda se, nažalost – pojedini ”stvaraoci” manje i trude, jer im može biti da prolaze projekti kuća skromnoga nivoa.

Naravno, ovđe pod ovijem ”skromnoga”, ponajprije u mislima imam – uzvišenu estetiku!

Tako i zato se događa da se projekti pođekad skoro štancuju ili otaljavaju-odrađuju teke reda radi.

Bilo bi poželjno i potrebito, posebice u pojedinim (s razlogom i usljed okolnosti …) konkretnim, posebice važnim slučajevima, i mimo oficijelne revizione komisije – da investitori formiraju internu komisiju sastavljenu od arhitekata, koji će stručno, odgovorno i kolegijalno dobronamjerno (ostavljajući na stranu naše znamenite sujete i slično) – prebiskati projekat, pa ponajviše u estetskom smislu, dati svoje mišljenje, i tijem ga (za očekivati je) učinjeti boljim.

Zašto da ne!?

Jednomašice, cijena projektne dokumentacije zna biti odlučujuća, a i u arhitekturi važi ona: ”Malo para – malo i muzike”.

Ta razlika u cijeni ukupne investicije, glede ušpare na projektu, iznosi vrijednost, recimo (malo šale – malo zbilje) – koliko i novčana nadoknada majstoru za ruke (bez materijala) da se korita (ako ih ima), i što je sve već potrebito na krovu, taracama, … – limom opšije.

Ipak, u odlučujućoj mjeri naša je krivica i odgovornost za skroman nivo savremene arhitekture u Crnoj Gori.

Čast izuzecima kad su investitori u pitanju i, posebice, među koleginicama i kolegama, koji (uspješno) postupaju suprotno ovom i na nivou, ali – odnos se uglavnom spuštio na ”poslovni odnos” ili na prodaju robe tipa:

”Ja tebe pare, ti mene vreću krtole – pa ću s tom krtolom u-činjet što mi bude drago”.

Umjesto toga, bez obzira na sve nepovoljne okolnosti, poželjno i neophodno je da se, spram individualnih projektantskih sposobnosti itd. – barem pokušava dati najviše od ili iz sebe, i stvoriti što bolja arhitektonska djela.

U smislu postupanja kolega i koleginica u etičkom i umjetničkom smislu, dodao bih jedan uzvišeni ideal, koji ću ovako sročiti:

Arhitekt/ica mora – redovito dajući svoj maksimum: znanja, umijeća, etike, emocija i strasti u struci – svakoju (svoju) kuću projektovati-oblikovati-izbrusiti, sa željom i ciljem: da (ona) bude za najuglednije stručne časopise, znamenite antologije ili leksikone; da bude izlagana u galerijama; da u konkretnom fizičkom prostoru i u trenutku kad je stvorena, bude najbolja moguća; da u arhitektonskom smislu ostane dobra kuća i poslije, pošto taj trenutak, kontekst i to vrijeme mine.

Opetujem, da je isuviše mali broj onih koji postupaju spram ovoga upravo opisanoga ideala, a u svemu je, može biti, ponajgrđe to što su relacije na crnogorskoj arhitektonskoj sceni takve, da kolege koje imaju nečuven monopol na dobijanje projekata, jer pristaju na nepristojne cijene projekata, … – ovaj ideal više no počesto i ne zanima.

Mimogred napominjem – arhitektima i arhitekticama, pa ni onim stvaraocima koje iskazano pa još kako zanima i stvaraju na taj način, svoja arhitektonska djela u smislu zaštite autorskih prava – zakonskim putom više nije moguće zaštititi!

Potonje ima neposrednu (besmislenu) vezu sa onom ”krtolom” ozgor.

Dalje, pomeđu koleginica/kolega nema ni dovoljno ili manjka zdravoga takmičarskoga duha.

Naravno, ovđe isključivo mislim –  na kvalitetan ili što bolji kreativni domet i dokazivanje u tomu smislu.

Mnogi mladi arhitekti i arhitektice, učeni na savremenoj svjetskoj arhitekturi, neopterećeni relativno skorijom prošlošću u struci, nemaju baš ni priliku da, može biti – više pokažu nekakav svoj (novi) rukopis.

Doduše, u potonje nekolike godine, što je dobro – i to biva drugojače.

Nema za sve ni dovoljno veljega graditeljskog zamaha, a ne mogu svi ni pobijediti na, ipak – malobrojnim konkursima koji se raspisuju po Crnoj Gori i tijem dobiti svoju šansu.

Tu šansu pojedini pomeđu njih sigurno zaslužuju.

Ukoliko nabrojano, iako nije sveobuhvatno – djelimično konstatuje i/ili objašnjava stanje, ne opravdava skromne domete savremene crnogorske arhitekture.

Nešto očito nije u redu!

Pokušaću ka’ dopunu ovđe već spominjane okolnosti, koja nekako ide u prilog potonjoj tvrdnji, ovako objasniti: kapital u rukama dobroga dijela estetski needukovanih investitora – doveo ili sveo nam je arhitekturu na ”tanke grane”.

Ovo posebice važi za stanbene zgrade.

Upravo na stanbenim zgradama ovdašnji investitori, ka’ teške tvrdice (ovđe mi u prvom planu i ne nampada materijalna vrijednost projekata), najviše dođu do izražaja u smislu šparanja ili racionalnosti: kod svakojega m2 funkcije; kod materijalizacije na dvornjim izgledima; kod ”onih” arhitektovih ”fantazija” ili ”kerefeka”, koji poskupljuju gradnju, ali – znadu biti ”plus” za arhitekturu.

U regionu, odnosno – u našoj okolici, po Evropi itd., stanbenim zgradama se u prośeku posvećuje znatno više pažnje nego u Crnoj Gori.

No, kako to da podobni-slični investitori, cijene projekata itd. – nijesu srozali arhitekturu na prostoru višeg dijela bivše SFRJ?!

Važi li kod nas u arhitekturi nešto što ne važi za druge sredine, a važi u nekim drugim ”disciplinama” ili djelatnostima – da je, ipak, samo nekakva dugotrajna smjena generacija u pitanju!?

Može li biti da je i do nekakve malodušnosti i/ili utučenosti zarad življenja na prostoru i u društvu kojem ne ”ćetaju ruže”?!

Nije dosta bolje (no poneđe i grđe) ni u našoj okolici, pa ipak – tamo se više ili češće pravi dobra arhitektura.

U svakojemu slučaju: za dobro, uspješno, trajno značajno i kvalitetno ostvarenje ili djelo u arhitekturi, mora se biti dobar arhitekt, ali, skoro ništa manje, na pozitivan način zahtjevan i dobar investitor, koji je naredan, finansirajući izgradnju takve kuće – dosljedno i do kraja ispoštovati urađeni projekat.