POGLED NA CRNOGORSKU ARHITEKTURU 20. I 21. STOLJEĆA – prošireni kritičko-teorijski tekst (PRVI DIO)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag D. BAJKOVIĆ, univ. dipl. inž. arh. iz Građanah

Vaskoliki arhitektonski opus u urbanim sredinama na prostoru Crne Gore, nastao u prvih četiri decenije 20. stoljeća, osobito pomeđu dva svjetska rata, kvantitativno i kvalitativno – sasma je skroman.

No, i to što je bilo izgrađeno u spomenutom vremenskom razdoblju i postojalo pred Drugi svjetski rat, usljed ratnih događanja, jednijem dijelom nije skapulalo.

Ovđe prvijenstveno imam u vidu Podgoricu i nekoliko tada, u arhitektonskom smislu – značajnih kuća.

Na samom začetku, želim pojasniti da pod riječju kuća, uopšteno mislim na arhitektonska djela: muzeje, hotele, stanbene zgrade, privatne kuće, škole, bolnice, pozorišta, itd.⁽¹⁾

Dakle, Crna Gora je novo doba (počev od 1945. godine), opetujem – kad se radi o gradovima, dočekala sa skromnom arhitektonskom baštinom.

Naravno, ova moja prethodna tvrdnja u vezi sa graditeljskim nasljeđem, ne odnaša se na – crnogorsku izuzetno dobru i važnu tradicionalnu, narodnu, anonimnu ili, kako je u užim stručnim krugovima sve popularnije reći – vernakularnu arhitekturu.⁽²⁾

Takvu tradiciju čine tri tipa kuća:

• na śeveru – gorska kuća,
• kuća u basenu Skadarskoga jezera,
• primorsko-paštrovska kuća.

Uz vernakularnu arhitekturu, posebice vrijedno arhitektonsko dobro kulture Crne Gore, tadijer su činjele (i danas čine) urbane aglomeracije – stari naseljeni gradovi: Kotor, Perast, Budva, Herceg Novi i Ulcinj, kao i – naša zanago značajna sakralna arhitektura (hrišćanska i islamska), s tijem naglašavanjem da, zaradi sprovedenih, često i nereverzibilnih⁽³⁾ radova – ovo svakako više ne važi za beznadežno bestragane same manastirske crkve ili manastirske komplekse: Beška, Moračnik, Kom, Orahovo, Ždreba(o)nik, Ćelija Piperska, Ostrog, Podlastva itd.

U pitanju je kulturocid koji je dozvolila (i dalje dozvoljava) ”država” Crna Gora – što je naše zastiđe pred vaskolikom Evropom i civilizovanim svijetom uopšte!

Glede ostaloga arhitektonskoga blaga, izdvajam u arhitektonskom smislu važne kuće nekih ambasada evropskih država – na Cetinje:

• Austro-Ugarske (autor Slade-Šilović – fotografija br. 1.)
• Italijanske (F. & G. Bagatti Valsecchi (Bagati Valseki))
• Ruske ( A. Corradini (Koradini))
• Engleske (Harty (Harti))

potom – istom na Cetinje:

• ”Zetski dom” ( Slade-Šilović)
• ”Plavi dvorac” (ime autora nije poznato – fotografija br. 2.)
• ”Vladin dom” ( A. Corradini)

ka’ i:

• ”Dvorac” u Baru i Nikšiću ( Slade-Šilović)
• ”Dvorac” u Podgorici (ime autora nije poznato)

izgrađenih u neoklasicističkom stilu, tačnije – kako je kojemu autoru spomenutih kuća, u periodu lutanja i/ili iskanja u arhitekturi koncem 19. i začetkom 20. stoljeća, bilo drago, odnosno – spram njegovoga sopstvenoga afiniteta iz opusa tadanje eklekticističke lepeze manira.

1. Austro-Ugarska ambasada – Cetinje (J. Slade-Šilović)

2. ”Plavi dvorac” – Cetinje

Jedino je šarmantna kuća bivše Francuske ambasade (Auguste Perret (Ogist Pere) – fotografija br. 3.) izgrađena u stilu secesije – i – najznačajnije je secesijsko djelo u Crnoj Gori.

3. Francuska ambasada – Cetinje (Auguste Perret)

Posebice pažnju zaslužuje da istaknem ”Kuću Vukotića” (Jovan Maguljani  – fotografija br. 4.) na Cetinje, izgrađenu 1910. godine, koja je, da tako metnem: jednijem dijelom projektovana-oblikovana u kubističkom stilu.⁽⁴⁾

To znači – prije nego što je (recimo) nevjerovatni Adolf Loos (Adolf Los) izgradio viši dio svojih kubističkih kuća, odnosno – jedanak (1910.) kad je nastala i ”Palata Goldman & Salatsch” (danas zvana ”Looshaus”) na bečkom trgu Michaelerplatz – njegovo najznačajnije djelo.

4. ”Kuća Vukotića” – Cetinje (Jovan Maguljani)

Cetinjska ”kvadratna kuća” (tako su je prozvali Cetinjani) nastala je i samo 4-5 godina poslije Loos-ove ”Villa Karma” (fotografija br. 5.) u Clarensu, Švajcarska (1904-1906.), koja je, zaradi svoje geometrijske jednostavnosti i pročišćenih dvornjih izgleda – proslavila autora.

5. ”Villa Karma” – Clarens, Švajcarska (Adolf Loos)

Kad sam već ovđe, želim napisati da – ako je uopšte moguće (a jest) jednom kućom i njezinim uplivom, označiti početak skoro svega u arhitekturi 20. stoljeća, onda je to (za mene) upravo spomenuta ”Villa Karma”.

U odnosu na mnogo toga važnijega i širega u modernoj arhitekturi, kad je značaj, takoreći, predkubističke arhitekture ove vile u pitanju – mimogred iskazujem subjektivni utisak: viđu lijepo đe je ili, na kojoj kući je čuveni Richard Meier (Ričard Mejer), svojijem djeličkom ”ispeka” zanat ka’ arhitekt (ovo je komplimentiranje).

Povrnimo se još malo ”Kući Vukotića” i likovnosti njezinih dvornjih izgleda.

Može biti, da se nešto ovako (ka’ što naprijed slijedi) po prvi put tvrdi, ali – ova kuća projektovana (nadam se da je i realizacija-materijalizacija projekta adekvatna autorovom ”nacrtanom stavu”) u doba ranoga kubizma – ima:

• neke odlike kubističke arhitekture (jasna geometrijska forma, ravni završetak vanjskih zidnih ploha),
• stidljive odlike skromne secesije (ornamentika povrh i pomeđu otvora (vrata i okana) na dvornjim izgledima gornjega boja) i
• eklekticizma, tačnije – neobaroka (dio plastike (posebice na donjemu boju i na sva četiri kantuna), kružni oblik manjih (”sekundarnih”) okana, koja posebice likovno definišu izgled najgornjega boja ove kuće),

dok oblikovanje (forma) pristupnih skala – uvezuje sva tri stila!

Na osnovu upravo napisanoga, čeljade može pomisliti da ovđe ima na gomilu ili u kumbulj svega i svačega, i da je sporad toga – riječ o djelu upitne vrijednosti.

Međutijem – nije tako!

Iako, naravno, ne mogu pravdati-podržati razne ”primjese” u arhitekturi na jednoj istoj kući, ali – ovđe je sve tako dobro urađeno i uspješno spakovano, da je ova kuća izuzetno arhitektonsko ostvarenje – posebice imajući u vidu vrijeme kad je nastala na našemu crnogorskomu prostoru.

Poznato je da su ”Kuća Vukotića” i gorespomenuta Francuska ambasada – izgrađene u armiranom betonu.

Kako su obije dokončane i okončane 1910. godine, ovo je značilo – prvu upotrebu ovoga konstruktivnoga sistema na vaskolikomu Balkanu ili, kako mi je neuporedivo milije reći – na ovom komadu Mediterana.

To je bilo samo 6-7 godina poslije (kako su nas od Ljubljane do Skopja na-učili) izgradnje uopšte prve kuće u armiranom betonu 1903-1904. u ulici Franklin u Parizu – Auguste Perret.

Ipak, zanago bi bio grijeh ne spomenuti François Hennebique (Fransoa Henebik), koji je prije više od jednoga desetljeća (sami začetak 90-ih godina 19. stoljeća) – patentirao i upotrijebio ovaj konstruktivni sistem.

Ne želim propuštiti da iskažem lični stav: ove dvije kuće smatram među doslovice najznačajnim arhitektonskim djelima u Crnoj Gori u prvoj polovici 20. stoljeća.

Jednomašice, držim da – sporad svojih višeslojnih vrijednosti, zaslužuju odgovarajuće mjesto u nekoj (recimo) budućoj antologiji crnogorske arhitekture za cijeli taj stogodišnji period.⁽⁵⁾

Pomeđu malobrojnih značajnih ostvarenja iz toga perioda (u istomu gradu) ubrajam i zgradu ”Austro-Ugarske ambasade” i Hotel ”Njujork” (New York – autor nepoznat), Hotel ”Avala” u Budvi (Dragomir Tadić) i apsolutno neizbježni Hotel ”Ko-op” u Ulcinju, kojega kasnije (do ure mu udesne) poznajemo ka’ Hotel ”Galeb” (Marijan Haberle i Hinko Bauer).

No, u cijeloj priči glede ”Kuće Vukotića” i secesijske kuće Francuske ambasade, meni je najzanimljivije to: da su uopšte, ka’ i način na koji su – takve ideje ili arhitektonski uplivi i armatura (a biće i još pođešto …) – onda i ondašnjim putovima (misaonim-umjetničkim i u fizičkom prostoru), stigli-prispjeli iz tadijer daleke Evrope – na Cetinje!

___________

1. Smatram da nabrojana arhitektonska djela nije prikladno nazivati objektima, zaradi toga što su jednomašice objekti (primjerice radi) i:- na nebesima – ”UFO” ili ”NLO” (leteći pjati),- na zemlji – privremeni objekti po pjacama i plažama,

   – pod zemljom (recimo) – infrastrukturne jame.

2. Vernakularno: lokalno graditeljsko nasljeđe.
3. Nereverzibilno: nepovratno – nemoguće vrnuti u prvobitno stanje.
4. Riječ kubizam nastala je 1907-1908. godine.
5. Ako nemamo antologiju crnogorske arhitekture za navedeno razdoblje, zato – odnedavno imamo jedinstvenu knjigu, kapitalno i enciklopedijsko djelo: ”Hronika graditeljstva u Crnoj Gori” autora Velizara Radonjića.