POGLED NA CRNOGORSKU ARHITEKTURU 20. I 21. STOLJEĆA – prošireni kritičko-teorijski tekst (DEVETI DIO)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag D. BAJKOVIĆ, univ. dipl. inž. arh. iz Građanah

Bio jednom jedan svjetski čuveni majstor svojega zanata (arhitektura je umjetničko majstorstvo i zanatlijska umješnost), koji je pravio djela dosljedan sebi.

Stvarao je jednu te istu arhitekturu, ni manje ni više – no dugih sedam i po decenija.

Znači, njegova arhitektura ima zajednički imenitelj – i to je suština da mu neizostavno u kontekstu ovoga dijela teksta nađoh zasluženo mjesto.

Ime mu je Oscar Niemeyer (Oskar Nimajer).

43. Crkva u krugu predśedničke palate u Braziliji – Brazil (Oscar Niemeyer)

Može njegova arhitektura nekome biti jako dobra i po volji, a opet nekome drugo manje ili obrnuto od dobre, ali – kako je u prošlom, osmom dijelu teksta, bilo riječi o kreativnoj dosljednosti u struci – želim istaći da je ona nešto sasma suprotno od ”kreativnoga” svaštočinstva!

No, ovo prvo je odlika (samo): Velikih arhitekata!

(Neka potonje za ovu priliku i do kraja teksta, mimo oficijelnoga pravila – bude napisano velikijem slovom ”V”).

Zapazio sam (barem ja na to tako gledam) da: Veliki arhitekti najčešće imaju dva pristupa, načina ili ”stila” oblikovanja svojih kuća (Niemeyer je imao jedan jedini) – koje su oni stvorili ili oformili.

Ako se u njihovom stvaralačkom opusu dogodi i treći ”stil”, potom je to, skoro po pravilu – skulptura u arhitekturi.

Primjerice radi:

• Le Corbisier ima kubističko-funkcionalistički pristup i ”marsejsko-čandigarski”, dok mu je Chapelle Notre-Dame-du-Haut de Ronchamp – skulptura (fotografija br. 33. iz sedmoga dijela teksta);
• Frank Lloyd Wright u svojoj ranoj fazi rabi ornamentiku ili ”čipku” na dvornjim izgledima i interijeru, ipak – sve ostalo mu je likovno pod istim imeniteljem, a Guggenheim Museum je – skulptura (fotografija br. 44.).
• Alvar Aalto paralelno praktikuje (uslovno rečeno) ”bijeli stil počesto ravnih linija” i ”obojeni, skandinavski stil uz (i) kose linije-ravni”, dok mu je Chiesa di Santa Maria Assunta – skulptura (fotografija br. 45.).

44. Guggenheim Museum – New York, SAD (Frank Lloyd Wright)

45. Chiesa di Santa Maria Assunta – Riola di Vergato, u okolici Bolonje, Italija (Alvar Aalto)

Čak i da nije tako, tj. kad Velikani u arhitekturi, ka’ što je Norman Foster, imaju čitav niz (svojih) oblikovnih načina, njima to pristoji i, dozvolite mi – njima se ne može ništa zamjeriti, naprotiv – oni ne posuđuju tuđe ideje – oni stvaraju nove likovne izraze u arhitekturi.

46. 30 St Mary Axe Building – London, Engleska (Norman Foster)

Nadalje, kad je riječ o inventivnim individualcima koji tvore svoj, a jedanak i nekoji pomeđu planetarnih likovnih izraza u arhitekturi – onda će sve i dalje izgledati kao i dosadanja iskustva ili praksa.

Recimo, (negda) Zaha Hadid nakveči (isturi-izbači) onaj velji uramljeni komad volumena povrh ”MAXXI Museum”-a u Rimu – i, svuđe, na svim kontinentima započne se slično činjeti.

47. ”MAXXI Museum” – Rim, Italija (Zaha Hadid)

Nampane nekome prvome (ne mogu se śetiti kome) da – po dvornjima izgledima svojih kuća:

• malo promuti ili ispoševa otvore (okna i vrata raznih dimenzija i proporcija);
• razvuče silne površine pokretnih ili pasove fiksnih škura, tačnije – grilja u natur/al-aluminium-u ili farbanom;
• obnovi oblaganje kršima (ka’ negda);
• iznovice uvede one ”obruče” (ka’ na badanj), tj. puno-prazne horizontalne pasove;
• napravi od kantinjela drvene maske ili ljušture okolo dijela kuće, ili obloži zid šticama – i sve to (pođekad) uz upotrebu i kombinaciju metalnih škatula ili ”I” profila;
• izbači ”kosačke” pośečene upadljivo naglašene nadstrešnice i/ili povrh kuća horizontale od vijenaca lastrom obložene (mimogred: nestade ovoga, unazad 20-ak godina strašno modernoga manira – ka’ da nikad bilo nije);

i tako dalje i tomu slično – i, ideje im planetarno planu.

Zanimljivo je da nabrojano i nenabrojano objeručke prihvatiše i pojedine negda silno ponešene postmodernističke žestovine u arhitekturi.

Dalje, osmisli-izgradi nešto novo i osobito: spomenuti Norman Foster, Santiago Calatrava (Santijago Kalatrava), etc. – i, potom se uloži u uboge pokušaje plagiranja.

Tako dođoh do pitanja: inspiracije, imitacije, plagiranja ili kopiranja, tj. ako ćemo pravo i doslovice reći: krađe (i prekrađe) tuđih ideja.

Svi mi, počev od studentskih dana pa dalje, ištemo inspiraciju i prebiskavajući (negda po časopisima, danas po internetu) svoje uzore pronađemo, odnosno – neđe nešto potaman za nas ugledamo (u konceptu – u fragmentu – u detalju – u materijalizaciji – u koloritu).

Zasigurno, niko od nas ništa spektakularno novo neće izmisliti i apsolutno originalno stvoriti, pa tako ni nešto osobito u arhitekturi promijeniti.

To je privilegija Velikana koji nam pokazuju način oblikovanja i tijem ukazuju na put kojim se može u našoj struci hoditi.

No,  ruku na srce – potrebito je umijeće i za sklapanje ”svojih” kuća od šklapljenih tuđih ideja.