Za aktuelno.me
Piše: Miodrag D. BAJKOVIĆ, univ. dipl. inž. arh. iz Građanah
Nije tako strašan grijeh ”posuditi” tuđu ideju (nemamo svi inventivno-kreativni ponat u sebi ka’ Veliki arhitekti svjetskoga glasa), ali – pojedinim ”kreativcima” je nečasno: tokom cijele svoje stvaralačke karijere ne-pre-sta-no to činjeti; bez pardona zataškavati da je u pitanju prigrabljeno (nadajući se da neće biti razotkriveni od strane višine neznalaca – što ćemo sa malinom znavenih(?)); veljati se na taj način stečenim ”zaslugama”, i (skoro po pravilu) praviti sopstvenu svojstvenu im promociju.
Ipak, ajmo nekim poznatim arhitektima koji ne pretenduju (i ne mogu pretendovati) da budu arhitekti svjetskoga glasa, no samo lokalno, pa i regionalno poznati i priznati – da oprostimo (čak) tri očito prisvojena, tuđa manira kojima eksperimentišu u struci, odnosno – tri šklapljene ideje uz čiju ključnu pomoć bruse ”svoje” kuće, ali – oprobavati se u svemu što im se spram ličnih afiniteta dopadne na internetu – biće da je, ipak, u pitanju nedosljednost, koja, jako uspješnim plagijatorima među njima što spretno precrtavaju – može donijeti nagrade i slavu.
Naravno, nagrade i slavu stiču onamo: đe nema ozbiljne i sveobuhvatne kritike; đe se ne želi (da se ne bismo zamjerili kolegi/nici) pravo i stručno ukazati što se misli o njihovom šarolikom djelu, kojem ću dati naziv: multimanirizam; đe, usljed manjka uvida, nema razotkrivanja ukupnoga individualnoga stvaralačkoga opusa i komparacije – u smislu i na način kako na ovom mjestu zborim-pišem.
Evo, ni ja se ovđe imenima baviti neću – da se ne bih kome zamjerio i tijem s kim svadio.
Valjda mi je dovoljno to što će se dostina u ovima stavovima prepoznati – pa, može biti, na mene i naijediti.
Ali, dozvolite – otvorih temu o kojoj nikad niko u Crnoj Gori ni slova jednoga javno ne prozbori.
Svi smo tako fini i kolegijalno solidarni.
Iskažimo mi svoju kolegijalnost iskrenim, jasnim, glasnim i stručnim komplimentima upućenim kolegama i koleginicama, posebice mladima među nama – ne prećutimo pohvalu kad smatramo da su je zaslužili.
Pokažimo kolegijalnu solidarnost tako što ćemo kuće-djela kolega i koleginica pripaziti od sopstvene ruke i nekorektnoga postupana (viđeti četvrti dio teksta).
Nastavljam o multimanirizmu.
Dakle, u arhitekturi (i uopšte u umjetnosti) – nema: šaranja, vrzmanja, tumaranja, vrpoljenja, bauljanja, lutanja!
Ili vremenom, recimo, deceniju do najviše dvije nakon diplome, zanavijek pronađete same sebe, odnosno – svoj dubokoutemeljeni način kojem ostanete dosljedni tokom narednoga stvaralačkoga perioda – ili ste zalutali u svijet Arhitekture (kad se njezino ime piše velikijem slovom ”A”).
Uporne svaštočine, slalomaši, preletači nikad nijesu svoji (a to je nagrđe) – no tuđi.
Još tačnije – oni su svačiji i ničiji.
Upravo (i) sporad stvaralačke dosljednosti vrlo cijenim neke ovdašnje kolege, danas u (neka mi ne zamjere) poodmaklim godinama – koji su projektovali i gradili tokom druge polovice 20. stoljeća, iako im (za mene) nije baš sve što izgradiše arhitektura vrijedna pažnje.
Jasno, isto važi i za one naše zaslužne stvaraoce iz toga vremenskoga razdoblja koji nijesu među živijema.
Smatrajući da je za narednih nekoliko desetljeća u arhitekturi skoro sve ključno već izmišljeno i rečeno, i da će se, što je neizbježno, a normalno i legitimno – ideje i dalje uzimati od Velikih Arhitekata (što zavisi od afiniteta i sposobnosti onih koji ih ”posuđuju”) – jedino je nivo inspiracije (uslovno rečeno) dopušten.
Ovo znači, da se tuđa ideja samo u njezinom osnovnom obrisu primijeni u konkretnom kontekstu, ali – inventivno modifikovana, tj. uz očit i moćan sopstveni kreativni pečat, što bi, u posebice inventivnim primjerima – moglo značiti i njezinu nadogradnju.
Sve ostalo je plagijata dostojna inferiorna, pa i, zašto ne reći – sramotna rabota.
Poštovani (množina), da li vam se (primjerice radi) čini pozitivno, pohvalno i prihvatljivo da arhitektura iz Kopenhagena – bude prenešena ili nikne: u Budvu na pjenu od mora …?!
- VM Houses – Kopenhagen, Danska (Julien De Smedt & Bjarke Ingels)
Nije, valjda, da je za tako nešto dovoljna samo ”kreativna logika” koja glasi: more tamo (Baltičko) – more ovamo (Jadransko)!
Nadalje.
Već sam ovđe beśedio da će, danas sveprisutni savremeni (internacionalni) stil u arhitekturi, tačnije – oni njegovi segmenti-varijante-maniri, koje se s razlogom pokažu značajnim i utemeljeno vrijednim u arhitekturi ka’ umjetnosti – potrajati još naredne 3-4 decenije, i da u tom periodu na planetarnom nivou neće doći do nastanka novoga stila, nama sada sasma nepoznatoga – ničim najavljenoga.
Držim za potrebito da naglasim:
Nijedan pokret u arhitekturi neće poprimiti odlike stila, to jest – neće postati stvarnim stilom, ukoliko ne pośeduje dovoljno čvrste i sveobuhvatne kanone, kojima će u konkretnom vremenu i prostoru, barem za nekoji relativno duži vremenski period – riješiti nagomilane probleme i zasićenost, ili dotadanje zaludnje i potrošeno ”obrtanje u krug”, drugojače rečeno – prevazići realnu dekadenciju stila, koji mu u likovnom smislu prethodi, i koji mu je nemoćno ustupio mjesto.
Upravo iz toga razloga sam na više mjesta tokom teksta, a glede na konkretan kontekst, riječ stil ciljano pisao pod navodnicima – sad je jasno i zašto.
U definiciji iz pretpotonjega pasusa nalazimo odgovor na pitanje – zašto je došlo do ipak hitroga, ali i apsolutnoga nestanka secesije na začetku i postmodernizma o koncu 20. stoljeća.
Odlična tema! Bilibi zahvalni za obradu i prikaz arhitekture grada Kolasina ,okolnih sela pa čak i katuna.Naravno I sa kritičnim mišljenjem neukusnih resenja ,divljoj gradnji i devastiranju po našim selima I jezerima I ali I primerima dobrih oblika. Hvala!
Poštovani kolega, da li može kratka retrospektiva izgrađenih objekata u Crnoj Gori u vremenu kralja Aleksandra Karađorđevića ? Molim Vas za fokus na objekatima koji su izgrađeni na Cetinju kao i za kvantitativnu i kvalitativnu komparaciju sa izgrađenim objektima za vreme 30 godina vlasti DPSa. S poštovanjem..