Za aktuelno.me
Piše: Miodrag D. BAJKOVIĆ, univ. dipl. inž. arh. iz Građanah
Potkraj protekloga stoljeća (90-e godine)
Prva polovica navedene decenije – ratno okruženje.
Sankcije.
Zakrenute granice.
Rastavljeni od svijeta.
Doba ako ne baš mraka, a ono – fine pomrake.
Taman nam je takva i arhitektura iz toga vremena.
Tadijer smo, mnim na znatan dio arhitekata u Crnoj Gori – moćno ponešeni napadno upražnjavali opoznjeli postmodernizam.
Začestali stubići, brojni kapitelčići i timpanončići, raznorazni zubići (kako bismo što više namučili one koji su sve to morali šalovati) i ostali detaljčići (svi na ”ići”) – ćetali su na doste strane po Crnoj Gori, a ponajviše u Titogradu.
Sve me to podśeća na ono lutanje ili iskanje u arhitekturi 19. stoljeća i doba eklekticizma (ne znajući: kako i kudijen dalje), s tijem – da je ovo naše introvertno, a isto tako nemoćno lutanje ili zaludnje iskanje, bilo odraz neiživljenoga postmodernizma, koji je skoro svuđe po Evropi već bio dobro na umoru.
Teško je vjerovati (ali je zaista uglavnom bilo tako) da su sankcije i opšte okruženje ili ambijent – uplivali da nastanu ”sankcije i u glavama” jednoga dijela arhitekata i, da smo se ka’ zatočenici, da tako metnem – držali onoga potonjega što je do nas doprlo prije nastale one zisto pomrake.
Valjda je secesiji, kubizmu, armaturi, … dosta teže bilo onadijer (koju godinu i prije davne 1910.) stići na Cetinje – nego 90-ih pođešto prokrijumčariti (i) od freških ideja u arhitekturi iz svijeta bijeloga, koje su nastajale nad samourušavanjem postmoderne.
Poznato je da je pravi (ne ovaj naš opoznjeli) postmodernizam, na svoj način nastao, kao reakcija na modernizam, bio na osoben način vrtanje u prošlost, i tijem načinom toboš pokuša’ riješiti nagomilane promašaje i navodne probleme moderne arhitekture, spram koje je pokazivao očigledan otpor (da ne upotrijebim kakvu težu riječ).
Postmoderna je vremenski potrajala približno taman neđe koliko i secesija i duplo kraće od moderne, i – utulila svoje postojanje.
Primjerice radi: danas još tužnije izgledaju i depresivnije djeluju pojedine beživotne postmodernističke kuće (za koje se nekad činjelo i zborilo da su hitovi u arhitekturi), nego što su mnoge ”osuđivane” kuće modernističke provenijencije – koje je ta ista postmoderna prije 50-ak godina slavnosno proglasila mrtvim.
U doba postmoderne pojedini autori sa prostora bivše SFRJ, na svojim kućama su nemilice i na silu – samo trpali sve i svašta u kumbulj od onoga što su po časopisima o arhitekturi viđeli da se po svijetu g-radi, pa su te kuće i onda izgledale ka’ mlada nevjesta na dan udadbe, u narodnoj nošnji iz sredina đe je tradicionalna nošnja u raznim bojama prepunana: čipke, detalja, nakita, … – da čovjeku oko zanago nije sve to moglo na prvi pogled zbiljski upiti.
Spram postmoderne, a glede na njezin kratki dah, i što je dosta bitnije – bez i najmanjega preživjeloga slijeda vrijednosti, danas imamo takav odnos ka’ da je nikad bilo nije, odnosno – pitamo se: postmoderna, što to bješe?
Iz razdoblja 90-ih godina, na prostoru Crne Gore, ka’ uspjela arhitektura spominju mi se samo:
- ugaona stambeno-poslovna kuća ”Vektra” – Titograd (Z. Đurđenović i V. Nikić – fotografija br. 20.);
- u njezinoj blizini (u suśednom ”kare”-u(6)) ugaona poslovno-stambana kuća ”ProMonte/Telenor” (P. Popović – fotografija br. 21.);
- Poliklinika ”Ars Medica” – Titograd (M. Bajković – fotografija br. 22.)
i – niđe više nijedna.
- Stambeno-poslovna zgrada ”Vektra” – Titograd (Z. Đurđenović i V. Nikić)
- Poslovno-stambana zgrada ”Telenor” – Titograd (P. Popović)
- Poliklinika ”Ars Medica” (I faza) – Titograd (M. Bajković)
____________
- Kare ili karejska gradnja: gradnja obodom bloka.
POST SCRIPTUM
Dvije su pričine zaradi kojih navodim i prikazujem svoje djelo.
Najprvo: što smatram da, glede ukupnoga konteksta u kojemu je ova kuća projektovana i izgrađena, ka’ primjer ovdašnjega pročišćenoga (opoznjeloga) postmodernizma – ima arhitektonsku vrijednost i značaj, i tijem zaslužuje prostor na ovom mjestu, to jest – u poglavlju koje se odnosi na potonju deceniju 20. stoljeća.
No, naravna je stvar – stav ili sud o njoj pripada svima vama ponaosob.
Pričina druga nosi naslov: ”usud jedne kuće” kroz koji želim saopštiti prijeko potrebitu poruku svim arhitektima.
Omanuh u onoj rečenici od malo prije u kojoj napisah: ”… ima svoju …”, komotno sam moga’ napisati: ”… imala je svoju arhitektonsku vrijednost i značaj, …”
Naime, jedna (nazovi) koleginica, koja je (shodno naknadno izmijenjenom DUP-u za tu zonu grada) radila projekat nadogradnje i dogradnje ove kuće, svojim nevjerovatno drskim i nesuvislim intervencijama na postojećim dvornjim izgledima – degradirala je negdanju arhitekturu, i učinjela ono što niko od nas arhitekata ne smije učinjeti od djela kolege ili koleginice.
Njezino ime i prezime neću ovđe napisati, jer to s moje strane ne bi bilo: ni lijepo, ni pristojno, ni kulturno, ni odgovorno spram svih uglednih imena i prezimena iz svijeta arhitekture, koja navodim u ovom tekstu.
Preskačem razna objašnjenja (kojima nije ovđe mjesto) poput: zašto ja nijesam projektant II faze(?); kako to da mi ne uspje sačuvati svoje djelo(?) – itd.
Uglavnom, postoji nepisano pravilo (koje ću na svoj način sročiti): nikad, ali nikad nijedno od nas ne bi smjelo sebi dozvoliti da (figurativno rečeno) prstom taknemo, to jest – promijenimo izvorni materijal ili, prepituramo u nekoj drugoj boji od originalne, čak ni obični rukohvat na balkonskoj ogradi nekoje zgrade (teke ne nešto više …), a da toga nekojega kolegu ili koleginicu ka’ njezinog autora (idejnoga i/ili glavnoga projekta) ne kontaktiramo, konsultujemo i zaištemo njegovu saglasnost (ukoliko autor nije živ – saglasnost u pisanoj formi treba dobiti od člana/ova njegove famelje).
Da arhitektura zgrade Poliklinike ”Ars Medica” u Titogradu (I faza), nije valjala ni boba ili, ni ucrvljate suve smokve – samo zaradi toga što je u pitanju prva novoizgrađena zgrada poliklinike u vaskolikoj Crnoj Gori, i to što nam je svima čast učinio da je svečano otvori princ Nikola Petrović-Njegoš, pa je njezine dvornje izglede (śeverni, zapadni i južni), po svim kriterijumima – trebalo ostaviti onakvim kakvi su bili, pri čemu, naglašavam, funkcija nadograđenoga i dograđenoga dijela sporad toga ne bi ni zere jedne ”trpjela”.
Dakle, moglo se da se šćelo – sačuvati sve na dvornjim izgledima, ka’ (čak) i moćnu horizontalu-korito ili vijenac (viđeti fotografiju), koji je zaključak zidnih ploha i neizostavni sastavni dio dvornjih izgleda (kako sam i predlaga’ toj (nazovi) koleginici u našoj prijepisci putom e-maila, do koje je došlo na moju inicijativu – i dok se još nije bilo uložilo u gradnju i razgradnju).
To bi, uz vertikalne ”cezure” između postojećega i dograđenoga dijela na bočnim dvornjim izgledima, značilo – jasno pokazati: ovo je jedna ruka-rukopis, priča i vrijeme – a ono nadograđeno i dograđeno je nešto sasma drugo.
Ovakav (realni) projektanski i oblikovni pristup – značio bi iskazivanje privrženosti istini u arhitekturi.
Ali ne, tamo-ona je moju arhitekturu prepravljala, prilagođavala svojim afinitetima i ”likovno” stapala spram sopstvene inventivnosti u struci.
Sliku ukupnoga novoga arhitektonskoga proizvoda na toj lokaciji ja, naravno, neću komentarisati, ali – dozvoliću sebi da bez pardona samouvjereno tvrdim: od kuće koja je negda imala karakter (I faza) – napravljena je jedna bezlična kuća, pobrkanih proporcija i nelogične strukture (zborim o današnjem izgledu prepravljene I faze – čijoj fotografiji nije mjesto u ovom štivu).
Mimogred, čak 12 okana na prednjem i na dva bočna dvornja izgleda su: razvaljena, povećana im je barem jedna dimenzija (i površina), samijem tijem i promijenjene proporcije – ka’ i oblik u smislu geometrijskih slika (kod pet okana nije ostalo ama niđe ništa od prvobitnoga ili izvornoga oblika).
Vala mi ni oni portal okolo ulaznih vrata nije skapula’ – nije od vandalske drske ruke preteka’.
23. Na ovoj se fotografiji vidi ”pokonji” detalj negdanje (danas oburdane) ograde, tačnije – više vizuelne barijere u konkretnom fizičkom prostoru, koju su činjela dva samostojeća nevelika segmenta zida pomeđu uličnoga ili javnoga i (recimo) polujavnoga prostora pred samom kućom poliklinike.
Nestade jedan mali detalj sa slike arhitekture grada Titograda – nestadoše dvije ”panjege” u koje počinuh po mermernu kocku.
Uopšte me ne zanimaju okolnosti zašto je to (skupa sa oburdavanjem skala) učinjeno, u smislu: da se obezbijede dva parking mjesta više, …; a za pristup interventom vozilu bilo je dovoljno mjesta i lijevo i desno pred pročeljem ulaznoga dvornjega izgleda (itd.).
Navedeni primjer, koji lično dobro ośetih – poslužio mi je ka’ ishodište za
NAUK SVIM ARHITEKTIMA I ARHITEKTICAMA
KAD GOĐ VAM SE PRUŽI PRILIKA DA KA’ PROJEKTANTI ODLUČUJETE – ČUVAJTE DJELO SVOJIH KOLEGA I KOLEGINICA TAMAN KA’ I SVOJE – AKO NE ČAK I VIŠE OD SVOJEGA!
NA SVOJE DJELO IMAMO PRAVICU – A NA TUĐE NEMAMO (NI KAD GA OFICIJELNO NE ŠTITI AUTORSKO PRAVO)!
ETIKA, KOLEGIJALNOST I ODGOVORNOST U TOMU SMISLU JE POVIŠE: BILO KAKVOGA KREATIVNOGA UBJEĐENJA, POSLOVNOGA ODNOSA POMEĐU NAS I INVESTITORA – I LIČNOGA INTERESA!
Bravo!
G e n i j a l n o !