Piše: Đorđe Šćepović
U Mostaru je oskrnavljeno Partizansko groblje. Zapravo, u Mostaru je razoreno Partizansko groblje. Uništeno je više od 700 spomen-ploča. Od tragedije i beščašća samog čina razora partizanskih spomenika neuporedivo je veća tragedija što nas je sve to skoro pa nimalo uznemirilo. Što nas je vijest o tome zatekla skoro pa ravnodušne. Ako je to i vijest? Da li je? Ako mene pitate i nije neka vijest. Vijest bi bila informacija o masovnoj pośeti grupe studenata ili đaka Partizanskom groblju u Mostaru. Takođe, vijest bi bilo i saznanje da su građani Mostara u zajedničkoj akciji očistili i uredili prilično zapušteno Partizansko groblje u Mostaru. Ili da su ekskurzije iz bivših jugoslovenskih republika umjesto obaveznog pohoda na bogomolje, između ostalih spomenika NOB-a, obilazile i Partizansko groblje u Mostaru. No, ako znamo da se sve to ne događa, da li je skrnavljenje Partizanskog groblja vijest? Ako i jeste koliki je rok trajanja jedne takve vijesti, dan, dva ili tri? Kakve će posljedice proizvesti jedna takva vijest? Kolektivna ravnodušnost je samo jedan od razloga zašto ovo nepočinstvo neće izazvati ništa više od nekoliko novinskih tekstova, određeni broj individualnih reagovanja i, u najboljem slučaju, protest skromne grupe antifašista. Kad kažem skromne na umu mi je broj, nikako vrijednost.
Kad kažem skromne na umu mi je masovnost tzv. litija, ravnogorskih svinjokolja ili ustaških orgijanja. Ali, bestijalnosti su oduvijek rezervisane za rulju. Partizani su, znate, odavno nalik poeziji. A znate da poeziju čitaju rijetki. Da poezija nije zabava za mase. Za dom spremni, Za kralja i otadžbinu, Pravoslavlje ili smrt je već neka druga priča. U svijetu literature bila bi to, recimo, MirJam. Epidemija fašizma decenijama razara prostor zvani Balkan. Epidemija revizionizma i rehabilitacije zla. U Hrvatskoj su ustaše popularne poput Marvelovih superheroja. Njima se u čast organizuju koncerti, posvećuju pjesme i njima se u čast u pola glasa govori o Jasenovcu. Dok u školama nastavnici sa sve učenicima salutiraju NDH. U Srbiji se sudovi bave likom i djelom četničkih koljača, spirajući krv s njihovih biografija. Nikola Kalabić najednom biva nevin i na pravdi Boga obilježen i osuđen od strane crvenih neprijatelja vaskolikog srpstva. Draža Mihailović na dar dobija ulicu u Kragujevcu, a na državnim svečanostima i proslavama njegov je lik lik heroja kojem đeca u čast poju prigodne pjesme o slavnom đeneralu. Stihovi Dimitrija Ljotića su obavezan repertoar zvaničnih državnih događanja. Četnički pokret je u udžbenicima već odavno antifašistički. I? Ako sve to znamo zar je skrnavljenje partizanskih grobova vijest? Zar može biti vijest ako živimo vrijeme u kojem Crkva Srbije popove-ubice proglašava svetima? U kojem Joanikija Lipovca, odanog slugu Pircija Birolija, proglašava mučenikom i žrtvom bezbožne ideologije? Može biti da je komunizam bezbožan, ali jedno je izvjesno: Joanikije Lipovac je bio sluga italijanskih fašista, i ta mu ideologija nije nanijela nikakvo zlo. Da li je u tom slučaju i u perspektivi Jovana Mićovića fašizam ideologija od Boga?
Odavno je pređena crvena linija. Odavno se čekićima lome partizanske nadgrobne ploče, a na njima ispisuje U, ili Čiča, sasvim je svejedno. Na njima se urezuje Tito je mrtav. No, da je zaista mrtav, da li bi im bilo toliko stalo? Mrtvi nemaju moć da im se suprotstave. Da ih ugroze. Ali oni znaju da nije mrtav testament koji je Tito ostavio, i da njegovo nasljeđe ne može srušiti ni najteži malj, makar i Tor zamahnuo njime. I tako je u Bosni i Hercegovini, i u Srbiji, i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori. Zlo je oslobođeno iz boce te danas ruši, skrnavi ili u Nikšiću zapišava spomenik Ljubu Čupiću. Crnogorski NVO čuvari savjesti na razaranje Partizanskog groblja reaguju na njima svojstven način: Nije u redu uništavati spomen-obilježje, to je zakonom zaštićeno, kažu. Suština im izmiče, ili je, ipak, s namjerom prenebregavaju? Nije u redu godinama ćutati na mržnju, hraniti je, braniti je, a umalo ostati bez pluća zbog povike na korupciju i manjkavosti nekog tendera. Zar se nije moglo viknuti na sve to, ako vas već mrzi da vičete samo na mržnju? Valjda bi morala imati prednost.
Juče je bio Međunarodni dan borbe protiv govora mržnje. Nek nam je sa srećom. Ako tu bitku nijesmo već odavno izgubili.