Plan je: haos, pa vanredno stanje. Kako protiv toga?

Piše: Andrej Nikolaidis

Entropija je termin iz termodinamike – no to nas ovdje ne interesuje.

U društvenoj teoriji, entropija označava “stanje nereda, nasumičnosti i nesigurnosti“. Entropija je ime za potonuće u haos.

Riječ sam prvi put sreo čitajući Pinčona – „Smrt i milost u Beču“. Pinčonova „Entropija“ mi je najdraži tekst tog autora – no ni to nas ovdje ne zanima.

Teorija veli da u sistemu prepuštenom samom sebi entropija nužno raste – sistem dakle neprekidno klizi u stanje veće neuređenosti.

Toga smo se barem nagledali. Taj proces je očit u totalitarnim sistemima. Tito, koji je držao sistem na okupu, umro je. Partija je slabila, entropija je odradila svoje.

DPS nije oboren izvana. Sistem je pao, rasuo se. Pojela ga je entropija jer je snaga koja sistem uređuje slabila. Isto važi i za Crnu Goru.

Da se ne lažemo; neću ja jutros listati udžbenike fizike. Nego da vidimo šta kaže Vikipedija:

“Sa entropijom se neprekidno srećemo u svakodnevnom životu. Svako je video knjigu kako padne sa stola pri čemu se njena kinetička energija pretvorila u toplotu i malo zagrejala podlogu na koju je pala. Ali niko nije video da knjiga sa poda poleti na policu uz spontano hlađenje poda. U prvom slučaju entropija sistema raste a u drugom opada. Svi spontani procesi se odigravaju u smeru porasta entropije”.

Knjiga koja pada sa stola je odlična metafora za ono što se Crnoj Gori dešava.

Kraj KPJ značio je kraj Jugoslavije. Da kraj DPS-a ne bi značio kraj Crne Gore, a baš to je ideja crno-zelene Vučićeve koalicije, potrebno je uložiti neki rad.

Ali ne… Mi smo za Crnu Goru zabrinuti, samo što očekujemo da će knjigu na policu vratiti neko drugi. Neki čak vjeruju da je Milo iz roda Stalkera, da je lik iz Tarkovskog: da ima paranormalne moći kojima će učiniti da knjiga poleti i sama se vrati na policu.

Ovako:

A entropija raste li raste… Potreban je ogroman trud da bi se stvari sačuvale od propasti. Napušteni vagoni na željezničkoj stanici trunu. Napuštene fabričke hale prokišnjavaju. Sve se rastače, pa i ideje: baš kao u „Stalkeru“.

Postoji dobar razlog zašto se prošlost (nekima i budućnost) uvijek čini boljom. Dok se stvari zbivaju, usred smo haosa. U sjećanju, međutim, nema haosa: nema dakle ni istine. U sjećanju, kao i u utopiji, vlada red i kauzalnost, koju smo uspostavili. Uspomene su književnost – uspomene su vrsta utopijske književnosti koja je, umjesto u budućnost, smještena u minulo vrijeme. A književnost, za razliku od stvarnosti, mora imati smisla.

„Ukotvljenost u sadašnjosti“ je najveća od svih iluzija. Postojalo je i postojaće, no ništa ne postoji. Sadašnjost ne postoji: ona je tek voz koji mine kraj nas. Dok ga pogledaš, on se već udaljio niz prugu. Čovjek se ili sjeća ili proriče. Nemoguće je govoriti o „sada“, jer dok izustiš riječ, dok se rodi misao, „sada“ je već prošlost. Nemoguće je biti „čovjek svog vremena“, jer ni naše vrijeme ne postoji. Sadašnjost nije vrijeme: ona je tek prostor koji je onom sutra potreban da postane ono juče.

No baš tu nam se valja boriti.

Valja nam se, između ostalog, boriti i protiv logike koja kaže: jeste, knjiga je pala sa stola; jeste, pritom je oborila i čašu vina; jeste, vino se prolilo na tepih; ali šta ima veze – barem smo proizveli zelenu energiju.

Valja nam se boriti protiv ideje da će knjige na police vratiti oni koje zanima jedino da spale biblioteku. A ko je ikada pobijedio ljudsku glupost?

Crna Gora već živi posljedice te ideje.

Hoće li ih živjeti i Bosna, znaćemo za dva dana.

Ali nije li zanimljivo kako promoteri „čiste energije“ i „etički čiste politike“, ti gorljivi nositelji „progresivnih tendencija“, u ime promjena završe u savezu sa najrigidnijim, najmračnijim političkim strukturama?

To smo vidjeli u Crnoj Gori. To sada gledamo u Bosni. Gdje „pametni i knjiški ljudi“ pozivaju sugrađane da ne glasaju za Komšića, jer je on lažni predstavnik građanske Bosne i Hercegovine. A ko je njen pravi predstavnik? Kako ko? Pa oni, koji time aktivno rade da umjesto Komšića na izborima pobijedi politika koja ni ne skriva da joj je ideja vodilja ista ona koju je imalo ono što je u Hagu markirano kao „udruženi zločinački pothvat“.

Entropija je, rekosmo, “težnja sistema da spontano pređe u stanje veće neuređenosti, te je entropija mjera neuređenosti sistema”.

No… nema u crnogorskoj i bosanskohercegovačkoj entropiji ničeg spontanog. Nego se to igraju ovozemaljski bogovi nereda, čije sljedbenike, dok stupaju strojevim korakom, cvijećem zasipaju gomile korisnih idiota ubijeđenih da oni vide dalje i znaju bolje.

Za razliku od Crne Gore, koja je imala šansu da izbjegne entropiju, Bosna i Hercegovini ta je šansa oduzeta; ona je Dejtonom i konstituisana tako da entropija nesmatano raste.

Paradoksalno; danas veće šanse da zaustavi entropiju ima Bosna.