Autor i urednik emisije “Dnevnica”, Vladan Otašević, saopštio je da je razočaran izjavom Antonija Pušića, poznatijeg kao Rambo Amadeus, kao i da je očekivao da će se izviniti i pokajati, nakon što je protucentkinja emisije “Dnevnica” saopštila Lejla Kašić saopštila da je muzičar seksualno uznemiravao.
Kazao je da njegovu taktiku da sa svoga postupka pažnju prebaci na navodnu brigu o porodici srušila je gospođa kojoj se pomagalo.
“To što Antonije Pušić misli da je priča o porodici koja teško živi stigma, govori o dubljem sociološkom problemu i percepciji pojedinih ljudi da je biti siromašan sramota. Nije! Sramota je ne pomoći”, poručio je Otašević.
Reagovanje Otaševića prenosimo integralno:
Zbog javnosti i gledalaca emisije koja je već godinama jedna od omiljenih u Crnoj Gori imam obavezu da pojasnim ono o čemu Antonije Pušić maliciozno piše u svom saopštenju. Kao prvo jako sam razočaran njegovom izjavom. Iskreno sam očekivao da će se izviniti, pokajati i time pokazati da je makar nešto ostalo od “svjetskog mega cara”.
Ovako, odlučio je da se proba “izvaditi” brigom o porodici kojoj pomaže. Licemjerno! On se navodno zabrinuo da će ta porodica biti stigmatizovana, a to njemu “nije cool” i ne odgovara njegovom senzibilitetu i sl. I to kao nije znao. Ponavljam, licemjerno! I neistinito.
Gospodin Pušić je jedini akter za ovih osam godina koji je sa nama išao na pripremu emisije. Prvi put smo se sreli u prostorijama Vodovoda i kanalizacije Herceg Novi gdje smo mu saopštili sve detalje pripremajući se za snimanje. Ispoštovali sve njegove zahtjeve i prenemaganja o kojima ne mogu da pričam jer, kao što sam mu i sjutradan u telefonskom razgovoru rekao, moram da štitim i njega od njega. Kad malo razmislim on je jako srećan čovjek jer sa ove strane nema ljude koji su skloni intrigama, tračevima i sl., i koji bi zloupotrijebili bilo što kroz emisiju. Ne mora da brine.
Ali razumijemo njegovu brigu. Da se vratim na istoriju naše emisije. Za sedam i po godina koliko postojimo nijesmo mogli pročitati i uvidjeti ništa osim hvalospjeva emisiji koja je generisala pomoć od preko milion eura ugroženim porodicama. I onda se dogodi Rambo. I Amadeus. I veli to ne valja. Ali valja štipkati i pipkati djevojke!? Za ovih nepunih osam sezona nijedna porodica kojoj smo pomagali nije se požalila na stigmu, niti da su imali bilo kakav problem nakon emisije. Naprotiv. Nijedan akter nije zažalio što je učestvovao.
Gospodin Pušić je jedini. Ali zanimljivo, zažalio je tek nakon nekoliko dana, a na kraju snimanja je izjavio da mu je bilo jako zabavno i da je uživao i zahvalio se što je bio dio ove priče. Njegovu taktiku da sa svoga postupka pažnju prebaci na navodnu brigu o porodici je srušila upravo gospođa kojoj se pomagalo rekavši mu da je Dnevnica nešto najbolje što se ikad pojavilo na televiziji u Crnoj Gori. Slično misle na hiljade drugih ljudi. Pa istraživanje javnog mnjenja urađeno prije par godina je pokazalo da je prema ocjeni građana Dnevnica na trećem mjestu najznačajnijih subjekata za doprinos opštem dobru u Crnoj Gori. Ispred nje je samo Crveni krst i sami građani.
Mi smo imali ideju kako da napravimo kvalitetnu, gledanu i korisnu emisiju. I napravili smo. Sličnih formata u regionu i svijetu ima puno, ali ovaj je jedinstven. I tvrdim da je najbolji. Na najsuptilniji način tretira sve ranjive kategorije društva koje u njoj učestvuju.
A siromaštvo nije sramota, već prolazno stanje. Siromaštvo je ono što čovjek nosi u duši, a ne u novčaniku. To što Antonije misli da je priča o porodici koja teško živi stigma, govori o dubljem sociološkom problemu i percepciji pojedinih ljudi da je biti siromašan sramota. Nije! Sramota je ne pomoći. A mi ne pomažemo samo kroz emisiju već i na druge načine, ali o tome ćemo drugom prilikom.
Skoro svakodnevno, na svim medijima u Crnoj Gori i regionu imamo priče o porodicama ili pojedincima koji teško žive, emisije i ljude koji pomažu istima i niko ih ne naziva lažnim moralistima kao što je gospodin Pušić ocijenio našu koleginicu i emisiju. Na bilbordima su slike djece kojima se pomaže sms porukama, na internetu takođe, svakodnevno vidimo video zapise, fotografije i komentare o brojnim porodicama kojima je pomoć potrebna. I nikome ne smeta.
Fakat je da onaj ko pomaže želi da zna kome je ta pomoć upućena. A mi kao produkcija imamo obavezu da transparentno prikažemo gdje je završio svaki cent doniran u emisiji. Tako je bilo i biće, jer drugačije ne želimo.
I još jedno pitanje. Da li će ikada iko saznati za nečiji problem, za teške uslove života, ponekad na ivici fizičke egzistencije, ukoliko nema medija da to prikažu? Kad će se iko sjetiti da nekome pomogne, koliko puta će isti ovi koji izražavaju „zabrinutost“ proći pored nekoga ko nema čak ni obrok i samo nastaviti ne osvrćući se. A nakon toga držati lekcije o moralu na mrežama.
Da li znate da je porodica kojoj se pomagalo u Herceg Novom godinama na ivici? Skoro je potpuno socijalno isključena. Samo humani pojedinci ponekad obrate pažnju na njih. Da li znate da im je ugrožen život? I da li znate da i oni i mnogi drugi insistiraju da o tome javno progovore? Vjerujem da rijetko ko to zna. I vjerovatno ne bi ni saznao, da nije ove emisije i novinara koji žele da se bave tim problemima.
I još nešto. Odlazak kod porodice nije samo priča o njima već i priča o poznanastvu i mogućem prijateljstvu neke javne ličnosti sa onim ljudima koji najčešće žive na gradskim i društvenim marginama, zaboravljeni i u problemu. Koliko je bitno da se pomogne toj porodici isto je važno da im se taj jedan dan života uveseli poznanstvom sa nekim koga vole, poštuju, ali znaju samo sa TV-a ili web-a. To je takođe nezanemarljiv dio ove priče.
Možda nekome to nije bitno, ali ima ljudi kojima to jako znači. A sve one koji iz ko zna kojih razloga loše govore o emisiji pozivam da je prvo pogledaju.
I ova epizoda sa Antonijem Pušićem je lijepa, emotivna, zabavna, poučna… Nema razloga da se ne emituje. To što je Antonije u jednom dijelu svoje ličnosti pokazao da je Rambo, ne znači da ne treba da vidimo i onaj dio gdje je Amadeus. I ono što je najbitnije. Svima koji su zlonamjerni emisija će mnogo toga objasniti.