Osam OSI obučeno je za rad u 3D štampariji, od kojih je njih pet nastavilo radni angažman na pola godine, a tri na minimum devet mjeseci. To je saopšteno na konferenciji „U korak s vremenom: Zapošljavanje osoba sa invaliditetom kroz pokretanje 3D štampe“, koju je organizovala Organizacija slijepih za Podgoricu, Danilovgrad i Kolašin, u okviru istoimenog projekta koji finansira Zavod za zapošljavanje Crne Gore.
Predstavnik Organizacije slijepih za Podgoricu, Danilovgrad i Kolašin, Čedo Lazić, pojasnio je da je opšti cilj projekta doprinos povećanju zaposlenosti OSI – osoba sa oštećenjem vida.
„Ovo smo postigli kroz sprovođenje obuke u cilju razvoja vještina, znanja i kompetencija osam OSI, sa oštećenjem vida kako bi postale konkurentne na tržištu rada i direktno zapošljavanje pet osoba u 3D štamparijama šest mjeseci tokom trajanja projekta, a troje na devet mjeseci nakon projekta, a koje su obučene za rad u 3D štampariji“, rekao je Lazić.
Kazao je da su u cilju pripreme za slobodno tržište rada, ali i psihološkog osnaživanje, učesnici projekta učestvovali i na radionicama.
Stefa Adžić kazala je da su OSI jedna od najsiromašnijih i socijalno najisključenijih kategorija stanovništva u Crnoj Gori.
„Jedan od uzroka siromaštva i socijalne isključenosti OSI je između ostalog i nemogućnost radnog angažovanja. Uprkos tome što postoji povoljan zakonodavni okvir i obezbijeđene normativne pretpostavke, stepen zaposlenosti OSI i dalje je jako nizak“, rekla je Adžić.
Predstavnica ZZZCG, Zagorka Pavićević, kazala je da iako postoji dobar zakonski okvir i što je Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica s invaliditetom ocijenjen kao jedan od najboljih zakona u regiona, „ne možemo biti zadovoljni zaposlenošću OSI na otvorenom tržištu“.
„Tačna je činjenica da je najveći broj OSI uglavnom zaposlen u organizacijama OSI, pa se često može čuti iznošenje stava da su organizacije OSI najveći poslodavci tih osoba“, navela je Pavićević.
Rekla je da projektno zapošljavanje, nažalost, ne može riješiti sve probleme nezaposlenih OSI, jer ne mogu svi da budu uključeni u rad pomoću projekata.
Samostalna savjetnica u ZZZCG, Dragana Dedić kazala je da u toj instituciji imaju želju da što vise OSI uključe u obuke i radni angažman, da postanu aktivni sudionici u društvu, budu vidljiviji na tržištu rada i preuzmu sudbinu u svoje ruke.
„OSI su sve manje na margini, a sve više dobijaju mjesot koje zaslužuju. I, vjerujte mi, više puta sam se uvjerila da OSI imaju jaču motivaciju za radnim angažovanjem i od mladih, tek izašlih iz sistema obrazovanja, bez ikakvih zdravstvenih prepreka“, rekla je Dedić.
Kazala je da su učesnice projekta, koje je upoznala u toku monitoringa, dolazile iz drugog grada, mijenjale i po par prevoznih sredstava, kako bi stigle na svoje odredište.
„Veći dio svoje zarade su trošile na plaćanje prevoza, ali ih to nije odbilo da ostanu do kraja projekta“, istakla je Dedić.
Učesnica projekta Slavka Marsenić kazala je da je kroz rad štampariji naučila mnogo.
„Pošto ja imam drugu vrstu invaliditeta, shvatila sam da je druženje sa osobama koje imaju vidljivi invaliditet posebno i da one imaju više osjećaja za probleme drugih“, rekla je Marsenić.
Vera Jovanović, koja je takođe jedna od učesnica projekta, rekla je da je i ranije učestvovala u sličnim projektima.
„Dok sam bila djevojka u Pljevljima nije bilo šanse da sam ja, kao osoba sa invaliditetom, mogla doći do Zavoda za zapošljavanje, a kamoli da se zaposlim. Konstantno sam više od 30 godina na Zavodu za zapošljavanje i bila sam jako skeptična da nikad neću doći do svog dinara i da nikad neću znati šta je raditi i zaraditi. Da nije bilo projekata, do dana današnjeg, sigurno ne bih imala priliku da se zaposlim“, rekla je Jovanović.
Predsjednica Organizacije slijepih za Pljevlja i Žabljak, Žana Đačić, smatra da je važno da projekti koje sprovode organizacije postanu održivi.
„Ne kažem da svih 13 osoba može ostati u radnom odnosu, ali ako od svakog projekta jedna OSI dobije trajno zaposlenje, to je veliki uspjeh“, smatra Đačić.