Ogoljeni šovinizam vlasti prema nacionalnim Crnogorcima

Piše: Milorad Popović (Antena M)

Divljačke scene koje su se sinoć, 29. jula, pojavile u medijima, na kojima specijalna policija čizmama gazi na podu jednog Cetinjanina, koji se bez ikakvog otpora povinovao policijskoj naredbi, nedvosmisleno sugeriše da ova država tone u bezakonje devedesetih godina, kada su vojno-policijski organi progonili crnogorske antiratne aktiviste i indipendiste.

Naime, postoji mnogo indicija da su i sinoćne bestijalnosti inicirane šovinističkom odnosom prema stanovnicima Prijestonice, koji u kontinuitetu pružaju otpor velikosrpskom negiranju i ponižavanju crnogorske nacije, skrnavljenju državnih simbola nezavisne Crne Gore, te etničkom čišćenju u bezbjednosnim, kulturnim, prosvjetnim i diplomatskim resorima govornika crnogorskog jezika, poštovaoca i vjernika Crnogorske pravoslavne crkve.

Ne poznajem mladića kojega je obijesni policajac šutirao čizmama, kao ni njegovu biografiju, niti povod zbog kojega je izvršena racija u tom kafiću, ali ovaj događaj se mora staviti u kontekst nedavnog prebijanja i iživljavanja prema mladiću u Baru, zbog toga što je nosio majicu s crnogorskim grbom, kao i nekažnjivost ponižavanja crnogorske države i nacije, vjerskih osjećanja manjinskih naroda, te svakodnevni šovinistički i klerofašistički govor mržnje na javnim medijima.

Dakle, policija represivno sprovodi politiku klerikalnog velikosrpskog agitpropa, čiji su štabovi u SANU, SPC, ruskim i srpskim obavještajnim služba. Dva njihova glavna strateška zadatka su, svim sredstvima, uvesti Crnu Goru u tzv. Srpski svet i asimilovati crnogorsku naciju. Možda je najprljaviji dio tog zadatka – čiji je cilj izjednačavanje srpskog i crnogorskog nacionalizma – povjeren Dritanu Abazoviću, koji je nedavno u Sarajevu, u kojemu je ubijeno preko deset hiljada civila od ideoloških istomišljenika Vlade u kojoj je on potpresjednik, bestidno govorio o crnogorskom nacionalizmu, iako u tom trenutku nacionalni Crnogorci u Crnoj Gori nemaju više građanskih i nacionalnih prava nego Bošnjaci u Republici Srpskoj.

Izjednačavati srpski i crnogorski nacionalizam jednako je vjerodostojno i moralno koliko bi, na primjer, neko 1938. u Pragu ili Varšavi, stavio u istu ravan opasnost od nacizma i cionizma. (O svakom balkanskom nacionalizmu svjedoče masovne grobnice: od crnogorskog nacionalizma do sad nijedna majka nije zaplakala).

Onaj ko zna prirodu velikosrpskog nacionalizma i njegovu genezu ne treba biti iznenađen ovim nepočinstvima – da Crna Gora nije u NATO, i da NATO nije najmoćnija vojna i politička organizacija u savremenom svijetu, indipendisti bi doživljavali pogrome, kao dvadesetih godina prošlog vijeka – ali iznenađuje i dodatno deprimira, slaba, nemušta ili nikakva reakcija opozicionih stranaka, nevladinih organizacija, evropskih institucija u Podgorici, ambasada Zapadnih zemalja.

Opozicione stranke koje su predvodile pokret za vraćanje nezavisnosti Crne Gore, ne mogu ili neće da izađu iz birokratske prakse i mentaliteta koju su formirali u toku dugogodišnje vladavine, to jest, njihove reakcije na ponižavanja prozapadnih indipendista, kao i na strateško preoblikovanje crnogorskog društva i države u posljednjih pola godina, od građanskog ustrojstva u kleronacionalistički antizapadni bantustan iranskog tipa je, da upotrijebim eufemizam, slabićki, obeshrabrujući za one koji su spremni – bez obzira na cijenu – braniti lično i nacionalno dostojanstvo.

Danas svaki savjesni i dobronamjerni građanin Crne Gore, bez obzira na nacionalnost, vjersku pripadnost, porijeklo, treba da se javno suprostavi ovoj novoj klerofašističkoj agresiji prema svim građanima nesrpske nacionalnosti koji ne žele da služe njihovoj politici, jer puzajuća okupacija Crne Gore stvara teren da status Crnogoraca, Bošnjaka, Albanaca, Hrvata, građanskih Srba, bude sličan ili istovjetan položaju kosovskih Albanaca u vrijeme režima Slobodana Miloševića.

Ukoliko se ne spriječi, na ovaj ili onaj način, etničko čišćenje državnih institucija, srbizacija i klerikalizacija kulture i prosvjete, diskriminacije pri zapošljavanju, te fizička represija i medijski linč protivnika velikosrpske politike, od Crne Gore stvoriće se nova Bosna i Hercegovina i Kosovo, jer nije – ne može biti – potpuno utrnuo vjekovni crnogorski slobodoištući duh, nacionalnih Crnogoraca, i svih slobodomislećih građana Crne Gore.

Ipak, borba za građansku i nacionalnu slobodu danas je kudikamo lakša i jednostavnija nego prije sto ili dvjesta godina. Crna Gora je članica NATO i kandidat za EU. Zapadna civilizacija počiva na individualnim i kolektivnim ljudskim pravima: imamo hiljade dokaza da se u Crnoj Gori, od strane vlasti i njihovih inostranih sponzora, sprovodi asimilacija crnogorske nacije i destruira građanski, multikulturni karakter crnogorskog društva.

Zato, vrijeme je da se konačno trgnu oni, unutar i izvan Crne Gore, koji se prave nevješti ili ne vide malignost velikosrpstva koja se preliva na cijeli region… ili svoj kukavičluk prikazuju kao mudrost!?