Odavde do Srbije

piše: Miodrag Vlahović

Dugo čekana zvanična posjeta premijera Crne Gore susjednoj Srbiji se ostvarila. Konačno.

Premijer Krivokapić je mjesecima pokušavao da otputuje za Beograd – ,,podsjećao“, pominjao, ponavljao i javno se nadao, kumio i molio, zapravo, da bude primljen na adresi koja – u njegovom i svjetonazoru političkih snaga kojima pripada – predstavlja, i bukvalno, centar svijeta. Ne samo ,,srpskog sveta“, dakle.

Moguće je da, s obzirom na političke prilike i odnose u Crnoj Gori, ova vizita, na kraju, bude upamćena kao politička ,,labudova pjesma“ predsjednika Vlade kojem mnogi već vide leđa. U višemjesečnom mučnom natezanju, prepucavanju i međusobnim optužbama i uvredama nosilaca vlasti u Crnoj Gori, odlazak za Beograd se od priželjkivanog trijumfa i političkog profita pretvorio u dvodnevnu smješu skandala, neodgovornih i uvredljivih izjava i poteza koji nikako ne dolikuju i ne priliče crnogorskom zvaničniku tog ranga i funkcije.

NAMJERNI ,,GAF“

Iako su farmerice srpskog ministra poljoprivrede, na crvenom tepihu i pred počasnim strojem garde, neizbježno privukle najviše pažnje (a kako i neće, to je zaista bilo nevaspitano i besprizorno), posjeta Zdravka Krivokapića Beogradu nosi sa sobom druga i važnija značenja i poruke od jednog, po svemu sudeći, namjernog ,,gafa“, koji domaćini – očigledno – nisu željeli da izbjegnu. (Recimo to tako, da ne gubimo vrijeme na objašnjavanje očiglednog, ali i marginalnog detalja – koji su mnogi već komentarisali i ispravno osudili.)

Da skratimo: taj gaf je kompromitovao Srbiju i njenu diplomatiju. To se, jednostavno, ne radi. Činjenica da je g. Krivokapić i na to ostao ravnodušan, pa čak i gore – egzaltiran, na kraju, ,,dočekom na najvišem nivou“ – govori samo o njemu. Ali, sa njegove adrese smo navikli na svakojake besmislice i prizemnosti, tako da isprazno oduševljenje i čudne jezičke konstrukcije premijera – odavno nisu vijest.

CVIJEĆE ZA ĐINĐIĆA

Samoproklamovani sljedbenik i izvršilac političke volje (,,amaneta“, dakle) pokojnog Amfilohija Rista Radovića je položio cvijeće na spomen-ploču ubijenog srpskog premijera.

To nije bio simbolični gest prema srpskom državnom vrhu i sofisticirana poruka ljudima na vlasti u Srbiji, kojima je živi Zoran Đinđić bio najveći problem i, bez pretjerivanja, prvorazredni politički neprijatelj. Ni govora o tome nema.

Naprotiv – to je bio cinični i neiskreni prazni ritual u kojem je pulen onoga koji je neovlašćeno i nezvano, nad kovčegom ubijenog Đinđića, održao jedan od sramnijih govora novije srpske istorije, polaže vijenac za čovjeka koji je, sjetićemo se, po tom govorniku – ,,poginuo od bratske ruke“! Promoter tzv. ,,pomirenja“ u Crnoj Gori je tako promovisao tu lažnu ideju na mjestu koje je sušta i vječna negacija propagande iste vrste u Srbiji.

To je bila predstava za neinformisane i nezainteresovane inostrane posmatrače i diplomate – kojih, kako vidimo, ima u izobilju na našim prostorima.

OSLOBAĐANJE CETINJA

Ništa bolje nije bilo ni u kratkom intervjuu na Radio-televiziji Srbije.

Premijer Krivokapić je srpskom tv-gledateljstvu naznačio da će doći dan kada će ,,slobodno šetati Cetinjem“, dok je povratak Aleksandrove kapele Sv. Đorđa na vrh Lovćena ostavio za neku nedefinisanu budućnost – ,,kada tome dođe vrijeme“. Muzika za uši velikosrpskih nacionalista i šovinista. Koliko ozbiljna – drugo je pitanje.

Cetinje je, po crnogorskom premijeru u zvaničnoj posjeti srpskoj zemlji, neka vrsta ,,okupirane teritorije“, po kojoj on ne smije i ne može da se šeta ,,slobodno“?! Takva stigmatizacija crnogorske prijestonice je sasvim logična u poretku stvari i vjerovanja g. Krivokapića. On denuncira Cetinje i Cetinjane pred javnošću Srbije, bez zazora i obzira. Bez stida i obraza, rekli bi naši stari.

Za Lovćen je odavno sve jasno. Da nije izvjesne ,,sitnice“, g. Krivokapić je mogao poći i do Avale i položiti vijenac na čuveni spomenik Neznanom junaku. Mogao je – da tom istom autoru avalskog spomenika ne želi da ruši Mauzolej na Lovćenu. Situacija je jasna: ,,srpski“ Meštrović se ne pominje, jer je ,,crnogorski“ neprihvatljiv.

BEZ RAZGOVORA O BITNIM STVARIMA

Susreti predsjednika Vlade sa srpskim zvaničnicima nisu mnogo toga novoga donijeli. Tu nije bilo iznenađenja – jer ih nije moglo ni biti. Domaćini su bili svjesni ograničenog i suženog mandata ,,Premijera bez Većine“.

Otud, zapravo, i vrlo nizak nivo ,,pokrivenosti“ posjete u kontrolisanim srpskim medijima. Ne čekaju samo Krivokapić i njegovi ,,eksperti“ rasplet situacije u vezi aktuelne crnogorske vlade. Rasplet čeka i Srbija.

Zvanična domaćica, premijerka Brnabić, je rekla da otvorena pitanja nisu otvarana, pa tako status odbjeglog Svetozara Marovića i potpisivanje, tj. sadržina temeljnog sporazuma sa Crkvom Srbije nisu pominjani. Bar ne za javnost.

Nije, bar ne zvanično, pominjan ni ,,slučaj“ tzv. ambasadora Srbije u Crnoj Gori. G. Božovića zvanični Beograd nije uvrstio u delegaciju za doček premijera – mada bi to, slijedeći logiku da je on, kako kažu, ,,i dalje ambasador u Crnoj Gori“, bilo svakako normalnije od pomenutih farmerica na crvenom tepihu. Takva eskapada bi bila previše – iako je gospođa Brnabić istakla da je ,,slučaj ambasadora na crnogorskom terenu“ – što god to značilo.

Susret sa predsjednikom Vučićem je obilježila mapa Zapadnog Balkana, sa prstom gosta uprtim, ako smo dobro vidjeli, na prilaze Cetinju s mora. Mada se nekima učinilo da premijer kazuje na Luku Bar, tu stratešku tačku crnogorskog izlaska na more.

Razgovor sa predsjednikom parlamenta Dačićem je obilovao opštim mjestima iz poznatog vokabulara o najvećem i vječnom prijateljstvu dvije zemlje. Čini se da invencija sagovornika nije stigla ni blizu diplomatske kurtoazije i pjesničke slobode iz ,,godina nezamjeranja i nepominjanja problema“ u vremenu poslije referenduma, kada su Crna Gora i Srbija bile ,,jedna drugoj najbliže na svijetu, pa i šire“.

PARALELNA KVINTA

Začudo i neočekivano – najviše kontroverzi je izazvao susret u Crnogorskoj kući u Beogradu – na kojem su, uz trideset i dva ambasadora koji su, na nerezidentnoj osnovi, akreditovani za Crnu Goru (ostavićemo za drugu priliku priču zašto nas svi ti ambasadori prate baš iz Beograda i kakve su aktuelne i dugoročne posljedice takve situacije) i, što je bilo posebno iznenađenje, bili prisutni i ambasadori zemalja tzv. Kvinte – akreditovani u Srbiji!

Što će ambasadori SAD, Njemačke, Francuske, Velike Britanije i Italije – koji nemaju veze sa Crnom Gorom, već su opunomoćeni i izvanredni ambasadori u Beogradu, Srbija – na sastanku sa gostujućim predsjednikom Vlade Crne Gore, pored njihovih živih kolega akreditovanih u Podgorici – zaista je pitanje. Ili je g. Krivokapić loše savjetovan (u što sumnjamo, jer nema logike za takvu sugestiju), ili je želio, u svojoj ne-ekspertnosti, da pošalje poruku kako mu susreti i razgovori sa ,,podgoričkom Kvintom“ odavno ne predstavljaju zadovoljstvo, niti znače pomoć. Za drugo bismo mu povjerovali, mada je način da to iskaže – nediplomatski.

Jasno je da bi, ukoliko se neko odvaži da upita, i u Beogradu i u Podgorici, diplomate pomenutih zemalja povodom ovog čudnog śednika, njihov odgovor bio (naravno!) diplomatski: ,,uvijek je korisno razgovarati“, ili ,,bila je to interesantna prilika da upoznamo premijera“ i slično – ali ostaje utisak da su ambasadori važnih zemalja sa službom u Podgorici izvjesno marginalizovani ovim činom.

Istina, ukoliko g. Krivokapić, ako mu se pruži prilika, prilikom moguće posjete nekoj trećoj zemlji, pokuša da učini isto, saznaće odmah da se to ne radi – jer je to krajnje neuobičajeno i, što je važnije – neregularno.

STATUS QUO ANTE

Zvanična posjeta predsjednika Vlade Crne Gore Beogradu nije donijela ništa novo.

Smjelost ove lapidarne ocjene se može dovesti u pitanje, ali bi podrobnija analiza, za koju će narednih dana i sedmica biti prilike, svakako pokazala da su stvari na zvaničnoj relaciji Podgorica – Beograd ostale tamo đe su bile i prije ovog putovanja.

To pokazuju i reakcije ,,koalicionih“ partnera g. Krivokapića – partija i političara koji istovremeno podržavaju i ne podržavaju predsjednika Vlade Crne Gore – zavisno od pitanja, problema, konteksta i – dana u sedmici.

Istina, politički lideri i poslanici su se, ovoga puta, uzdržali da g. Krivokapića nazovu, kao nedavno, pajacem i klovnom.

Krivokapićeva je nesreća što je razlog tome politički značaj adrese kojoj je bio u posjeti dva posljednja dana, i njihovo (vladajućih koalicija i partija) strahopoštovanje prema istoj, a ne podrška za premijerovo putovanje do Srbije i natrag.