Dvojicu radnika podgoričkog javnog preduzeća “Čistoća” zatičemo juče oko deset sati, u Bloku šest, kako skupljaju neke fiskalne račune koji su zaglavljeni u travnjaku i stavljaju ih u pokretne korpe za smeće. Kada im je reporterka Pobjede prišla i pitala ih da li bi pričali za novine, jer i njih smatramo našim herojima u „doba korona virusa“, jer su u kontinuitetu izloženi, razmijenili su stidljiv pogled i konstatovali da ne čine ništa posebno čime bi, kažu, zavrijedili takvo priznanje.
Jedan je Bajraj Ševćet, a drugi Ljubiša Šundić. Ističu da ih epidemija ne plaši.
Manje smeća
– Nosimo maske, imamo sredstva za dezinfekciju i poštujemo sve mjere na koje ukazuju nadležni. Mi radimo normalno. Svi smo zdravi, nema virusa među nama – priča Ševćet.
Posljednjih dana je u ovom dijelu Podgorice, prema njegovim riječima, primjetno manje smeća na javnim površinama, jer se ljudi manje kreću.
– Održavamo ovaj dio grada i neki od žitelja nas već znaju. Prijatelji smo. Jave nam se, popričamo i na distanci smo zbog virusa, naravno. Kupe nam sok ili voće i sve teče lijepo. Nije nam naporno da radimo – poručuje on.
Iako ne strahuje od virusa, njegova familija je uplašena. Kaže da ima suprugu i četvoro djece.
– Kada se vratim s posla dočekaju me djeca i pitaju: ,,Tata, tata, kako je danas bilo na poslu“? I onda traže da im pričam šta se sve desilo. Preko televizije uče, slušaju učitelje, ali, mogu vam reći, da nam je prije bilo lakše, kada im učiteljica sve pojasni lijepo u školi. Ali, dobro, pomažemo im i snalazimo se – dodaje Ševćet.
U Crnoj Gori živi 23 godine, a došao je sa Kosova. Na pitanje da li bi volio da mu život bude lakši, odgovara kratko, uz osmijeh – srećan je.
– Sve mi je lijepo. Imam dobru porodicu. Dobro sam. Građani su pošteni prema nama i hvala im – poručio je on, odlazeći po doručak i na pauzu od pola sata.
Njegov kolega Ljubiša Šundić, koji je izašao iz kamiona i prišao podzemnim kontejnerima da ih isprazni, ne sabira samo lijepe trenutke u komunikaciji sa građanima. Priča nam da se dešavalo da im pojedini upute ružne riječi, pa i psovke.
Nekultura
– Smetamo im, smeta im ovo što radimo. Nerviraju se ako ima neke buke. Ne shvataju da vodimo računa o svima i radimo za dobro svih. Ako se neko buni zovnemo firmu, obavijestimo i riješi se problem. Mi nećemo da se svađamo. Prepirke i svađe ne nude nikakvo rješenje, jer se problem rješava na drugačiji način. Nadležni su tu. Mi, naravno, i nemamo što da se prepiremo, niti da uzvraćamo na ružan način kako se pojedini ponašaju prema nama. Nastojimo da postupamo mudro, jer ako se svađamo onda nikakvu volju nemamo ni za rad, ništa. Onima koji me vrijeđaju odgovorim: ,,Dobro, hvala vam“. Nek me vrijeđaju – istakao je on.
Ima dosta toga, kaže Šundić, što bi trebalo da se promijeni u društvu.
– Treba da jedni druge poštujemo, volimo, da budemo bolji ljudi, da ne širimo neku mržnju – poručio je on.
Otkako radi u ,,Čistoći“, kaže da pribjegava principu da svakoga tretira jednako, bez kategorije privilegovanih. Bilo da je neko predsjednik, političar, ili bilo ko drugi.
– Ne zanima nas ni ko je koje nacionalnosti. Nema podjela. Svima mora da bude jednako čisto i uredno. E, o tome vodimo računa – istakao je on.
Priča nam da je njegova majka zabrinuta što radi za vrijeme epidemije, ali da je obazriv i da vodi računa o higijeni.
– I kod kuće isto. Gledamo da nam sve bude čisto, da hrana, takođe, bude dobro oprana i skuvana. Slušamo što doktori preporučuju. Kada se virus počeo širiti kupili smo osnovnu hranu – brašno, ulje, šećer, u manjim količinama. Imamo. Snalazimo se i ne žalimo se – kaže on.
Priznaje da se po završetku posla osjeća ,,dosta umorno“ i da kod kuće uglavnom odmara. Kaže da u odnosu na ranije ima više smeća u kontejnerima, posebno u onima koji su u blizini marketa.
– Primijetio sam da je nekim građanima, recimo, muka da bace smeće tamo gdje treba. Ostave ga pored kontejnera, a to nije dobro. Vide da je zatvoren poklopac i neće da ga otvaraju. Treba da znaju da je najpraktičnije da poklopac bude zatvoren, da se ne bi širio neugodan miris. Kada je otvoren može da dođe do zagađenja i o tome treba da se vodi računa – objasnio je Šundić.
Užurbano kreće ka kamionu uz opasku da možemo da pričamo do sjutra o njegovom poslu, ali on mora da ide. Čeka ga pražnjenje kontejnera. Svih 70.