Od crnogorske neavizanosti – preko naivnosti – do maloumnosti, i – obrnuto: istijem putom nazad

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ – iz Građanah (svrh Oberah), Riječka nahija

Intrah lanik jednoga školskoga druga iz titogradske gimnazije.

On je istoričar.

Teke se ugledasmo jednomašice mi veli:

”Bajko, ti zboriš ono što bi mi istoričari trebali da zborimo.”

Mislio je na moja gostovanja na RTCG, u emisiji ”Zumiranje”, kod urednice i voditeljice gospođe Slavice Kruščić Vasović – sjajne Crnogorke-Vasojevke!

Inače, ovu poznatu i vrlo gledanu emisiju RTCG, ”oslobodio” je od postojanja njezin čelnik Juda (ako ste pročitali: četnik Juda, neću vi zamjeriti).

Uglavnom, mojemu školskomu drugu na to prozborih:

”E, pa – kad nećete vi povjesničari, onda moram ja.”

Moram istaći moje velje poštovanje nekolicini gospode njegove struke, i onijema kojima istorija nije zvaničan poziv – koji godinama u raznim medijima objavljuju svoja štiva i/ili naučne radove iz crnogorske povjesnice (liše svojih izdatih knjiga).

Objavljuju činjenice i pišu istinu iz naše prošlosti – istinu kojoj nas nijesu u školama na-učili.

Dostina pomeđu vas zna za događaj koji ću u nastavku na moj način opisati.

Mladi i naivni knjaz Nikola, maja 1861. godine, preko turske teritorije – šilje u Srbiju odred od 300 probranih i dobro naoružanih crnogorskih bastadura Vasojevića, koje predvodi kapetan Šujo Šćepanov Dragović.

Metnuh naivni zaradi toga što je bio povjerova’, i u Crnoj Gori se tako tadijer mislilo – da je Srbija (konačno) ”naredna” da zarati sa Turskom i pokuša se nakon 450-ak dugačkih godina oslobodit turske vlasti i njezinoga jarma, tj. svakojakoga i zisto ”dubokoga” ropstva.

Namjera knjaza Nikole je bila da Srbaljima pomogne prilikom dizanja ”ustanka”.

Ovaj odred se uz borbe na turskoj teritoriji probio kroz Sandžak, kojim je hodio, i potom se tamošnjoj ”braći” pridružio.

To je bio marš crnogorskih Vasojevića!

”Braća” Srbalji su ih dočekali na njima svojstven i ”čazben” način, što bi se reklo:

Ada, ka’ tamo-oni – ka’ ”prava-pravcata braća”.

Srpska vojska i policija, na čelu sa đeneralom Rankom Alimpićem – razoružala je Crnogorce, i – strpala i zapatala ih u logor !!!

Poslije pregovora crnogorskoga i srpskoga dvora, preživjeli, napaćeni, nenaoružani i poniženi crnogorski ratnici, po grupama su poslati oklen su došli.

Vrćući se u Crnu Goru, bili su praćeni turskim poćerama po Sandžaku.

Zamislimo strašni redosljed onoga što im se zbiljski izdogađalo, i kako su se časni i ponosni preci današnjih Crnogoraca zaradi toga ośećali:

• prijavili su se za dobrovoljce i ka’ najbolji bili odabrani;
• sa ushićenjem i dobrom namjerom krenuli na te bande, naredni i da se nikad više živi ne vrnu u svoje domove, tj. krenuli su bili da pomognu ”srpskoj braći”;
• tamo budu razoružani, poniženi i ka’ da su nečesova potonja ološ utamničeni;
• sigurno im je tako nasamarenima ośećaj bio ka’ da su srpske bigare i ništarobe po njima (na vrh glave, pa nizdol niz ponosne im obraze, …) jedanak iz-vršile i malu i velju nuždu (što na nekoji način i jest bilo tako);
• i, o koncu – onako posramljeni proćerani su ili ka’ marva mršiknuti od strane ”srpske braće” u smislu: ”curik (njemački zurüch: nazad) oklen ste došli”;
• usput još dodatno stradajući, …!!!

Poslije ovoga saznanja (i ne računajući svekoliko grdilo činjenica o kojima nam povjesnica zbori glede srpske ”iskrene” (i ka’ takve) nikad prekinute ”ljubezni” spram Crne Gore i Crnogoracah), ovo: ”srpske braće”, bez da bi se imalo libili natenane čitajte:

srpskih gadova, fukare, … i – ”pomalo” ništavila i nikogovina!

Očito je da su kod mojega boldovanoga nabrajanja u pitanju: sve same ”stilske figure” – glede predmetnih moralnih karakteristika i/ili karakternih osobina.

Ukoliko vi nampane i śetite se još koje ”stilske figure”, a sve spram tamo-njihovih zbiljskih ”ljuckih” zasluga, komotno im je pripišite-prišite – i, sigurni budite prećerat zanago ne možete!

Od više naših gluposti i ovdašnjega avetluka, odnosno – od upornoga mazohističkoga djelanja, ili očitoga činjenja protivu samija sebe i na svoju silnu štetu – nevolja mi je da ovako pišem.

To je s naše strane, već tokom 19. stoljeća i do unazad 100 godina, bilo prekrdašilo svakoju mjeru – a teke od tada do dana-danjega, i dan-danji!

Uglavnom, knjaz Nikola je tijema poginulim Crnogorcima, vasojevićkim ratnicima – na Cetinje, kraj Vlaške crkve, bio podiga’ spomenik (to je prvi javni spomenik u Crnoj Gori) – a preživjele iz odreda odlikova’.

Ostalo je pribilježeno (od strane njegovoga sekretara S. Popovića), da je knjaz Nikola lično taj spomenik doslovice prozva’ (citiram):

”Spomenik izdajstva Srbije!”

Zanimljivo je naglasiti da ”bistra” Crna Gora i još ”bistriji” knjaz Nikola hitro iza ovoga marša 300 crnogorskih Vasojevića, šilje u Srbiju snažan odred vojnika, koje je predvodio vojvoda Mašo Vrbica, s nemjerom da tamo tuta forca (svom snagom) dignu ustanak.

Crnogorski ratnici nijesu nosili crnogorska državna obilježja (barjake i grbove) da se ne bi otkrilo da Crna Gora javno buni tamošnje stanovništvo protivu Turske.

U pismu vojvode Maša Vrbice knjazu Nikoli piše (citiram):

”Blagodarim Bogu, zdravo sam prispio u Đurđeve stupove. Priđe no sam ja doša, pošlo je 260 hrabrih junaka iz Vasojevića, turskom zemljom do granice Srbije i, do po puta, bojem su pośekli 18 turskih glava i unijeli ih u Srbiju. Kako su ih Srbi primili – ne znamo.” (ne piše Srbijanci – prim. aut.)

Da čeljade ne povjeruje: nikad se avizat ne umjedosmo – vazda smo (kad je Srbija u pitanju) udarali glavom u zid.

(A Bregalnica; a dovedi tuđina-zločezbinu za načelnika (svojega) đeneralštaba; a Mojkovac; a ostavi (skoro) nebranjen lovćenski front; a imadni za glavnoga intendanta (vojske i stanovništva) tuđina-zlonamjernika; a …; a … – a sokole!)

Siguran sam, da su nam Srbalji morali misliti nešto poput:

Ma, derite glavurdama bravi od gore po tija vašija ljutija bubulja od suvomeđa – kad svojega mozga nemate.

Uglavnom, Srbija je tadijer imala ne samo pasivan, nego i nečastan stav spram crnogorskih pohoda prema Sandžaku i Srbiji, priželjkujući da Crna Gora što prije nastrada od Turaka (i imala je 100 pravica).

Što ni je (Crnogorcima) zagondžijama uopšte trebalo da se upra(j) ”tamo daleko” plekamo, i ”onamo namo” tiskamo?!

Pošto se pogibija Crne Gore nije dogodila, srpski knez Mihailo Obrenović u poruci vojvodi Mašu Vrbici obetava: ”oružje, džebanu (municiju) i hranu, ka’ i nekoliko hiljada srpskih vojnika”!

Od toga, ka’ i od ranijih ”obetanja”, naravna stvar – nije bilo niđe ništa.

Ovo Srbija čini samo sporad toga da bi Crnu Goru (toboš podržavajući je i pomažući joj) dodatno ”stimulisala” i nagovorila da ulježe u rat i svoju konačnu pogibiju od Turske!

Vjerujući Srbiji i poruci kneza Mihaila Obrenovića, Crna Gora izaziva sukob sa hercegovačkim Turcima.

Omer-paša Latas, 1862. godine – sa silnom vojskom udari na Crnu Goru.

Umjesto obetane vojne pomoći Crnoj Gori, Srbija se snishodljivo pravdala Turskoj, da nije ničim “umiješana” u ove bune.

Nema nama neprijatelja – liše neprijatelja Srbaljah – i to niđe na sve četiri strane svijeta!

Preko svojega kapućehaje u Carigradu – Avrama Petronijevića, Srbija namjerava obavijestiti Visoku Portu da:

”Crna Gora nastoji da Srbiju uvuče u rat protiv Turske i da zajedno napadnu Turke u Hercegovini”.

Smatrajući nečasnim ponašanje Srbije prema Crnoj Gori, Petronijević je odbio da prenese poruku Visokoj Porti.

Petronijević je, eto – barem jedna čista kaplja u šporkomu srbaljskomu okeanu.

U najtežoj situaciji za Crnu Goru, kada su se Turci (Omer-paša Latas) neodbranjivo približavali Cetinju, srpski ministar Ilija Garašanin izjavljuje:

”TO BI JOŠ VELIKA SREĆA ZA NAS BILA, KADA BI CRNA GORA PROPALA!”

”TO BI JOŠ VELIKA SREĆA ZA NAS BILA, KADA BI CRNA GORA PROPALA!”

”TO BI JOŠ VELIKA SREĆA ZA NAS BILA, KADA BI CRNA GORA PROPALA!”

Ovo je potrebito ka’ neku vrstu mantre – svakodnevno na glas iznovice izgovarati – dako se avizamo ili kapimo u glavu.

Pomislite, što bi ne od Srbije i Srbaljah snaodilo da je nekoji naš ministar nekad (bilo kad) izgovorio ovo što je ta vucibatina od Idža Garagana izgovorila!?

Samo zaradi takvoga (jednoga) detalja, Crnogorci dan-danji od tamo-njih smire ne bismo imali, niti bi ni se strvi znalo – a, đe je sve ono što tizi sramotnjaci nama na: sramni, podli, krvavi, krvnički i kukavički način u potonje 200 godinah učinješe?!

No, Srbija je iza toga (1862. pa dalje) razaslala svoje agente po Crnoj Gori.

Njihovi ”profesionalni” potomci danas su se u Crnoj Gori strašno nakotili.

Bez imalo lične neprijatnosti zaradi riječi: švagnut/i, koju u nastavku rabim, da ne zaboravim ovđen metnuti, da je – švagnuti i nikad avizani knjaz (i kralj) Nikola, taj spomenik, koji je bio na Cetinje podiga’ stradalim crnogorskim ratnicima Vasojevićima – o koncu 19. stoljeća oburda’!

Biće da je pričina tomu njegova maloumna ”finoća” i istom takvi obzir spram Srbije, da mu, čoče, zamjerljiva (sramna i sramotna) Srbija ne zam(j)era zbog toga spomenika, da mu se ne naijedi i – da bi moga’ svoje naivne političke ambicije ”sprovoditi”.

Zaradi svega, i bez imalo greot(ic)e – naš kralj je zaslužio da dočeka taman onakvi ubogi kraj života kakvi je i dočeka’.

Da je Crna Gora na svojoj teritoriji pojedinačno izgradila ”spomenike svim izdajstvima Srbije” (ka’ što je knjaz Nikola zborio za taj na Cetinje), mi od tijeh spomenika ne bismo imali kudijen 1 km autoceste bilo đe po Crnoj Gori provuć.

O koncu, kako su glavni (pozitivni) junaci u ovom štivu naših 300 Vasojevića, crnogorskih – a la antičkih ratnika, pritom uzimajući u obzir vasojevićku ”današnjicu”, podśetiću na ono što je 1921. godine, ka’ činjenicu(!) – objavio Andrija Jovićević u svojoj knjizi: ”Plavsko-gusinjska oblast, Polimlje, Velika i Šekular”, Srpska kraljevska akademija – Beograd, (citiram – boldovano je moje naglašavanje drugoga dijela citata):

”… Ta osobina, koja se u mnogome oslanja na osobitu snagu Vasojevića, učinila je, da se Vasojevići ne raseljavaju, da za kratko vrijeme postanu veliko pleme, snažno za suzbijanje neprijatelja. Ista se osobina i danas zapaža kod njih. Oni ne drže, da je njima iko ravan, ko im živi u susjedstvu; i ne samo starosjedioce, već i nove pridošljake, ma odakle bili, nazivaju ”Srbo” ili ”Srbljak”, a to su nazivi, koji kod njih, po njihovom shvatanju, imaju prezrivo, unekoliko pogrdno značenje.”

NO COMMENT