O nazivalu tkz. SPC, Dritanu i Ostrogu, otetim grobovima, lipsalomu Sotoninom bojovniku-razbojniku, isfrustriranim klerofašistima sa asfalta poviše Dobrskoga sela (dne 9. maja)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ – iz Građanah (svrh Oberah), Riječka nahija

NAJPRVI DIO

Začem (zašto) tu ”crkvu” nazivam: takozvana SPC?

Odgovore koji na postavljeno pitanje slijede je: važno znavati, potrebito svakodnevno  javno, polujavno i u privatnim kontaktima opetovati, i tijem tamo-njima (Srbaljima – negatorima svega crnogorskoga) na nos nabijati.

Veli se ka’ što napisah, a da se veli: ”na obraz nabijati” – u njihovom slučaju imali bismo već objektivni problem: manjka’ bi objekat (na kojemu ili na čemu se vrši-obavlja radnja).

Ona (ta ”crkva”) je tkz. SPC zaradi toga što je:

• 1219. godine Savo Nemanjić kuferima zlata podmitio vaseljenskoga patrijarha Manojla I i cara Teodora Laskar(is)a, i tijem na prijevarni način (korupcijom-mitom) pridobio autonomiju za svoju ”crkvu” u okviru Ohridske arhiepiskopije;

• 1220. god. sporad ozgor navedenoga ”finoga čina”, taj njezin osnivač (Savo Mafijozo) – proklet od strane ohridskoga arhiepiskopa Dimitrija Homatijana, postavši (logično): Prokleti Savo Mafijozo;

• 1350. njezin ”patrijarh” (skupa sa tom ”crkvom” i narodom srpskijem) proklet od strane Svetoga vaseljenskoga patrijarha Kalista I;

• 1459. ukinuta i nije postojala do 1557. (dugačkijeh 98 godina Srbalji (ni pod navodnicima) crkvu nemaju);

• 1766. Pećka patrijaršija iznovice ukinuta (nikad ni do dana-danjega nije (kanonski) obnovljena);

• 1831. osnovana beogradska mitropolija koja se desetinama godina nije pitala od same sebe – bila je pod jurisdikcijom Carigradske patrijaršije (znači: dugačkijeh 65 godina tamo-oni ”crkvu” nemaju (ukupno: 98 + 65 = 163 godine su bez svoga šljemena crkovnoga));

• 1918. protivuzakonito (ni trećinom potpisa članova Svetoga sinoda Crnogorske pravoslavne crkve (2 od 7)) i nesojski (uz prijetnje smrti staromu crnogorskomu mitropolitu Mitrofanu Banu) ukinuta Crnogorska pravoslavna crkva – koja je bila autokefalna;
• 1922. ta tkz. SPC, tj. Kraljevina SHS, odnosno – Beograd uz mito (korupcijom) od 1.500.000 (slovima: meleonipo) francuskih franaka – trgova’ ili kupio taj sramotni i krvavi ”tomos”.

Mnim da je ovo ozgor sasma dovoljno da ta tamo-njihova ”crkva” mora bit takozvana – iako nabrojano nije sve iz njezinoga pedigrea koji je ”krasi”.

DRUGI DIO

Kad je od 1988. do 1996., na osnovu postojećega popisnoga katastra, urađen katastar nepokretnosti Crne Gore – protivuzakonito (bez (imalo) pravnoga osnova – viđet treba (sve) hronologije upisa), daklen – uz krivično djelanje, uknjiženo je ili, učinjen je prijepis u katastru/ima na stotine crnogorskih crkava i desetine naših manastira sa Republike Crne Gore na tkz. SPC.

Sve te crkve i manastiri na protivuzakoniti način uknjiženi-oteti, bile/i su do 1918. svojina-imovina-vlasništvo države Crne Gore, tačnije: Kraljevine Crne Gore.

Ništa se u tomu smislu nije promijenilo do te 1988. (period od 70 godina).

Ovakovi pravno nevažeći prijepisi su činjeni i od 1996. godine pa do dana-danjega.

Javno pitam članove novoizabrane Vlade Crne Gore, na čelu sa Dritanom:

Imate li namjeru otkriti – ko je uzeo (primjerice radi):

• 6 eura,
• 6.000 eura,
• 600.000 eura ili
• 6.000.000 (slovima: šestmeleona) eura mita?,

da bi neđe priđe 15-ak godina Manastir Ostrog u katastru od strane države Crne Gore bio predat takozvanoj SPC, odnosno protivuzakonito učinjen njegov prijepis na – ne takozvanu (već odustadoh), nako na:

PROKLETU SRPSKU PRAVOSLAVNU CRKVU.

Nema sile da je nekoji službenik u katastru to moga’ oposlit za PROKLETU SPC bez znanja (ili naređenja) nadređenoga/nadređenih – i to ne baš njemu najbližih po rangu, no onijeh još dosta put naviše!

Znači:

Ako ste toboš borci protivu korupcije i protivuzakonitih djela, pitam:

• ko je, IMENOM I PREZIMENOM – iz (samoga) vrha one ”pra-bivše” (DPS-SDP) vlasti-vlade, prodavši svetinju kakav je Manastir Ostrog, nacionalno dobro kulture Crne Gore – šklapio pare?;

• kad ćete ga uhapsit?;
• kad ćete protivuzakonito učinjeno, tj. pravno zlodjelo unazad 15-ak godina poništit i vrnut u prvobitno pravno stanje (ka’ što je bilo još u 19. stoljeću)?

Pošto se ova moja pitanja pročitaju, mnim da ne bi smjela ostati zaboravljena ovđe, no – dako dopre do onoga dijela članova Vlade CG, koji nijesu: srbočetničko-klerofašističko-litijaškouličarsko-namjesničkootpadičko-protivucrnogorski nastrojeni (iako ”novi” resorni ministar (figurativno: ukočene šije od više obrtanja svoje čuture put Beogradskoga paŠaluka i paŚaluka) jest tako prestrojen – taman ka’ i kolega mu prosvjetar).

Neko mora odgovarati za to pravno nepočinstvo i moralni fukarluk – sporad toga što je skoro nemoguće i pomisliti da je Manastir Ostrog, koji PROKLETOJ SPC donosi desetine meleona eura na godišnjemu nivou – darivan na lijepe oči (pa i ako je tako – neko odgovarati mora(!)), ne glede na tadanje političke ”igranke” DPS-a sa tom ”crkvom”, tj. njezinim tadanjim kolovođom koji je, od kad preklanik lipsa – nastanjen duboko u Paklu, tačnije – vari se u dno vreloga Pakla!

Ma, i ja sam neke pute zisto ka’ i vazda!

Prozivam Dritana da:

• sprovede pravdu;
• donese pravicu Crnogorcima;
• udri pestom o premijerski astal i Srbaljima rekne:

”Evo vam ga matrak, sad ćete fino i ka’ nezreli vrnut Manastir Ostrog (i ostale crkve i manastire), odnosno – ja ću vam ga zakonski preuzet, sporad toga što ste ga vi protivuzakonito šklapili, tačnije – što vam ga je sramotni, pokvareni i korumpirani DPS apsolutno nezakonski dariva’, a – ako je bilo mita, potpuno ću relaksiran/o ustanovit iznos toga mita i te pare (eure) vrnut u državnu kasu, i – da znadete, popovi – još ću vas predat na sud zaradi podmićivanja!”,

a taj Dritan je dosta više i opasnije zlo od onoga pljanoga a vjerskoga manijaka (iz iste fotelje).

Prozivam Dritana, a taj Dritan na najmanji pokret kažiprstom svakojega popa (iole višega crnomantijaškoga ”oficira” iz Pr.SPC) ide mu, ma – strkne glavom bez obzira pod skute mu i liže te skute (ima tu neka tajna veza), a pop ka’ pop – mlati š njim ka’ glibavom kanavacom.

Prozivam Dritana kojega niko ne oslovljava: ”gospodine Dritane” – čak ni prezimenom ga niđe niko ne vabi, a sve spram Dritanovih dripačkih ”zasluga” – posebice: septembarskih/cetinjskih!

Jedino ga Srbalji, pripadnici PROKLETE SPC – oslovljavaju sa:

GOSPODINE KANAVACO

On i jest (za svakoga na svoj-poseban način):

GOSPODIN KANAVACA NEPOUZDANOVIĆ

______________________________

Mimogred

Poštovani čitaoci, ka’ što zapaziste, ovu do malo prije tkz. SPC – ja ću ubuduće (od ovoga štiva pa dalje) nazivati: Prokleta srpska pravoslavna crkva (skraćeno: Pr.SPC)!

Ako je nekomu drago da je naziva Crkva Srbije, uz to vrlo jednostavno ide: Prokleta crkva Srbije (skraćeno: Pr.CS).

Pristoji joj u oba slučaja – suština je da kako gođ obrnete njojzi pristoji.

______________________________

TREĆI DIO

Počesto u mojim tekstovima spominjem otete nam grobove – njih na desetine i desetine ‘iljada.

Može se neko pomeđu vas priupitat: na koje grobove ovi čojak misli?

Crnogorci i Crnogorke dukljanskoga porijekla, koji živimo u Crnoj Gori ili po svijetu bijelomu, i koji imamo grobove naših predaka, roditelja, … – u (uglavnom seockim) crkovnim portama, treba da znademo, da su skoro svi ti grobovi (liše samih crkava) vlasništvo Proklete SPC, tačnije – oficijelno su svojina i na zemlji koja je imovina neprijateljske države Republike Srbije.

Pomislite samo kolika silna višina nas Crnogoraca je takvih!?

I, pomislite – molim: što znači oteti nekome grob, a ti otimači se, sve sami pusti ”vjernici” – sporad toga Boga ne boje!

I, iznovice – ka’ podśetnik: nakon uknjižbe svih 50-ak km² crnogorske zemlje na Prokletu SPC, tj. Republiku Srbiju, Crna Gora po katastarskoj evidenciji više oficijelno neće imati teritoriju površine 13.812 km² – nako 13.762 km².

ČETVRTI DIO

Sporad još jedne pričine (razloga-uzroka) pristoji joj ovo nazivalo: Prokleta SPC.

Naime, u naslovu ovoga štiva metnuh i:

”…, lipsalomu Sotoninom bojovniku-razbojniku, …”

Za razbojnika se internacionalno veli: bandit.

U narodu se kaže: za pokojnika treba zborit sve lijepo i najlje(p)še.

Ovo se tumači ka’: poštovanje, pristojnost, obzir, pijetet, posthumni rešpekt, … – a i sažaljenje sporad toga što taj neko nije više na ovi, no  je na oni svijet.

U osnovi – nije to u pitanju.

Radi se o paśemu strahu nas živijeh da, zboreći grdno za mrtve – možemo dočekat da nam se te riječi obiju o glavu, tako što će nam duša toga koji je pod zemljom, toboš, to na nekoji način rđavo vrnut ili – na njezin način nam se s’ onoga svijeta osvetit.

Sporad toga se veli da za mrtve treba zborit lijepo – da nas česovi zvek od njihovoga duha ne s-nađe.

Međutijem, mene su doma stariji učili i naučili da ne lažem.

U Svetomu pismu nađoh da je grijeh lažinjat.

Znači, ja preklanik lipsalomu Sotoninomu bojovniku-razbojniku i srbaljskomu stožernomu Antihristu (u Pr.SPC ih ima na buljuke, ali ovi morački Nepomenik je za nas Crnogorce bio stožerni – najviše zlo) – zborim u skladu sa jednom jedinom istinom i taman spram njegovijeh ”hrišćanskijeh” zaslugah dok krakaše na ovi svijet.

E, sad – igram li se u smislu rizikujem li …?

Viđećemo …!

Sotona ima strašnu i mračnu moć …!

Ipak, o koncu SVEGA – pobijediće: blažena svjetlost, kosmička pravica, uzvišeni smisao, veličanstveni cilj, vječni mir i apsolutna ljubav!

PETI DIO

U pitanju je jedan ”detaljčić”, ali je aktuelan – pa da ne propuštim, da se ne o'ladi.

Kako ovdašnji nesretnji rabi ”ośete” da su Srbalji (u krvi im tijeh primjesa nema – ni jedne kapljice), jedanak se, čoče – identifikuju sa svim i svačim karakterističnim od okolo Brodareva, pa naviše do Beogradskoga paŚaluka.

U smislu spomenute identifikacije, nekaga tamo: preslikani mentalni sklop; mitomansko življenje u svijetu lažavina; zaslijepljenost tamošnjom sakralnom arhitekturom etc., no se jednomašice tamošnjom povjesnicom 100% pelcuju, tj. njezinim tamošnjim tumačenjem priklanjaju.

Gornje znači, da ta povjesnica postane glavni dio njihovoga bića, a to (pomeđu ostaloga) opetovano znači:

• da poraze proglašavaju pobjedama (ukratko: lažinjaju);
• da zbore o nečesovoj državotvornoj i kulturnoj tradiciji (doduše višijem dijelom od Crnogoraca pokradenom i prisvojenom), i u tomu smislu o kontinuitetu (a zbiljski: taj ”kontinuitet” im je (pre)kidan ka’ malo komu – ka’ kad kokotu śekiricom prekinete vrat na trupicu, ili vraga ono svojski po ‘rbatu ofojite);
• da nečesovu prvu pobunicu (poslije 400 godina ropstva podignutu) uzdižu na nivo ”važnoga” ustanka (snile babe folirantkinje što im milo bilo);
• da su najstariji narod barem u Evropi i od njih je toliko toga poteklo (bolijest je svačija – tamo-njihova je neviđena-nezapamćena u ljuckoj rasi);
• leleču li za izgubljenijem Kosovom leleču i počesto krupne ali baš ono mlake suze rone (proizvodnja faculeta ćeta li im ćeta) – itd. itd. itd.

Sve nabrojano i sve nenabrojano i nekako, ali to ide (čak) do toga da verbalno ne patišu Turke alaburde (na silu) skidat sa Srpkinjah – prekidat im (vječni) ljubavni zagrljaj.

Zbiljski rečeno: Srpkinje se od Turakah nikad odvojit ili rastavit ne mogu.

Tako je bilo – i ostanulo da se pamti, iako se njihovo (tursko-srpsko) današnje brojno potomstvo ne čini vješto – nešto se ne glaskaju (valjda zato što se geni po tati računaju, a tate su im nepoznate).   

Ipak, ovdašnji nesretnji Srbalji ne patišu Turke (njih na stotine iljada) pokušavat razdvojit od Srpkinjah (njih na stotine iljada), ali zaludnja im muka – razmać ih nikad neće moć iz ‘aljina fetkih.

Velja je muka svakodnevno/noćno to činjet – i raskubat se u tomu smislu narednijeh 500 godinah, tačnije – dok postoji svijeta i vijeka.

Ovih potonjih 7-8 rečenica očito slaaatko posvetih poslanicima crnogorskoga parlamenta: srbočetnicima i klerofašistima, koji 9-oga maja tekuće godine ostadoše zasužnjeni na džadu poviše Dobrskoga sela, i nemogaše se od nas antifašista probit do onamo đe im mjesto nije – na antifašističko Cetinje i proslavu Dana pobjede nad fašizmom!

Kakvi jadni licemjeri!

Baštinici četništva i fašizma ote pa ote da slave pobjedu nad fašizmom (čitati: nad samijema sobom)!

Toga dana, ta nekolicina, ta šaka moralnih jada, tizi litijaši-uli(zi)čari, pri svojija usidrenija automobila (jasno, nizdol od Cetinja – e, tun im već jes’ mjesto) nešto: ”ot dočeku Talijana na Cetinje 1941., i ot nečijim ka’ frustracijama” po društvenija mreža pisahu, pa reko’ da im u svoje ime otpišem dvije i javno ih podśetim na tamo-njihovu debelu isfrustriranost, duboke davnašnje komplekse i obraz im crni.

Na začetku štiva napisah da obraza nemaju (mišljah na: svijetloga obraza), ali zaboravih metnut da: crni obraz imaju.

Još više trebau ili se počesto u zrcalo pogledat morau.

Neka: ”gledau majmuni sebe u zrcalo” – ako čistoga zrcala na dnu balkanskoga šporkoga dna uopšte ima za rabiti.

Jedan od te šačice srbočetnika i klerofašista je izvanjac-dođoš iz jedne obične prekogranične zemljopisne (jasno, srpske) oblasti ili pokrajine, kojemu su preci (turski sužnji):

oružje u ruke svoje gledali – samo ondar kad su im ga Turci davali – da bi ga put Crnogoraca obrtali – da bi protivu Crne Gore ratovali!

Taj bašibozuk ima crnogorski pasaporat, i ima toliko neljucke skoposti da ka’ prdoklačina śedi u Skupštini Crne Gore, i prdoklači protivu slavne, nezavisne, antifašističke, dukljansko-crnogorske Crne Gore – koje je, uzduž i upoprek i po svakojemu pitanju: ne-do-sto-jan.

Ukratko:

Ja znam, da oni znaju, da ja znam – da su oni:

IZDAJNIČKI ŠLJAM  I  OTPADNIČKA BAGRA

P.S.

Kako smatram da u vezi jednoga detalja iz mojega teksta od juče ”Po ure sa mitropolitom tkz. SPC u Vladičanskomu domu na Cetinje, 1984. godine”, trebam priložiti dopunu – to ću učinjet u nastavku.

U tekstu spomenuti jeromonah-izvanjac je nakon (u njegovoj režiji) vandalskoga razbijanja grobnice velikoga vojvode Mirka (15.05.1986.), neđe bio zabio sablju i zlatni lanac koje je pronašao u razvaljenoj grobnici.

Prilikom boravka članova stručne službe ”Zavoda za zaštitu spomenika kulture – Cetinje” (16.05.1986.), ovaj zlonamjerni Srbalj nije im ni spomenuo da je sablju i zlatni lanac našao u grobnici našega slavnoga vojskovođe.

Kasnije (19.05.1986.) on je lično u prostorije Zavoda donio i predao nedostajuću sablju i zlatni lanac, uz obrazloženje da ih je naknadno pronašao u predmetnoj grobnici (naš narod bi reka’: ”strahić kašu ‘ladi”).

Možete misliti: ”naknadno pronašao”, a tri dana prije tročlana komisija Zavoda je: grobnicu pedantno prebiskala, odgovorno izvadila njezin kompletan sadržaj, potanko ga popisala i stručno opisala!

O svemu postoji:

ZAPISNIK O OTVARANJU GROBNICA U CRKVI I DVORIŠTU CETINJSKOG MANASTIRA, SAČINJEN DANA 21.05.1986. GODINE U REPUBLIČKOM ZAVODU ZA ZAŠTITU SPOMENIKA KULTURE – CETINJE

Broj: 02-690/1

Zapisnik je sačinjen na 8 stranica.