piše PROF. DR ČASLAV PEJOVIĆ, Univerzitet Kyushu, Japan
Predmet ove analize biće rješenje Apelacionog suda Crne Gore od 28.03.2018. godine
kojim je je preinačeno rješenje Privrednog suda od 23.03.2017. godine, te priznata odluka arbitraže Međunarodne trgovačke komore (u daljem tekstu MTK) sa sjedištem
u Parizu od 12.03.2013. godine. Radilo se o sporu između JP Regionalni vodovod Crnogorsko primorje, Budva (u daljem tekstu Regionalni vodovod) i austrijske kompanije
Strabag AG (u daljem tekstu Strabag) proizašlom zbog kašnjenja Strabag kompanije u
izvršavanju ugovornih obaveza.
Rješenje Apelacionog suda je izazvalo dosta komentara u javnosti. Autor ovog članka,
koji je bio jedan od arbitara u ovom sporu i koji je izdvojio svoje mišljenje, više puta
se oglašavao u javnosti dajući negativne ocjene ovoj odluci. Obzirom da se radilo o
ocjenama za širu javnost, ovo je prilika da se ovo pitanje analizira uz detaljniji pravno-stručni pristup, te se time autor na neki način želi odužiti pravničkoj javnosti Crne Gore. Ovo tim prije što se crnogorski sudovi dosad nijesu imali prilike susretati s ovako kompleksnim pitanjima koja se odnose na priznanje stranih arbitražnih odluka. Treba napomenuti da je u ovom predmetu Privredni sud tri puta donosio odluku da je arbitražni sporazum bio nevaljan, dok je Apelacioni sud dva puta poništavao odluke Privrednog suda, da bi trećom i konačnom odlukom preinačio odluku Privrednog suda zauzimajući stav suprotan stavu Privrednog suda, da je arbitražni sporazum bio pravno valjan. Već samo ovakvo neslaganje izmedju Privrednog suda i Apelacionog suda poziva na pozornost, te dodatno aktualizuje značaj ovog pitanja s aspekta pravne struke.
Ovaj tekst se u značajnom dijelu bazira na mom izdvojenom misljenju u ovom arbitražnom sporu. Kao uvodnu napomenu navodim da sam kao arbitar u ovom sporu vezan obavezom čuvanja povjerljivosti arbitražnog postupka, tako da se u ovom članku time neću baviti. Predmet ovog teksta biće isključivo rješenje Apelacionog suda Crne Gore.
PREDMET SPORA
Arbitražni spor između Regionalnog vodovoda i Strabaga je proistekao iz ugovora o
izgradnji kontinentalnog i južnog kraka regionalnog vodovoda za Crnogorsko primorje od 7.04.2008. godine. Spor je nastao nakon što je poslije isteka ugovorenog roka od 360 dana, Strabag tražio produženje roka za najmanje 417 dana, dakle duži rok nego što je bio prvobitno ugovoreni rok od 360 dana, pri čemu Strabag u ugovorenom roku nije ispunio ni polovinu ugovornih obaveza. Nakon konsultacija sa Svjetskom bankom, koja je bila finansijer ovog projekta, Regionalni vodovod je odlučio da raskine ugovor, jer je ocijenjeno da ovoliko kašnjenje ozbiljno ugrožava projekat izgradnje regionalnog vodovoda, koji je od kapitalnog značaja za Crnu Goru i njenu turističku privredu. Nakon raskida ugovora Strabag je pokrenuo arbitražni spor pred MTK Arbitražom u Parizu. Regionalni vodovod je pravovremeno istakao prigovor na nadležnost ove arbitraže. U procesu pred MTK arbitražom, odlukom većine arbitara prihvaćena je nadležnost MTK arbitraže. Ovo pitanje nadležnosti je, u stvari, osnovno pitanje o kojem se raspravljalo pred Privrednim sudom i Apelacionim sudom u Crnoj Gori, obzirom da se u postupku za izvršenje arbitražne odluke ne može raspravljati o odluci arbitraže u pogledu merituma spora.
O UČEŠĆU REGIONALNOG VODO- VODA PRED MTK ARBITRAŽOM
Iako pitanje učešća Regionalnog vodovoda u arbitražnom postupku ne bi trebalo biti
sporno, jedno od pitanja koje se postavilo jeste da li je Regionalni vodovod samim učešćem u postupku pred MTK arbitražom dao pristanak na njenu nadležnost. Pravnicima kojim je poznata ova materija, ovo pitanje ne treba objašnjavati. Zbog onih drugih, treba i ovo pitanje pojasniti. Nakon što je Strabag pokrenuo tužbu pred MTK arbitražom. Regionalni vodovod je imao izbor da se ne pojavi pred MTK arbitražom. Što bi se tada desilo? MTK arbitraža be sprovela arbitražni postupak, imenovala trećeg arbitra i donijela odluku bez učešća Regionlanog vodovoda. Ta odluka bi bila jendako valjana i izvršiva kao i odluka MTK
arbitraže o kojoj je raspravljao Apelacioni sud. To se jasno vidi iz čiana 6(2) Pravilinika MTK arbitraže:
,,Ako tuženi ne dostavi Odgovor (na Zahtjev za arbitražu), kako je predvideno članom 5, ili ako neka stranka izjavi jedan ili više prigovora u pogledu postojanja. valjanosti ili obima arbitražnog sporazuma, Tribinal može da odluči, bez uticaja na dozvoljenost ili osnovanost prigovora, da se arbitražni postupak nastavi ako prima facie ocijeni da arbitražni sporazum prema Pravilniku možda postoji. U ovom slučaju, svaku odluku u pogledu nadležnosti Arbitražnog vijeća donijeće samo Arbitražno vijeće. Ako Tribunal ovako ne smatra, stranke će biti obaviještene da arbitražni postupak ne može da se nastavi. U ovakvom slučaju, svaka stranka zadržava pravo da traži od nadležnog suda da odluči o tome da li obavezujući arbitražni sporazum postoji ili ne.”
I dalje, u članu 6(3) stoji: ,,Ako bilo koia stranka odbije ili propusti da uzme učešće u arbitražnom postupku ili u bilo kojoj njegovoj fazi. arbitražni postupak se nastavlia bez obzira na to odbijanje ili taj propust.” Ovo je sasim jasno i time bi trebala biti razbijena zabluda oko učešća Regionalnog vodovoda u postupku pred MTK arbitražom. Regionalni vodovod je ispravno postupio imenujući svog arbitra, uz jasno osporavanje nadležnosti MTK arbitraže. Imenovajem svog arbitra je pokušao zaštiti svoje interese, dok je iznošenjem prigovora na nadležnost sačuvao pravo da kasnije osporava valjanost arbitražnog sporazuma i samu nadležnost MTK arbitraže. Zašto u tom nije uspio, vidjeće se iz teksta koji slijedi.
ODLUKA APELACIONOG SUDA
Apelacioni sud Crne Gore je odlukom od 28.03.2018 preiniačio rješenje Privrednog suda od 23.03.2017. godine i priznao odluku MTK arbitraže od 12.03.2013. Navodimo glavne argumente Apelacionog suda. U Rješenju Apelacionog suda navodi se da Regionalni vodovod ,,nije iskoristio mogućnost da se odredi arbitražna institucija Prema članu lV stav 3 i 5 Evropske konvencije iz 1961. godine niti naveo koju arbitražnu instituciju je imao nameru da imenuje”. U rješenju dalje stoji da “opšti uslov punovažnosti svakog ugovora, pa i arbitražnog sporazuma je da je isti rezultat saglasnosti volja stranaka. Volja mora biti jasna i nedvosmislena kako bi se sa sigurnošću utvrdila namjera stranaka da spor iz odredjenog ugovora izuzmu iz nadIežnosti nacionalnog suda i povjere arbitraži na rješavanje.“
U obrazloženju svog rješenja, Apelacioni sud se pozvao na princip korisnog efekta, koji se
primjenjuje u međunarodnom arbitražnom pravu, a prema kojem se odredbe ugovora
imaju tumačiti na način da se odredbama ugovora daje određeno dejstvo, a ne način
na koji im se ne priznaje dejstvo. Apelacioni sud se pozvao i na princip dobre namjere,
prema kojem se odredbe ugovora, uključujući arbitražni sporazum, ne treba tumačiti
stricti iuris, već onanko kako odgovara zajedničkoj volji stranaka i shvatanju poštenog prometa. Analizom i tumačenjem klauzule 20.6 opštih uslova ugovora između Regionalnog vodovoda i Štrabaga Apelacioni sud je došao do zaključka da je namjera stranaka bila da se “rješavanje spora povjeri ICC arbitraži“.
Apelacioni sud navodi da se radi o nepotpunoj klauzuli, jer se u klauzuli ne navodi naziv arbitraže, niti njeno sjedište. Pri tome sud objašnjava da se u slučaju nepotpunih klauzula moguća dva pristupa. Prema prvom pristupu, u slučaju nepotpunih klauzula pribjegava se njihovom spašavanju, dok su prema drugoj opciji takve klauzule proglašavaju ništavnim. Sud tvrdi da se savremeno arbitražno pravo priklanja prvoj opciji. Kako se radilo o nepotpunoj klauzuli, Apelacioni sud se u postupku njenog spašavanja pozvao na dokumente koji se odnose na ugovorni odnos, kako bi se utvrdila namjera ugovornih stranaka u pogledu arbitražne institucije koju bi stranke imenovale. U tom cilju sud je dao analizu FIDIC formulara, tenderske dokumentacije Svjetske banke i teksta Soprazuma o komisiji za rješavanje sporova. Oslanjajući se gotovo bezrezervno na stavove Strabaga, Apelacioni sud je zaključio da je namjera stranaka bila da njihove sporove rješava MTK arbitraža. Na osnovu navedenih argumenata, Apelacioni sud je zauzeo stav da je arbitražni sporazum bio pravno valjan, te je donio rješenje o priznanju arbitražne odluke MTK arbitraže.
ANALIZA ODLUKE APELACIONOG SUDA
Kako bi se ustanovilo da li je neka arbitražna klauzula valjana, najprije se treba upoznati s njenim sadržajem. Arbitražni sporazum stranaka nalazio se u klauzuli 20.6(a) ugovora.
Tekst klauzule (naveden samo dio koji je relevantan): „… osim u slučajevima kada je drugačije definisano u Posebnim uslovima, ma koji spor (…)će se konačno rješavati u arbitražnom postupku. Osim ako je drugačije ugovoreno između ugovornih strana: (a) za ugovore sa stranim izvođačima, međuarodni arbitražni postupak uz proceduru kojom rukovodi međunarodna arbitražna institucija koja je imenovana u Podacima o ugovoru i koja se sprovedi u skladu sa pravilima arbitraže imenovane institucije, ukoliko ih ima, ili u
skladu sa UNCITRAL pravilima arbitraže, po izboru imenovane institucije.“ Na osnovu teksta ove klauzule može se zaključiti da ne postoji sumnja da je postojala namjera ugovornih strana da sporove riješe putem institucionalne arbitraže. Stranke u postupku, međutim, nijesu definisale koja institucionalna arbitraža bi trebala da bude nadležna, imajući u vidu da odgovarajuća klauzula u sklopu Podataka o ugovoru uopšte ne postoji.
Tekst odredbe 20.6 u kojoj se navode “pravila imenovane institucije, ukoliko je ima, ili
u skladu sa UNCITRAL pravilima arbitraže, po izboru imenovane institucije“ može se tumačiti kako slijedi:
1. namjera stranaka je bila da ugovore institucionalnu arbitražu;
2. institucionalna arbitraža bi primjenjivala sopstvena pravila, ukoliko ih ima;
3. mogu se primjenjivati i UNCITRAL pravila, u zavisnosti od odluke ugovorene institucionalne arbitraže. Izraz „ukoliko ih ima“ se u ovom smislu odnosi na pravila arbitraže, a ne na pitanje da li su stranke imenovale arbitražnu instituciju (u suprotnom, odredba koja se tiče UNCITRAL pravila ne bi imala smisla).
Apelacioni sud se pozvao na liberalno tumačenje nepotpunih arbitražnih klauzula.
Problem s ovim stavom je da se takvo tumačenje može koristiti samo ako bi arbitražni
sporazum sadržao barem nešto što bi moglo ukazivati na konkretni tribunal, recimo da
je arbitražna klauzula barem pomenula MTK pravila, ili, recimo, Pariz kao sjedište MTK
arbitraže. Klauzula u konkretnom slučaju ne da nije pomenula MTK pravila, već se u klauzuli pominju UNCITRAL pravila, a poznato je da MTK ima svoja pravila i da nikad ne primjenjuje UNCITRAL pravila. Sama činjenica da se arbitražni sporazum poziva na UNCITRAL pravila ukazuje na to da namjera stranaka nije bila da ugovore MTK arbitražu. To
znači da ne samo da nije postojalo ništa u klauzuli što bi ukazivalo na nadležnost MTK
arbitraže, već je postojalo manje nego ništa, ako se tako može reći. Tu nema liberalnog
tumačenja. U ovakvim situacijama sudovi svuda u svijetu djeluju jedistveno i ne priznaju valjanost takvim klauzulama. Osim jedan sud u jednoj zemlji: Apelacioni sud u Crnoj Gori.
Rješenje Apelacionog suda ima i validnih stavova. Recimo stav da volja stranaka “mora biti jasna i nedvosmislena kako bi se sa sigurnošću utvrdila namjera stranaka“. Problem je što Apelacioni sud nije doslijedno primijenio taj svoj stav. Sadržaj ugovora, a prvenstveno sadržaj samog arbitražnog sporazuma, jasno ukazuju da nije postojala niti jasna, niti nedvosmislena namjera stranaka u pogledu ugovoranja bilo koje konkretne arbitraže. Uostalom, Apelacioni sud sam navodi da se radi o nepotpunoj klauzuli, jer se u klauzuli ne navodi naziv arbitraže, niti njeno sjedište. Ono što je Apelacioni sud propustio da zaključi, vjerovatno iz neznanja, jeste da se u ovom slučaju radilo o „blanko“ arbitražnoj klauzuli: stranke su namjeravale da ugovore institucionalnu arbitražu, ali su propustile da je imenuju. „Blanko“ klauzule su, po pravilu, nevaljane. U tom slučaju, na temelju Njujorške konvencije iz 1958. godine, arbitražnu odluku nije moguće priznati.Apelaconi sud je samo
to trebalo da konstatuje. No, kako je moguće da Apelacioni sud nije jedini kojem je ovo
nepoznato, smatramo potrebnim da se ovo detaljnije razjasni.
RAZLIKA IZMEĐU „PATOLOŠKIH“ KLAUZULA I „BLANKO“ KLAUZULA
Po pitanju utvrđivanja valjanosti sporazuma o arbitraži, najteža pitanja nastaju onda
kada je taj sporazum neprecizan, nepotpun, nejasan ili kontradiktoran, tako da se
zajednička namjera strana ne može lako utvrditi. Prvo pitanje koje je neophodno pojasniti u našem slučaju jeste karakter manjkavosti arbitražne klauzule. Nepotpune arbitražne klauzule se mogu svrstati u dvije grupe: A)patološke i B) blanko klauzule:
• Patoloske klauzule su klauzule koje na netačan ili neprecizan način
navode određenu arbitražu, (ponekad više nego jednu!); ove klauzule su manjkave u definisanju arbitraže, radi se tipično o značajnoj nepreciznosti u imenovanju institucije. kao napr.“Stranke su saglasne da će sporove rješavati arbitraža zvanične trgovinske komore u Parizu” (može se pretpotstaviti da su stranke namjeravale da ugovore MTK u Parizu) –
ovakva klauzula se može spasiti liberalnim tumačenjem; i
• Blanko klauzule koje ne sadrže ništa na osnovu čega se može utvrditi koju arbitražu su stranke namjeravale ugovoriti – niti sjedište, niti pravila koja se imaju primjeniti, kao napr. “Za sporove će biti nadležna institucionalna arbitraža” (namjeru stranaka u pogledu konkretne arbitraže je nemoguće ustanoviti) – Ovakve klauzule su pravno nevaljane i na njih se ne primjenjuje liberalno tumačenje. Kao ilustracija ovog razlikovanja može se
navesti jedna presuda Francuskog Kasacionog suda, u kojoj se navodi se da je neophodno napraviti razliku između klauzula koje se pozivaju na arbitražu bez postojanja bilo koje druge informacije koja bi mogla pomoći da se definiše taj tribunal, kao što je recimo grad gdje se arbitraža nalazi, i klauzula koje se pozivaju na određeni arbitražni tribunal koji je teško ili nemoguće utvrditi. Prema ovoj presudi, ovaj drugi tip klauzula nije automatski ništavan i nevažeći i može se sačuvati putem tumačenja ove klauzule. Terminologija ovdje nije relevantna; važna je gore navedena razlika i termini „patološka klauzula“ i „blanko klauzula“ upotrebljavaće se na način koji je definisan u tekstu gore. Mišljenje Francuskog Kasacionog suda je od pomoći za utvrđivanje karaktera arbitražnog sporazuma u našem slučaju. Klauzula 20(6)(a) ugovora između stranaka ne definiše mjesto u kojem se arbitraža nalazi. Jedina konkretna informacija koju sadrži je ona o mogućoj primjeni UNCITRAL pravila. Klauzulom se ne nudi bilo koja druga informacija koju bi sud mogao eventualno da iskoristi prilikom tumačenja odredbe i poveže je sa nekom konkretnom arbitražom. Van svake sumnje je da klauzula 20(6)(a) predstavlja tipičnu „blanko klauzulu“. Dakle, Apelacioni sud je samo trebalo da konstatuje jednu notornu činjenicu. Umjesto toga, Apelacioni sud je odlučio da ide suprotno od onog što je sam konstatovao, ulazeći tako u kanal iz kojeg nije bilo moguće neoprljan izaći.
PRINCIP KORISNOG EFEKTA I LIBERALNO TUMAČENJE ARBITRAŽNOG SPORAZUMA
Apelacioni sud se pozvao na princip “orisnog efekta Ovaj princip polazi od pravila da
dvosmislenu odredbu ugovora treba shvatiti u smislu koji joj daje izvesno dejstvo, a
ne u smislu koji joj ne daje nikakvo dejstvo. Osvrnućemo se ukratko i na ovo, iako za tim
nema stvarne potrebe, jer se princip korisnog efekta, po pravilu, ne može primjenjivati na blanko klauzule. Arbitražna klauzula se treba tretirati kao bilo koja druga ugovorna klauzula i tribunali bi trebalo da pribjegnu tumačenju arbitražne odredbe primjenjujući iste principe
koji se primjenjuju na druge ugovore. Ovo znači da bi sud trebalo da pokuša da utvrdi
zajedničku namjeru stranaka. Ukoliko sud ne može da utvrdi zajedničku namjeru stranaka, trebao bi da primijeni standard razumne osobe. Tumačenje sporazuma o arbitraži treba da
bude zasnovano na argumentima koji posjeduju jasnoću i pouzdanost i ne bi trebalo
da ide preko standardnih pravila tumačenja ugovora. Ne postoje posebni razlozi za usvajanje liberalnijeg pristupa kada su u pitanju arbitražni sporazumi, naročito kada su
u pitanju moguće implikacije koje bi ovakav pristup mogao imati po obje strane. Međutim, činjenica je da postoji tendencija u nekim jurisdikcijama da se arbitražni sporazumi slobodnije tumače. Primjer je Francuska, gdje Član 1157 Građanskog zakonika predviđa tzv. “efektivno tumačenje“: kada se ugovorna odredba može tumačiti na dva različita
načina: tumačenje koje omogućava primjenu odredbe treba da ima prednost nad onim kojim se primjena odredbe onemogućava. Tipični primjeri liberalnog tumačenja manjkave arbitražne klauzule su slučajevi kada je u arbitražnom sporazumu netačno navedeno ime arbitražnog tribunala ili kada sadrži ime grada u kome arbitraža nema sjedište. Ovakvo liberalno tumačenje ima svoje granice i ukoliko se nikakvo značenje ne može dati „patološkoj klauzuli“, ovo može dovesti do toga da se sporazum o arbitraži smatra
nevaljanim, neučinkovitim i nemogućim za sprovođenje u smislu Člana II (3) Njujorške
konvencije. Ni francuski sudovi ne spašavaju „patološke klauzule“ onda kada namjera
strana nije dovoljno jasna. Kadgod se MTK u takvim sporazumima spominje, čak i kada sjedište nije pomenuto, vrlo je vjerovatno da će sudovi takvu klauzulu tumačiti kao pozivanje na MTK. Međutim, onda kada klauzula ne sadrži riječi „Međunarodna trgovinska komora“ ili „MTK“, sudovi zauzimaju stav da se klauzula ne odnosi na MTK, čak i kada je klauzulom predvidjena međunarodna arbitraža. Ni novija praksa sudova u Švajcarskoj, koja
je poznata po liberalnom tumačenju arbitražnih klauzula nikad dosad nije priznala valjanost takvim patološkim klauzulama. Kao ilustracija da patoloske klauzule nijesu uvijek valjane, može poslužiti spor između Švajraske kompanije X Holding AG i kompanije Y. Investments iz Hollandskih Antila. Ugovor stranaka je sadržao ovu arbitražnu klauzulu: “…the parties agree in advance to have the dispute submitted to binding arbitration through The American Arbitration Association (AAA) or to any other US court …The arbitration shall be conducted based upon the Rules and Regulations of the International Chamber of Commerce (ICC500)”. (“…stranke su unaprijed saglasne da eventualni sporovi budu rješavani preko Američkog arbitražnog udruženja ili bilo kojeg drugog suda SAD….Arbitražni postupak biće sproveden na temelju Pravila Međunarodne privredne komore (ICC500).” Kad je došlo do spora, Y. Investments N.V. je pokrenuo tužbu pred Kantonskim sudom u kantonu Zug u Švajcarskoj. Ovaj sud je zauzeo stav da se u ovom slučaju radilo o patološkoj klauzuli” na čiju valjanost treba primijeniti opšta pravila o tumačenju patoloških klauzula. Sud se pozvao na presudu Saveznog suda Švajcarske od 21. novembra 2003. Godine. Prema ovoj presudi, na temelju principa korisnosti, „patološke klauzule” se smatraju valjanim ukoliko se volja stranaka može ustanoviti na nesumnjiv način. U ovom slučaju, sud je zauzeo stav da volja stranaka nije ustanovljena na nesumnjiv
način, budući da se arbitražni sporazum pozivao ne samo na arbitražu, već i „na svaki
drugi sud SAD“. Osim toga, arbitražni sporazum se pozivao na AAA arbitražu ne jednoj
strani, a na MTK pravila na drugoj, što je činilo klauzulu kontradiktornom. Na temelju ovih argumenata, sud u Zugu je zauzeo stav da je ova „patološka klauzula“ pravno nevaljana. Po žalbi tužioca u ovom sporu, Savezni sud Švajcarske je potvrdio odluku Kantonalnog suda u Zugu zauzimajući stav da je na temelju ovakve patološke klauzule nemoguće utvrditi koji arbitražni tribunal treba imati nadležnost da rješava ovaj spor. Iako je poznato da su sudovi u Švajcarskoj liberalni u pogledu priznavanja valjanosti „patoloških klauzula“, ove presude suda u Zugu i Saveznog suda Švajcarske pokazuju da postoje granice tog liberalnog pristupa u primjeni principa korisnosti. Ovakvih presuda ima mnogo i u Švajcarskoj i u drugim jurisdikcijama. To jasno potire stav Apelacionog suda o navodnoj savremenoj arbitražnoj praksi. To jednostavno nije tačno kada se radi o „patološkim klauzulama“ koje su toliko nejasne, ili kontradiktorne da se volja stranaka ne može ustanoviti na nesumnjiv
način. Suvišno je pominjati da šanse za priznanje valjanosti „blanko klauzula“ praktično ne postoje. Ako već postoji takva liberalizacija, Apelacioni sud je trebalo da navede barem jedan slučaj neke takve presude. Zašto je nije naveo? Zato što ne postoji. Nigdje u svijetu.
U konkretnom slučaju klauzula je predviđala da arbitraža treba da se „sprovede u skladu sa pravilima arbitraže imenovane institucije, ukoliko ih ista ima, ili u skladu sa UNCITRAL arbitražnim pravilima, po izboru imenovane institucije“. Nema dvosmislenosti, jer nema ničeg. Sam Apelacioni sud je naveo u odluci da se valjanost arbitražnog sporazuma mora zasnivati na jasnoj i nedvosmislenoj volji stranaka. Ova klauzula niti je jasna, niti je nedvosmislena. Nije čak ni dvosmislena; lišena je svakog smisla. Niti je arbitraža imenovana, niti pravila, sem što se pominju UNCITRAL pravila. MTK ima svoja pravila i nikada ne primjenjuje UNCITRAL pravila – to je „manje nego ništa“! Kao arbitar u ovom sporu ja sam pažljivo pročešljao sve odluke koje je donijela MTK arbitraža, prošao kroz stotine arbitražnih odluka i nijesam našao niti jednu takvu odluku. Nikad dosad se nije desilo da arbitražni sporazum koji ne sadrži nikakvu referencu na MTK ili na pravila MTK, a upućuje na UNCITRAL pravila, bude tumačen kao da se njime predviđa nadležnost MTK arbitraže. Apelacioni sud je pribjegao konstrukciji da je „cilj našeg pravnog sistema usaglašavanje sa evropskim pravnim standardima i prilagođavanje savremenim tendecijama u oblasti prava.“ Pri tome, Apelacioni sud je posegao za tumačenjima koja ne postoje ni u samoj MTK, izuzev ove jedne odluke, niti u bilo kojoj evropskoj državi. Na ovaj način, Apelacioni sud je zasnovao svoju odluku na nečem sto nigdje ne postoji, tvrdeći da su to nekakve „savremene tendencije“, umjesto da odluku zasnuje na pozitivnim propisima
svoje zemlje. Valja napomenuti da je Crna Gora članica Njujorške konvencije i ima Zakon o arbitraži koji je u potpunosti usaglašen sa međunarodnom najboljom praksom i u kome je nedvosmisleno utvrđeno kakvi treba da budu arbitražni sporazumi da bi bili valjani.
Da bi se uopšte moglo pristupiti spašavanju neke „patološke klauzule“, neophodno je da
ta klauzala makar na nejasan način pominje naziv ili mjesto arbitraže. Tek tada se
može pristupiti njenom spašavanju i tada bi bilo prihvatljivo da se uzmu u obzir drugi elementi ugovora, ili pregovora izmedju stranaka. U ovom slučaju to nije bilo moguće, tako da nije bilo nikakvog osnova da sud analizira FIDIC pravila, tendersku dokumentaciju Svjetske banke i tekst sporazuma o Komisiji za rješavanj sporova. Eventualno, hipotetički, ovakva vrsta „blanko klauzule“ bi mogla biti priznata kao valjana ukoliko bi se iz druge ugovorne dokumentacije na jasan i nedvosmislen način moglo utvrditi koja je bila namjera stranaka iz klauzule koja sadrži neprecizno ili nepotpuno pozivanje na određenu arbitražu. Autoru nije poznat niti jedan takav slučaj, ali da bismo odagnali svaku, pa i onu „najudaljeniju sumnju“, da citiramo rječnik našeg specijalnog državnog tužioca, osvrnućemo se i na taj dio argumentacije Apelacionog suda. Iako, zaista, za tim nema potrebe kada se radi o „blanko klauzulama“, koje su, ponavljamo, po definiciji pravno nevaljane i samo u nekim izuzetnim slučajevima bi se moglo govoriti o njihovoj
valjanosti. Apelacioni sud se oslonio na nekoliko dokumenata kako bi dokazao postojanje namjere stranaka da eventualne sporove riješe putem MTK arbitraže u Parizu, tako da ćemo se ovom dokumentacijom sada pozabaviti, iako
je to sasvim nepotrebno kad se radilo o ovakvoj “manje nego ništa“ arbitražnoj klauzuli.
Ovo radimo samo da bismo pokazali da arbitražni sporazum u ovom slučaju ne zadovoljava ni kriterijum na koji se sam Apelacioni sud pozvao, naime da volja stranaka “mora biti jasna i nedvosmislena kako bi se sa sigurnošć utvrdi la namjera stranaka“. Dio odluke Apelacionog suda koji se odnosi na tumačenje „ugovora i ugovornih dokumenata“ je veoma konfuzno napisan, miješajući i tumačeći zajedno dokumente koji su različiti, te ih je potrebno odvojeno analizirati. Radi jasnoće, ovdje se precizira da se radi o tri odvojena dokumenta: a) FIDIC pravila; b) Standardna tenderska dokumentacija Svjetske banke; i c) Sporazum o komisiji za rješavanje sporova.
PRAVILA FIDIC
Apelacioni sud se poziva na FIDIC tzv. „roze“ knjigu i ne pokušavajući da objasni značenje te knjige i na koji način ta knjiga može služiti kao dokaz o namjeri stranaka. Zato ćemo ukratko pokušati da objasnimo o čemu se, u stvari, radi. FIDIC pravila koja se odnose na projekat izgradnje regionalnog vodovoda bila su „Harmonizovano izdanje uslova ugovora za gradnju“ koju je izradilo i za koju posjeduje autorska prava Međunarodno udruženje inženjera konsultanata (Fédération Interbationale des Ingénieurs-Conseils) ili FIDIC. Ovo izdanje je isključivo namijenjeno za upotrebu zajmoprimaca Svjetske banke i za njihove jedinice za implementaciju, kao što je utvrđeno Sporazumom o licenciranju koji je zaključen između IBRD i FIDIC 11. marta 2005. godine. Pozivanje na izdanje «FIDIC 2005», koje predstavlja standardna pravila FIDIC nije relevantno u odnosu na harmonizovano izdanje Svjetske banke koje je prilagođeno potrebama Svjetske banke i koristi se za sasvim drugačiju svrhu. Strane se nikada nisu pozivale na FIDIC iz 2005. godine kada je u pitanju Sporazum o arbitraži, tako da upućivanje na FIDIC iz 2005. godine kao na argument za utvrdjivanje namjere stranaka u pogledu arbitraže nema nikakvu težinu. Radi se o dva zasebna i nezavisna dokumenta koja se takođe razlikuju i u svom sadržaju. Arbitražna klauzula u Harmonizovanom izdanju Svjetske banke se razlikuje od arbitražne klauzule iz FIDIC-ovog izdanja iz 2005. Za razliku od FIDIC izdanja iz 2005.
godine, arbitražna klauzula u Harmonizovanom izdanju Svjetske banke se ne poziva
na MTK Pravila. Umjesto toga, poziva se na Pravila UNCITRAL-a. Očigledno je da je FIDIC izvršio ovu izmjenu na zahtjev Svjetske banke. Kada ugovorne strane koriste određenu formu ugovora koja se razlikuje od neke druge forme ugovora i definiše drugačija
arbitražna pravila, nijedna razumna osoba ne bi zaključila da su strane imale namjeru da pribjegnu arbitraži koja je definisana ugovorom koji nijesu koristile umjesto arbitražnog sporazuma koji se nalazi u sklopu njihovog ugovora. Može se zaključiti da stranke nijesu imale na umu ni Klauzulu 20.6 „ružičastog“ izdanja FIDIC iz 2005 niti Klauzulu 20.6 „ružičastog“ izdanja FIDIC iz 2006. One su imale na umu ono što su imale pred sobom, a to je: Harmonizovano izdanje Uslova Ugovora za Izgradnju koje je priredio FIDIC. Dakle, ovaj
argument Apelacionog suda je irelevantan i nije od pomoći za utvrdjivanje namjere
stranaka. Apelacioni sud je jednostavno preskočio ono što je zaista bitno i odabrao da
se selektivno pozove na ono što ide u prilog, sasvim očigledno, željenog ishoda tumačenja. Takve stvari sud ne bi smio da radi.
STANDARDNA TENDERSKA DOKUMENTACIJA SVJETSKE BANKE
Jedan od argumenata Apelacionog suda se oslanja na Standardnu tendersku dokumentaciju Svjetske banke koja predstavlja priručnik za izradu tenderske dokumentacije za projekte koje ova institucija finansira. Jedan dio ove dokumentacije pod naslovom “Pravila arbitraže“ navodi: „(ubaciti pravila arbitraže ukoliko se razlikuju od onih koje propisuje Međunarodna trgovinska komora)”. Prema Apelacionom sudu, ova indikacija ukazuje na namjeru stranaka da je arbitražnom klauzulom u okviru odredbe 20.6 Standarne ponudbene dokumentacije utvrđena MTK arbitraža. Teško je utvrditi kakav je, u stvari, bio stav Svjetske banke po ovom pitanju. Pitanje koje se logično postavlja je sljedeće: Ako je Svjetska banka smatrala da je MTK trebalo da ima nadležnost za rješavanje spora, zašto se, onda, u klauzili 20(6)(a) nije pozvala na MTK pravila, nego se umjesto toga pozvala na UNCITRAL pravila? Ukoliko je Svjetska banka imala na umu MTK pravila, onda bi u Sporazumu o arbitraži unijela MTK pravila, a ne UNCITRAL pravila. Ova kontradikcija između citiranih odredbi iz Priručnika za korisnike i klauzule 20 (6) (a) ukazuje da Svjetska banka nije imala jasan stav koja bi arbitraža trebalo da ima nadležnost u slučaju spora. Može se tvrditi i da činjenica da klauzula 20 (6) (a) pominje UNCITRAL pravila predstavlja jasnu naznaku da Svjetska banka nije imala u vidu MTK arbitražu s obzirom da MTK ima sopstvena arbitražna
pravila. Tvrdnja da se namjera stranaka mogla utvrditi na osnovu tenderske dokumentacije
Svjetske banke je neubjedljiva. Dokazi koji su na raspolaganju su veoma slabi i daleko od zadovoljenja standarda neophodnih za valjanost „blanko klauzula“, tj. da se može utvrditi van svake sumnje veoma jasna, nedvosmislena i nesporna namjera stranaka da riješe međusobne sporove putem MTK arbitraže. Argument da su strane namjeravale da se saglase oko MTK pravila pozivajući se na instrukcije Svjetske banke, dok su u okviru samog sporazuma navedena UNICITRAL pravila, nije samo pretpostavka, već neosnovana pretpostavka koja je u suprotnosti sa činjenicama. Ukoliko ugovorne strane nijesu pružile dužnu pažnju arbitražnom sporazumu i isti pročitale pažljivo u okviru samog ugovora, naivno je vjerovati da su pažljivo pročitale odredbe u vezi sa arbitražom u okviru Tenderske dokumentacije Svjetske banke. Ukoliko stranke priznaju da nijesu usljed sopstvenog previda uočile manjkavost arbitražnog sporazuma, nije logično povjerovati da su pažljivo pročitale tekst instrukcije u dokumentaciji koja je tek poslužila kao priručnik za pripremu tenderske dokumentacije i koja čak ne čini njen sastavni dio. Nijedna razumna osoba ne bi
povjerovala u ovakvu priču. Apelacioni sud je ovom pitanju prišao veoma površno ne pokušavajuči ni da objasni ulogu koju priručnik za pripremu tenderske dokumentacije može imati u identifikovanju namjere stranaka. Utisak je da nije napravljen napor ni da se to razumije, a kamoli objasni, a onda nije čudno da se se izvode pogrešni i pravno neutemeljeni zaključci.
SPORAZUM O KOMISIJI ZA RJEŠAVANJE SPOROVA
Obrazloženje Apelacionog suda o Sporazumu o komisiji za rješavanje sporova je ponovo dokaz da se Apelaconi sud nije potrudio, ili nije mogao da razumije o čemu se ovdje
radi. Jednostavno se navodi da se su stranke u sporu ujedno stranke u ovom sporazumu.
To nije sasvim tačno, a svakako je neprecizno. Naime, Sporazum o komisiji za rješavanje sporova je sporazum koji se odnosi na različitu vrstu sporova i uključuje treće lice čiji se interes značajno razlikuje od interesa stranaka. Ključni dio ovog sporazuma se tiče
obaveza Člana Komisije i njegovog prava da naplati svoje usluge. Priroda ovog sporazuma podrazumijeva da bi eventualni sporovi mogli biti između Tužitelja i Tuženoga na jednoj strani i Člana Komisije na drugoj, a ne između Tužitelja i Tuženoga. Apelacioni sud je potpuno previdio da je ključna stranka u ovom sporazumu Član Komisije koji je
nadležan za rješavanje sporova između stranaka iz ugovora. Klauzula 9 sporazuma nije uvjerljiva čak ni kao izvor tumačenja. Ona je dio tripartitnog sporazuma i odnosi se na različite vrste sporova. Kako je moguće uspostaviti namjeru Tuženoga i Tužitelja da rješavaju sporove u arbitražnom postupku po građevinskom ugovoru na osnovu sporazuma čija je svrha drugačija i sadrži treću stranu, koja je, u stvari, centralna strana ugovora? Štaviše, sadržaji ova dva ugovora su različiti i kontradiktorni. Sporazum o komisiji za rješavanje sporova očigledno ne ispunjava standarde za valjanost „blanko klauzule“. Veoma je dvosmislen čak i kada se koristi za tumačenje odredbe 20 (6) (a), usljed svoje drugačije
prirode, svrhe, različitih ugovornih stranaka, kao i različitog sadržaja ova dva ugovora.
Treba dodati da je sadržaj arbitražnog Sporazuma o komisiji za rješavanje sporova u
suprotnosti sa Odredbom 20 (6) (a). Iz ovih razloga nije jasno kako se to klauzula, koja
je očigledno suprotna drugoj klauzuli, može koristiti za njeno tumačenje. Gotovo ništa od gore navedenog se ne može naći u odluci Apelacionog suda, što ponovo ilustruje neshvatljivu površnost i nerazumjevanje onog na čemu ovaj sud zasniva svoju argumentaciju. Ovo je još jedan primjer kako sud ne bi smio da postupa.
EVROPSKA KONVENCIJA ZA MEĐUNARODNU TRGOVAČKU ARBITRAŽU
Postoji jedan pouzdan način spašavanja „blanko klauzula“ kao što je ova u našem
slučaju. Evropska konvencija za Međunarodnu trgovačku arbitražu 1961. godine utvrđuje rješenje za slučaj „blanko klauzule“. Član 4(5) utvrđuje: „Onda kada se strane dogovore da podnesu spor na razrješenje stalnoj instituciji za arbitražu, a da pritom nisu odredile predmetnu instituciju i ne mogu se oko nje saglasiti, tužitelj može zahtijevati određenje jedne takve institucije u skladu sa procedurom koja je definisana paragrafom 3 gore“. Član 4(3) utvrđuje mogućnost “obraćanja predsjedniku privredne komore zemlje iz koje dolazi ili u kojoj se nalazi sjedište Tuženog u vrijeme upućivanja zahtjeva za arbitražu“ kako bi preduzeo odgovarajuće radnje, ili Posebnoj komisiji čiji su sastav i procedura definisani Aneksom ove Konvencije. Strabag nije čak ni pokušao da iskoristi mogućnosti koje nudi ova Konvencija. Umjesto toga, započeo je proceduru pred MTK tribunalom. To je bila velika greška, koja ga na kraju nije ništa koštala: spasio ga je Apelacioni sud Crne Gore, a na štetu Crne Gore. Apelacioni sud je na veoma čudan i pogrešan način protumačio Evropsku konvenciju navodeći da Regionalni vodovod ,,nije iskoristio mogućnost da se odredi arbitražna institucija prema članu IV stav 3 i 5 Evropske konvencije iz 1961. godine”. Ovakav stav Apelacionog suda je u suprotnosti s arbitražnim pravom, pa i elementarnom logikom koja proizilazi iz procesnog položaja stranaka u sporu. Evropska konvencija
jasno ukazuje da se radi o pravu tužitelja. Ako Evropska konvencija eksplicitno navodi
da „tužitelj može zahtijevati“, kakvom je to pravnom gimnastikom Apelacioni sud zaključio da je Regionalni vodovod, kao tuženi mogao da to zahtijeva? Ako je tužitelj napravio grešku, zašto bi ga tuženi podučavao kako i gdje da ga tuži? Apelacioni sud je na
situaciju kada stranke nijesu odredile institucionalni arbitražu primijenio stav 3 koji
se odnosi na slučaj kada ad hoc arbitražni sporazum nije precizirao organizaciju arbitraže, dakle jednu sasvim drugačiju situaciju koja nema apsolutno nikakvu vezu s ovim sporom. Zaista je teško razumjeti ovakvu vratolomiju Apelacionog suda kojom je potpuno pogrešno i naopako tumačio Evropsku konvenciu, što je suprotno i elementarnoj logici i procesnom položaju stranaka. Ovakvim stavom Apelacioni sud je okrenuo naglavačke i Evropsku konvenciji i procesna pravila, pokazujući neshvatljivo neznanje i nerazumijevanje arbitražnog prava, pa i procesnog prava uopšte, praveći usput elementarne greške u tumačenju prava.
ANALIZA VALJANOSTI ARBITRAŽNOG SPORAZUMA U OVOM SLUČAJU
Jedina konkretna odredba koju sporazum o arbitraži u našem slučaju sadrži, odnosi se na UNCITRAL pravila. Ovakva odredba ne može da posluži, ni po kojem razumnom osnovu, kao osnov tvrdnje da je namjera stranaka bila da se ugovori nadležnost MTK arbitraže. Ukoliko se primijeni princip razumne osobe koji predstavlja jedan od principa koji se primjenjuje na tumačenje ugovora, da li bi razumna osoba zaključila da sporazum o arbitraži koji se poziva na UNCITRAL pravila sadrži namjeru stranaka da se ugovori MTK Arbitraža? Ukoliko bi neko pozitivno odgovorio, bilo bi veoma teško ovu osobu smatrati razumnom. Ovo je toliko jasno da ne postoji potreba za opsežnijim obrazloženjem. Nažalost, zaključak koji se neprijatno nameće jeste da sudije Apelacionog suda koje su donijele odluku u ovom slučaju teško mogu proći test razumnosti koji se primjenjuje na tumačenje ugovora. Apelacioni sud je pokušao praviti konstrukciju na nekim dokumentima koji nijesu dio samog ugovora. Svaki od tih dokumenata je takođe dvosmislen i nejasan. Pitanje konkretne arbitraze stranke nikad nijesu ni razmatrale, pa je nelogično praviti konstrukciju da su stranke „jasno i nedvosmisleno“ ugovorile MTK arbitražu, kad to pitanje uopšte nije ni razmatrano u pregovorima, niti je pomenuto u ugovoru. Apelacioni sud se bavio sporednim stvarima, a propustio je da i pomene dvije najbitnije stvari:
• Zašto Strabag nije ni pokušao da prije obraćanja MTK arbitraži kontaktira Regionalni vodovod i pokuša da se dogovori oko konkretne arbitraže?
• Zašto Strabag nije iskoristio mehanizam predvidjen Evropskom konvencijom o
trgovačkoj arbitrazi iz 1961, u slučaju da se nije mogao dogovoriti oko arbitraže sa Regionalnim vodovodom? Najveća, kardinalna greška Apelacionog suda bila je da primijeni princip korisnog efekta na arbitražnu klauzulu koja ne pominje ni na koji način niti naziv, niti mjesto arbitraže. Autoru ovog teksta nije poznat niti jedan slučaj, bilo gdje u svijetu, da je priznata kao valjana arbitražna klauzula koja ne sadrži barem u nekom, makar nejasnom obliku, naziv ili mjesto arbitraže. Definitivno to se dosad nikad nije desilo u praksi MTK arbitraže, barem na osnovu uvida u kolekcije arbitražnih odluka koju MTK objavljuje. Kao arbitar sam imao uvid i pažljivo pregledao te kolekcije i dosad se nikad nije desilo u praksi MTK arbitraže da se prizna kao valjana jedna takva arbitražna klauzula. Uostalom, to je lako provjerljivo, jer se te kolekcije mogu naći u brojnim bibliotekama u svijetu. Takve klauzule niko ne može spasiti. Osim, izgleda, Apelacionog suda Crne Gore. I po tome smo jedinstvini u regionu. I šire. Polazna tačka je da Sporazum o arbitraži u ovom slučaju predstavlja „blanko klauzulu“, i da je standard za priznavanje validnosti ove odluke visočiji nego što bi bio u slučaju „patološke klauzule“. Kako bi se priznala valjanost ove klauzule, postoji potreba da se, van svake sumnje, utvrdi jasna, nedvosmislena i neosporna namjera strana da riješe spor putem MTK arbitraže. Najvažniji dokument je, naravno, arbitražni
sporazum. Tekst odredbe 20.6(a) podrazumijeva da su strane mogle imati na umu više
od jedne institucije, ali ne sadrži bilo kakvu dodatnu indikaciju, što čini nemogućim da
se utvrdi namjera stranaka po pitanju nadležnosti; arbitražni sporazum je krajnje nejasan.
Propust strana usljed previda ne može se tumačiti namjerom ugovornih strana da se
dogovore oko bilo koje arbitraže. Previd je po svojoj prirodi znak nemara, a ne namjere
da se nešto konkretno uradi. Ukoliko strane priznaju da je manjkavost ovog sporazuma
uzrokovana obostranim previdom i ukoliko zaključimo da strane nisu na odgovarajući način posvetile pažnju ovom pitanju, po kom osnovu sud može doći do saznanja kakva su gledišta ugovornih strana mogla da budu? Tumačenje treba da bude zasnovano ne na onome što strane nisu definisale, već na onome što je definisano ugovorom. Ugovorne strane nijesu dogovorile MTK arbitražu, kao ni bilo koju drugu, jednostavno iz razloga što nijesu to pitanje ni razmatrale. Zato je teško doći do bilo kakve konstrukcije po pitanju toga oko koje arbitraže konkretno su ugovorne strane imale namjeru da postignu dogovor; njihove namjere su bile usredsređene na druga pitanja u ugovoru, ali ne i na rješavanje sporova. Možda su ugovorne strane imale namjeru da arbitražni sporazum bude nejasan? U
trenutku sklapanja ugovora nijesu mogli da znaju u čiju korist bi išla nejasnost arbitražnog sporazuma. Ako već pribjegavamo pretpostavkama, zašto ne bi pretpostavili da je
nejasnost arbitražnog sporazuma ono što su strane zaista namjeravale? Naravno da ne
bi trebali da manipulišemo pretpostavkama, jer to nije način da se utvrdi namjera stranaka.
Sama činjenica da su stranke sastavile manjkav sporazum o arbitraži sugeriše da
ugovorne strane nijesu posvetile dužnu pažnju ovom pitanju, što je u suprotnosti sa
pretpostavkom da su ugovorne strane dale veliku važnost izboru institucije. Ako već
želimo da pribjegavamo pretpostavkama, onda se može tvrditi da bi se strane koje pridaju veliki značaj konkretnoj instituciji na ispravan način pozvale na tu instituciju, s obzirom da većina institucija nude standardne modele arbitražnih klauzula. Kako bi se dobio valjan sporazum o MTK arbitraži stranke moraju izraziti jasnu namjeru, ne samo da pristupe arbitraži, već i da se arbitražni postupak sprovede po pravilima MTK. Pozivanje na MTK arbitražu mora biti nedvosmisleno. Sporazum o arbitraži u ovom slučaju je sve samo ne nedvosmislen. Arbitražni sporazum se ne poziva na MTK, čak ni na najdvosmisleniji mogući način. On ne govori nista. Nasuprot tome, on se poziva na UNCITRAL pravila, zbog čega se može podrazumijevati da su strane čak i isključile MTK Tribunal. Ukoliko su ugovorne strane zaista namjeravale da ugovore MTK Tribunal kao arbitražnu instituciju, zašto bi onda pomenule u arbitražnom sporazumu primjenu UNCITRAL pravila? Naročito ako se zna da MTK arbitraža primjenjuje sopstvena pravila, a ne UNICITRAL pravila. Dakle, tekst arbitražne klauzule u ovom slučaju pruža osnov koji je čak manji od ništa za donošenje zaključka koji bi vodio do MTK Tribunala. Ključni problem sa sporazumom o arbitraži je da se ni po jednom osnovu ne poziva na MTK arbitražu. Status ovog arbitražnog sporazuma je slabiji i od „patološke klauzule“. Situacija bi bila drugačija da u arbitražnom sporazumu postoji ma kakvo pozivanje na MTK, pa čak i neodređeno, komadić na koji bi konstrukcija arbitražnog sporazuma mogla da se osloni. Da u sporazumu postoji bar pozivanje na MTK pravila, ili je naveden Pariz kao sjedište MTK arbitraže, ovo bi obezbjedilo nešto materijala za tumačenje, i onda bi, možda, „ugovorni dokumenti“ koji se odnose na osnovni ugovor mogli biti od pomoći prilikom definisanja namjera strana. Bez ovakvog pozivanja, naivno je vjerovati da su strane pažljivo proučile arbitražnu klauzulu u svim drugim dokumentima, sem u onom koji je i najvažniji: u arbitražnom sporazumu u samom ugovoru. Knjige o trgovačkoj arbitraži nude veliki broj ilustracija „patoloških klauzula“ Npr. jedna od ovih klauzula je: „Svi sporovi koji proizilaze iz veze sa ovim sporazumom predaju se u prvom stepenu arbitraži. Arbitar treba da bude poznata Privredna komora (kao npr. MTK) koja je sporazumno dogovorena između dvije stranke.“ Ova klauzula je proglašena nevaljanom jer nije „dovoljno definisala imenovanje arbitražnog tribunala“. Ukoliko uporedimo klauzulu iz našeg slučaja sa ovom, nema sumnje koja od njih dvije je manje jasna. U našem slučaju klauzulom se samo utvrđuje da je neophodno da se arbitraža „sprovede u skladu sa pravilima arbitraže imenovane institucije, ukoliko ih ista ima, ili u skladu sa UNCITRAL
arbitražnim pravilima, po izboru imenovane institucije“. U gore navedenom primjeru,
stranke su se saglasile po pitanju arbitraže. Takođe su definisale nekim naznakama koja
vrsta arbitraže bi to trebalo da bude: „dobro poznata Privredna komora (kao npr. MTK)“.
Ukoliko pitamo razumnu osobu koja od ove dvije klauzule vjerovatnije utvrđuje nadležnost MTK arbitraže, koji bi odgovor bio? Odluka MTK tribunala u ovom slučaju se pozvala na jednu odluku švajcarskog Federalnog suda. U odluci MTK tribunala se tvrdi da je Federalni sud čvrsto podržao neophodnost efektivnog tumačenja „po pitanju patološke klauzule koja je slična Odredbi 20.6(a) Opštih uslova“. Problem kod ovakve argumentacije je u tome što se u navedenom slučaju radilo o „patološkoj“, a ne „blanko“ klauzuli; jer, u ovom slučaju, sud je bio imenovan u klauzuli. U klauzuli stoji sljedeće: „nadležna instanca u slučaju spora koji se tiče ovog Sporazuma jeste FIFA komisija, ili Komisija UEFA, koje će rješavati sporove do kojih bi moglo doći između kluba i agenta“. Postoji fundamentalna razlika između klauzule iz ovog švajcarskog slučaja i klauzule u našem slučaju: dok klauzula u švajcarskom slučaju jasno definiše tribunal, u Odredbi 20.6(a) Opštih uslova tribunal se čak ni ne pominje. Upravo u tome se sastoji razlika između „patoloških“ i „blanko“ klauzula, i u odluci očito nije prepoznata ta razlika. Ovaj propust da se napravi distinkcija između dvije vrlo različite klauzule čini argumentaciju iz odluke MTK tribunala po pitanju efektivnog tumačenja praktično neučinkovitom. Jedini efekat koji bi ova argumentacija mogla imati
jeste da ona jasno pokazuje da u odluci nije prepoznata distinkcija između „patoloških“
i „blanko“ klauzula. Sem toga, pozivanje na odluku koja se bavi spašavanjem „patoloske“
klauzule ukazuje na nedostatak argumenata, jer se očigledno nije mogla naći odluka
kojom bi se priznala valjanost „blanko“ klauzule. Odluka Apelacionog suda Crne Gore
boluje od iste bolesti. Prilikom donošenja konačne odluke po pitanju valjanosti sporazuma o arbitraži, neophodno je razmotriti dva ključna faktora: prvi, ovo je “blanko klauzula”, a drugi, nadležnost MTK treba da bude utvrđena na jasan i nedvosmislen način. Oba ova faktora treba razmotriti, a nivo jasnoće i nedvosmislenosti značenja u slučaju „blanko klauzule“ treba da bude znatno veći nego da je riječ o „patološkoj klauzuli“. „Blanko klauzula“ kojom je izražena volja ugovornih strana da sporove rješavaju arbitražom, ali koja ne sadrži naznaku po pitanju mjesta ili zemlje gdje bi se arbitraža odvijala će biti nevaljana u odsustvu povezujućih faktora. Naime, arbitražni sporazum mora direktno ili indirektno povezati arbitražu sa pravnim sistemom koji garantuje njeno sprovođenje. Direktna veza se sastoji u utvrđivanju sjedišta arbitraže. Indirektna veza se može sastojati u postupanju po pravilima odredjene arbitražne institucije. U ovom slučaju arbitražni sporazum se ni direktno ni indirektno ne vezuje za bilo koji pravni sistem ili pravila bilo koje arbitražne institucije. Arbitražni sporazum u našem slučaju je beznadežno neodređen i nejasan, tako da ne može biti spašen pozivanjem na drugu dokumentaciju, naročito iz razloga što je svaka od tih referenci isto tako neodređena i nejasna. Priručnik Svjetske banke za korisnike za pripremu tenderske dokumentacije predstavlja samo oruđe za izradu tenderske dokumentacije, a ne sporazum. Sporazum o komisiji za rješavanje sporova predstavlja sporazum između tri strane i ne može se tretirati kao sporazum između Tuženoga i Tužitelja. Izdanje FIDIC-ove „ružičaste“ knjige i iz 2005. godine nije verzija koja se na ovaj Ugovor primjenjuje. Svako pozivanje na MTK u ovim dokumentima je takođe previše neodređeno i nejasno da bi se uspostavila jasna i nedvosmislena veza sa klauzulom 20 (6) (a), bilo samostalno, bilo u kombinaciji sa drugim referencama. Postoji dugačak spisak „patoloških klauzula“ koje su spašene putem nacionalnih sudova, ili trgovačkih arbitraža. Prema raspoloživim informacijama, nikada dosad se nije desilo da arbitražni sporazum koji ne sadrži nikakvu referencu na MTK ili na pravila MTK, a upućuje na UNCITRAL pravila, bude tumačen tako da se njime predviđa nadležnost MTK arbitraže. U Zbirci MTK arbitražnih presuda za period od 1974. do 2012. godine postoji nekoliko slučajeva koji se bave „patološkim klauzulama“ i najčešće se radi o slučajevima u kojima nije imenovana MTK arbitraža. Nikada se nije desilo da se arbitražna klauzula poput ove u ovom slučaju smatra valjanom, čak ni klauzula koja bi bila približno slična ovoj. Obzirom na to da stranke nijesu valjano ugovorile konkretni arbitražni tribunal, Strabag je trebalo da pokuša da se s Regionalnim vodovodom dogovori oko toga koji arbitražni tribunal treba da rješava spor. Strabag to nije ni pokušao da uradi. Druga mogućnost koju je Strabag imao na raspolaganju bila je da iskoristi mehanizam Evropske konvencije za međunarodnu trgovačku arbitražu iz 1961. godine, kojim se utvrđuje rješenje za slučaj “blanko klauzule”. Strabag, kako je rečeno, nije ni to uradio. Umjesto toga, pokrenuo je postupak pred MTK arbitražom, praveći na taj način dvostruki prestup. No, Apelacioni sud nije tako mislio, već je svojom odlukom pokrio greške koje je napravio Strabag, a na štetu strateških interesa Crne Gore. Na kraju treba reći da je jedan drugi sud u Crnoj Gori veoma stručno obradio ovo pitanje i zauzeo stav koji je u ključnim elementima suprotan stavu Apelacionog suda. Privredni sud je tri puta argumentovano odbio da prizna odluku Arbitraže MTK, pri tome
ukazujući na pogrešne stavove Apelacionog suda, pozivajući se na propise Crne Gore, na
međuarodne konvencije koje važe u Crnoj Gori, ali i na međunarodnu praksu. Ovaj sud
je, čak, ukazao i na neke druge pogrešne stavove Apelacionog suda kao što su: (1) da je
Regionalni vodovod morao najprije da traži poništenje arbitražne odluke u Francuskoj
(gdje je oduka donijeta) da bi uopšte mogao da se protivi priznanju i izvršenju odluke
u Crnoj Gori, te (2) da se Regionalni vodovod, time što se poslije iznijetog prigovora
nenadležnosti, upustio u raspravljanje pred MTK Tribunalom“odrekao” svog prigovora
(što je u suprotnosti sa MTK Pravilnikom i arbitražnom praksom). Očigledno je da jedan od ova dva crnogorska suda nije bio u pravu. Van svake sumnje je da je to Apelacioni sud.
ZAKLJUČAK
Kao stvar principa, ne bi trebalo da sud nameće stranama rješenja koja one nikada nijesu imale na umu. Sud ne bi smio da pokušava da dodaje riječi u ugovoru ne bi li ga učinio podesnijim za slobodnija tumačenja. Namjera strana da provedu arbitražu pred MTK mora biti čvrsto utemeljena. Ona u konkretnom slučaju to nije bila. Najpouzdaniji način za spasavanje arbitražnog sporazuma u ovom slučaju je bilo pribjegavanje Evropskoj konvenciji iz 1961. godine. Tužitelj, kao stranka koja je mogla ovim putem da krene, to nije učinio. Stav da je arbitražni sporazum valjan, u ovom slučaju uveliko prevazilazi namjeru
stranaka koja je izražena ugovorom; njime nije utvrđena namjera ugovornih stranaka,
već sud pokušava pretpostaviti šta su ugovorne strane, možda, namjeravale. Takva
pretpostavka je zasnovana na argumentima koji su površni, proizvoljni i nejasni i zasnovani na okolnostima koje se nalaze na periferiji glavnog ugovora, ili ih čak u ugovoru uopšte nema. Svaka od ovih hipotetičkih pretpostavki o tome što je mogla biti namjera stranaka u
ovom slučaju ne zadovoljava standarde koji su neophodni za uspostavljanje valjanog arbitražnog sporazuma. Nijedna od njih ne uspostavlja jasnu, nedvosmislenu i nespornu
namjeru stranaka da spor bude riješen MTK arbitražom. Svaka od njih ima problem sa
jasnoćom namjera ugovornih stranaka, svaka od njih je više ili manje nejasna, i svaka
od njih se može osporiti. Na osnovu ocjene svih relevantnih dokumenata i argumenata, može se zaključiti da arbitražni sporazum nije ispunio zahtjeve koji su bili neophodni da bi bio priznat kao valjan. Usljed činjenice da je arbitražni sporazum u ovom slučaju predstavljao “blanko klauzulu”, primjenom principa razumne osobe nije bilo moguće zaključiti da su strane jasno i nedvosmisleno namjeravale da riješe spor pred MTK tribunalom. Uzevši u obzir sve okolnosti slučaja, odluka kojom se priznaje kao valjan blanko arbitražni sporazum predstavlja drastično odstupanje od fundamentalnih principa koji se primjenjuju na valjanost arbitražnih sporazuma, pa čak i od postojeće prakse MTK tribunala. Svi argumenti Apelacinog suda, osim jednog, su pogrešni, pravno neutemeljeni, ili barem neubjedljivi. Jedino ispravan i nesporan stav Apelacionog suda jeste da volja stranaka „mora biti jasna i nedvosmislena kako bi se sa sigurnošću utvdila namjera stranaka da spor iz određenog ugovora izuzmu iz nadIežnosti nacionalnog suda i povjere arbitraži na rjesavanje.“ Problem sa odlukom Apelacionog suda je u tome da se njegova odluka bazira na argumentima koji su svi sporni i nijedan od njih na jasan i nedvosmislen
način ne dovodi do zaključka na osnovu kojeg bi se sa sigurnošću mogla utvrditi volja
stranaka o arbitraži koju su namjeravali da ugovore. Neki stavovi Apelacionog suda čak
predstavljaju drastično pogrešnu primjenu materijalnog prava, kakav je stav o primjeni
Evropske konvencije. Iako nije bilo ni potrebe da se odgovara na svaki argument Apelacionog suda (bilo je dovoljno samo navesti da se radilo o „blanko klauzuli“, kojoj se praktično nikad ne priznaje valjanost i koju nikakav princip korisnosti ne može učiniti valjanom, čak ni u jurisdikcijama koje su najliberalnije u primjeni ovog principa) pokušali smo da odgovorimo i na ostale argumente Apelacionog suda da bismo pokazali koliko je ova odluka pogrešna i neodrživa. Ono sto je možda najjasnije u odluci Apelacionog suda jeste namjera da se „pronađu“ argumenti kako bi se priznalo izvrsenje arbitražne odluke protiv Regionalnog vodovoda. To je utisak kad se pročita odluka ovog suda. Odlukom Apelacionog suda nanijeta je velika šteta ne samo Regionalnom vodovodu, već i državi Crnoj Gori. Prvobitno ugovorena cijena bila je bila nešto preko 17 miliona eura. Na osnovu ove odluke, Strabag je naplatio oko 24 miliona (za manje od pola završenog posla!), a ukupna cijena izgradnje regionalnog vodovoda, koja uključuje iznos od oko 8 miliona koje je Regionalni vodovod morao da uloži u završenje započetih radova, dostigla je iznos od oko 32 miliona (bez kamata koje se duguju Strabagu). Tim novcem bi se mogao napraviti još jedan regionalni vodovod! Regionalni vodovod predstavlja jedan od temelja bez kojeg turizam, kao najvažnija grana crnogorske privrede, ne bi mogao da funkcioniše, tako da je udar na Regionalni vodovod istovremeno udar na državne interese Crne Gore. Ono što je paradoksalno jeste da je taj udar izvršen uz asistenciju crnogorskog pravosuđa. Valjda bi pravosuđe trebalo da štiti, a ne da gazi interese Crne Gore. Naravno, da je sud postupio pravilno u skladu s zakonima Crne Gore i pravilima arbitražnog prava, makar to bilo na štetu Crne Gore, prigovora ne bi bilo. U skladu s principima vladavine prava, sudovi moraju
da prije svega štite pravo i zakonitost. Ali, kada sud postupi suprotno onom što pravo
propisuje, pa se time još nanese velika šteta državnim interesima svoje zemlje, onda odluka Apelacionog suda dobija novu dimenziju. Sem toga, odluka Apelacionog suda je u
toj mjeri naopaka i pogrešna da je ozbiljno narušen i ugled crnogorskog pravosuđa.
Indikativno je ćutanje institucija koje kontrolišu rad sudova nakon što se „digla prašina“ u vezi sa ovim slučajem, iako bi trebalo da bude jasno koliku je štetu ova pogrešna odluka Apelacionog suda nanijela državnim interesima Crne Gore. To ćutanje šalje opasnu poruku da se ovakve sudske odluke smatraju prihvatljivim, čime se otvaraju vrata drugim sličnim sudskim odlukama u budućnosti. Da se to ne bi desilo, reakcija na odluku Apelacionog suda ne bi smjela biti samo pasivno gledanje i ćutanje u skladu s izrekom „selo gori a baba češlja vunu“. Strani investitori često izražavaju sumnju u objektivnost suda u državama gdje ulažu svoj kapital, pribojavajući se da bi ti sudovi mogli biti pristrasni u korist svojih država. Često se korist izraz „hometown justice“ (“domaćinska pravda“), koji na ironičan način ukazuje na tu bojazan. Odluka Apelacinog suda demantuje tu bojazan pokazujući
da je neopravdana, barem kad se radi o Apelacionom sudu Crne Gore. Sudovi bi trebalo
trebaju i moraju, tačnije, morali bi da postupajupostupati u skladu sa zakonom i principima međunarodnog prava koji su obavezujući. Međutim, kad sud prekrši i jedno i drugo, a na štetu svoje države, onda izraz „domaćinska pravda“ dobija jednu drugačiju dimenziju, a ironija koja prati ovaj izraz dobija sasvim drugačiji prizvuk. Da li će institucije nastaviti da se prave da ne vide problem? Nažalost, bojim se da hoće. Guranje problema pod tepih i „netalasanje“ su popularne discipline u Crnoj Gori. Uostalom, to je jedan od razloga zbog kojih postoje ozbiljne primjedbe na rad pravosuđa u Crnoj Gori, uključujući pritužbe na korupciju. Moje je bilo da kažem što mislim o ovoj odluci Apelacionog suda, svjestan da se
ovo što sam napisao mnogima neće dopasti. Smatrao sam svojom obavezom da skrenem
pažnju na ovu odluku, kao neko ko je bio direktno uključen u ovaj predmet, dugo na njemu radio i dobro zna da je van svake sumnje da arbitražni sporazum u ovom sporu nije
bio valjan, a da je odluka Apelacionog suda kojom je priznata njegova valjanost pogrešna. Ovim tekstom želim da doprinesem da crnogorsko pravosuđe, institucije i društvo
u cjelini budu profesionalniji i odgovorniji i da se što prije oslobode svih onih koji svojim
štetnim i moguće koruptivnim postupanjima troše i ionako slabašne i ozbiljno potrošene potencijale.