Nojeva barka

Piše: Dubravka Jovanović

….A kiše su se slile u cvjetove agava. Arsen sa onom njegovom nostalgijom šansonijera  od  koje se raskiša misao i duša.
Moja ode na žici ovog kišnog bluza bokeškoga.
Ode i ljeto ovo a na rubu njegovom osta skraćeni dan za doček jesenje kantate.

U ovoj stalnoj prolaznosti za koju moćni i oholi misle da se njima ne dešava, i da su vječni, a obični i „mali“ od briga i ne primjećuju, jer ih kao tovar drva na leđima, čeka  hladna i skupa zima. Drva najskuplja do sad, 70. a i do stotke gura metar.

…A dva sina treba poslati na studije. Drva treba nabaviti za nas troje koji ostajemo ovdje. I dužan sam. I uopšte , cijelog života ne uspjeh da odgonetnem tu, za mene nerješivu, zagonetku: kako, na pošten način, ne štedeći trud  i dajući uvijek kvalitetan učinak, zaraditi dovoljno za život…piše Leso Ivanović  pjesnik  nervom  u nerv, reći ću. Emocijom u krš ovaj i njegove ljude. Maestralni slikar pejzaža duše i prirode . PJESNIK. Ali po meni, ni poznat nit priznat koliko valja koliko treba i koliko zaslužuje kosmičkim svojim dometima duha.
E, to smo mi.
Samo ne svoje. Otkud pop u svom selu. Ni popa, ni sela pravoga više, i to je istina.
Tuđe hoćemo. Svoje ne priznajemo.Tuđe je bolje i jače i pametnije.
Takvi smo. Nikakvi. Prokleto prodati na sitno. Kompleks „maloga“. Faljinka, što li?
A što Aleksandar Leso Ivanović u velikane? Pa on je naš.Crnogorski .
Zašto Vito Nikolić PJESNIK nad pjesnicima , PJESMA  nad pjesmama ? Ko su i zašto kad mogu uvozni?
Odlutla mi misao za nepravdom, koju, bojim se niko ne ispravi.

Kišni bluz u Boki. Kap po kap kricima galebova što se sele na bove.
Prvo se štima srebrna žica lake munje, pa se pusti niz jugo.
Juži ova jesen. Neizvjesna.
Što li nam i koje plodove sprema ? Teško se slatkima nadati, sudeći po najavama gorkim, onih koji i dalje zemlju moju guraju u tuđu kuću.
Kažu na sve su spremni i neće lako puštat vlast koju su izgubili sjutri dan pošto su je dobili. A dobiše je nekog  glupog avgusta, kada je, kako legenda kaže, Oktavijan Avgust pravio budalu od sebe. Oslobodioci ( kako sami sebe zovu) koji su nam zapatali slobodu, nijesu se više mogli izglupirati niti napraviti  veće budale od sebe. Ali, tamo njima..
Što ćemo i đe ćemo mi obični, koje čeka zima sa najskupljom strujom (ako je bude) i drvima čija cijena i dalje raste.

Evropa sad i s njima, odgovor  je.  Njihov.
S njima u neku njihovu novu Evropu?
S njima koji  bi pravdu bez suda, državu bez većine, Skupštinu bez Ustava .
Podijeljeni, posvađani, popljuvani između sebe, pokradene časti i obraza, pokorni do koljena tuđincu, provaljeni u svakoj njihovoj „istini“, bi da se pitaju, da vladaju i da zavađaju i dalje.
Moja se misao zaustavila na sliku u mandraću, jednom od brojnih u kamenom vezu sa dobrotske bande. U njemu, jedna se barka topi.
Možda pušta na sve strane…
Nojeva mi barka  iz biblije u oko uđe, pa na dušu pade. Može li nas spasiti od potopa?
Kristal granat s Lovćena, meni se čini, osvjetljava barku, moguće i ovu u mandraću  danju i noću za vrijeme crnih oblaka.

Nerviraju me najave narančastih alarma itd. Neka bude što biti ne može….
A kiše su se slile u cvjetove agava i ljetu je kraj.