Njegoš o Pećkoj patrijaršiji? (3)

Neslavan je kraj boravka bivšega srpskoga patrijarha Vasilija Brkića-Jovanovića u Crnoj Gori – izgleda da je jedva izvukao živu glavu

Piše: Vladimir Jovanović

Neslavan je kraj boravka bivšega srpskoga patrijarha Vasilija Brkića-Jovanovića u Crnoj Gori – izgleda da je jedva izvukao živu glavu.

Nikakva razloga za respekt Crnogorci prema njemu nijesu imali. Nakon dvogodišnjega boravka u slobodnoj Crnoj Gori, u kojoj je dobio utočište i primljen za koadjutora (vikarna arhijereja) mitropolita Save Petrovića-Njegoša, poglavara autokefalne Mitropolije crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve, Vasilije se stavlja na raspolaganje pristigloj ruskoj ekspediciji kneza Jurija J. Dolgorukova. Po instrukciji Dolgorukova, Vasilije objavljuje da je Šćepan Mali „vozmutitelj nacije”. To Crnogorci tumače izdajom.

Crnogorci, bilježe Rusi 31. jula 1769, „mole kneza [Dolgorukova] da se izgna iz Cetinjskog manastira patrijarh Vasilije radi spokojstva mitropolita Save”. Pod 24. septembrom 1769. u dnevniku ekspedicije pišu da je „patrijarh Vasilije, izgnan iz svojeg otečestva i sa srpskog prestola, došao u Crnu Goru, nadajući se naći tu pribežišta”. Ama, Crnogorci jedne noći hoće da ga ubiju nekadašnjega poglavara Pećke patrijaršije, svrgnuta 1765. od Grka zbog novčanih pronevjera, stavljaju mu nož pod grlo: „Kad ni [Vasilijeve] suze, ni molbe, ni krst nisu pomogli, dâ im svoje novce – 54 dukata, te tako sačuva svoj život”.

Sa Cetinja, pišu Rusi, bivši srpski patrijarh je „pobegao u Maine, i tu se sakrije u domu jedne udovice”. Rusi ga nastoje spasiti; a zluradi su prema Savi Petroviću-Njegošu i Crnogorcima, vele da je naš mitropolit „načelnik razbojnikâ ispunjen nepomirljivom mržnjom na patrijarha”.

Nekadašnjem poglavaru Pećke patrijaršije među Crnogorcima je „nemoguće bilo izbeći ili izdaju ili ubistvo i biti žrtva njihove surovosti”, pa knez Dolgorukov „naredi da mu se [Vasiliju Brkiću] javi o odlasku”. „Rusi su patrijarha”, piše 1904. srpski arhimandrit i istoričar Dimitrije Ruvarac, „morali po mračnoj noći iz manastira Stanjevića sići na more, gde ih je očekivao brod”; prebačili su ga u savremenu Italiju, odatle u Rusiju, tamo će i okončati.

Nije li Vasilije Brkić, pod okriljem Rusa, poželio s trona poglavara autokefalne Crkve u Crnoj Gori ukloniti mitropolita Savu Petorvića-Njegoša i njegova prejemnka episkopa Arsenija Plamenca?

Iako je u „Predgovoru” napisao „da u djelu ovome, mojega sopstvenoga ništa nije što nije osnovano na pričanju narodnom i na raportima više rečene trojice [mletačkih zvaničnika]”, o dramatičnim sobitijima oko bjekstva Vasilija Brkića iz Crne Gore nema pomena u „Lažnome caru Šćepanu Malome” Petra II Petrovića-Njegoša.

Zgranut kako su „postupali crnogorski kaluđeri s patrijarhom Vasilijem” i da su „hteli da ga ubiju”, Ruvarac je prvi koji utvrđuje odstupanja između istorijske faktografije i Njegoševe fikcije u ovome djelu. Neposredni ruski izvori ne potkrjepljuju ni Njegoševu tvrdnju da je „Patrijarh Pećski s njega [Šćepana Maloga] postradao”. Istina, iako odnosi mitropolita Save i Šćepana Maloga nijesu idilični, Rusi bilježe Savinu pohvalnu izjavu oko učinka vladavine „samozvana cara”: „Начал между народом черногорским великое благополучие чинить и такой мир и согласие, что у нас еще никогда не было”, etc.

***
Kako sam podrobno objasnio (vidi prethodni nastavak), pozivajući se na arhivirane izvještaje trojice zvaničnika Mletačke republike Njegoš je u „Lažnome caru Šćepanu Malome” uveo lik Esperijusa, carigradskoga patrijarha, koji dolazi na crnogorske granice i agutuje pokornost Turcima. Nikada u istoriji Vaseljenske patrijaršije nije postojao patrijarh s tim imenom, a nije zabilježeno ni da su sveti oci carigradski ikada dolazili na granice crnogorske, posebnim aktom ili na druge načine pozivali Crnogorce i njihove arhijereje, niti Šćepan Maloga, da se pokore Turcima.

Interesantno, Njegoš lik Esperijusa nije naveo na uvodnome popisu „Lica”, a u „Lažnome caru Šćepanu Malome” Esperijus ne progovara ni riječ! Kad s granice od Crnogoraca biva Esperijus priveden kod glavarâ na Cetinje, prema stihovanoj Njegoševoj fikciji, „skoči na noge Knjaz Dolgorukov, Vladika Sava, Patrijarh Brkić, Vladika Arsenije, oficeri i sav narod da ga iz ljubopitstva vide; PATRIJARH SE BRKIĆ S NJIM POZNADE, celivaše se po običaju, tako isto i druga gospoda duhovna i mirska”.

„Ljubopitstva”, međutim, splasnu kad se dozna da je Esperijus turski agitator. Esperijus „broji brojanice i plače“, a u plaču mu se, nakon propratna stihovna komentara, pridružuje i crnogorski iguman Teodosije Mrkojević. Slijedi Njegoševa didaskalija:

„Teodosija Mrkojević od imena oba Vladike [Save i Arsenija], Patrijarha Brkića, i Knjaza Dolgorukova moli Esper[i]jusa, da dade blagosloveno PISMO onima, koji su ga doveli na Cetinju. Esperijus dava pismo i oni odma prilično njegovom zvaniju isprate obratno Vselenskoga Patrijarha”.

O kakvome je PISMU riječ, je li i ono književna fikcija? Iz konteksta je jasno da je i pismo poziv Crnogorcima i glavarima da se pokore Turcima. Patrijarh Esperijus je prethodno, prema spjevu, Crnogorce na granici, proklinjao, ali…

„Kada viđe, kumstva ne pomažu,
Poče kleti, u kam zatucati
I na narod prokletstva silati,
I nekakve krupne anateme,
Ako narod za njim ne okrene,
Da se ide Turcima predati“.

Nije po srijedi potpuna Njegoševa fikcija. Iako je i približno sličan poziv Crnogorcima od bilo kog Vaseljenskoga Patrijarha, rekoh, nepoznat istoriografiji, najmanje jedan takav izričit primjer postoji – PISMO Crnogorcima da se pokore Turcima. Ali, to pismo nije poslao poglavar Vaseljenske patrijaršije, nego – upravo poglavar Pećke patrijaršije!

***
Pismo je citirano u istoriografiji. Sadrži kevetanja i anateme srpskoga patrijarha, slične u „Lažnome caru Šćepanu Malome” neosnovano pripisanim (nepostojećem) Vaseljenskom Patrijarhu. Iz Pećke patrijaršije su na Crnu Goru počeli „prokletstva silati” i „nekakve krupne anateme”, a sve radi toga „da se ide Turcima predati“, etc.

Srpski patrijarh pisao je, između ostaloga, Crnogoricima: „Ko ste vi da vodite rat s jednom premoćnom Carevinom, u kojoj ste?”

Poziva ih da se „potčine srećnom Sultanu”!

„A ako nas ne poslušate”, prijetio je, Crnogorcima, srpski patrijarh, „znajte da ću baciti na vas teško prokletstvo”…

(Nastavlja se)

Komentari

avatar