Njegoš o Pećkoj patrijaršiji? (2)

 „Da sve sitnarije ovdje stavim što su ova trojica pisali, dugo bi bilo; ali između istijeh neke moram spomenuti”, piše Njegoš, „da se UVJERE ČITATELJI DA U DJELU OVOME, MOJEGA SOPSTVENOGA NIŠTA NIJE ŠTO NIJE OSNOVANO NA PRIČANJU NARODNOM I NA RAPORTIMA VIŠE REČENE TROJICE”

Piše: Vladimir Jovanović

Ako, dakle, Petar II Petrović-Njegoš u svojih poznatih preko 1.700 pisama nije pomenuo ni „p” od Pećku patrijaršij – jeste u svome „Lažnome caru Šćepanu Malome”.

Jedino tu i imenuje nekoga od patrijarhâ pećkih: Vasilija Brkića-Jovanovića.

Djelo je napisano 1847, objavljeno 1851. nominalno u Trstu, a stvarno štampano u Zagrebu („Pečatnja braće Župana”). „Sačinitelj”, Njegoš, u „Predgovoru” veli „kako u Mletke kada dođoh, potrudim se i kojekako uljezem u ogromnu arhivu bivše stare republike Mletačke”, a „pet-šest valjatijeh pisarčićah tri čitave nedjelje po svima uglovima od arhive kopaše, i što god se moglo nać o čudnovatom Šćepanu i o drugijem stvarima odnoseći se Jugoslovenstva sve ispisaše”.

„Lažni car Šćepan Mali”, „pjesmotvorje Njegove Svijetlosti Petra Petrovića Njegoša, Vladike i Gospodara Crnegore”, nosi podnaslov: „Istoričesko Zbitije Osamnajestoga Vijeka”. Spjev je zasnovan na poznatoj istorijskoj fabuli, uglavnom s likovima koji su stvarno postojali. Dakle – uglavnom su postojali, ali ne svi.

Naime, Njegoš je tu uveo lik Esperijusa, carigradskoga patrijarha, a pozivajući se na arhivirane izvještaje trojice zvaničnika Mletačke republike („Paskvala Cigonje, izvanrednog Providura Kotorskoga, koja je dostavljao svojoj vladi u Mletke; Providur ih je dobivao od svojijeh uhoda sa sviju krajeva”, te od „poslanika Mletačkoga pri porti otmanskoj, g. Justinjani; i tadašnjega vice-konsula u Skadru, g. Duodo”).

„Da sve sitnarije ovdje stavim što su ova trojica pisali, dugo bi bilo; ali između istijeh neke moram spomenuti”, piše Njegoš, „da se UVJERE ČITATELJI DA U DJELU OVOME, MOJEGA SOPSTVENOGA NIŠTA NIJE ŠTO NIJE OSNOVANO NA PRIČANJU NARODNOM I NA RAPORTIMA VIŠE REČENE TROJICE”.

***

U „Lažnome caru Šćepanu Malome”, Njegoš pominje nekakvo hvatanje, neđe na granici crnogorskoj, turskoga agitatora: ni manje ni više nego patrijarha carigradskoga Esperijusa! U „Predgovoru” navodi „da ono što rečena trojica pišu, ono se samo u arhivi moglo naći”, pored ostaloga, „tamo je partrijarh Esperijus sa svojom namjerom”.

Da li su mletačke zvaničnike njihove uhode lažno izvjestili o Esperijusu? Nikakav pomena bitan Esperijus nije dolazio u Crnu Goru. Ponajmanje je on bio Vaseljenski Patrijarh. Da pogledamo, što piše u „Lažnome caru Šćepanu Malome”. „Dolazi nekoliko Crnogoracah z granice i dovedu sa sobom Patrijarha Carigradskoga Esperijusa”, veli Njegoš u didaskaliji. Iz okupljene grupe crnogorskih glavara, pop (protojerej) Andrija Đurašković, pita ih:

„No rad šta je Patrijarh Vselenski

I kakvijem poslom amo doša?

Rad šta li ste vi pružili ruke

Na amanet i svetinju svoju?”

Jedan od sprovodnika („Drugi Vojnik”) odgovara:

„Rad šta, Proto, rad nesreće naše,

A njegove vječite nagrde.

POP ANDRIJA:

Kakva može to biti podruga

S svjetilnikom vjere pravoslavne?

ISTI VOJNIK:

Ka najviše što si ikad čuo,

Pa je takve ni čuo nijesi.

– (Svak sluša s ljubopitstvom) –

Evo ima sedam-osam danah

Otkako je doša na granici,

Svako mu se živi oveseli,

Ka da novo nas ogrija sunce,

Svak pohita, kano Patrijarhu

Da pouku od njega čujemo,

I primimo svete blagoslove;

Kad kod njega, imaš što viđeti!

Poče vražju prosipat pouku,

I trovati narod opačilom,

Poče kumit, što čuo nijesi,

Da se zemlja pod nama propane!

Sve gologlav a s krstom u ruke,

Da se narod Turcima predaje;

Svi se tome poslu začudismo,

Da nas kuša, sav narod pomisli,

Jesmo li mu u zakonu tvrdi,

Ljubimo li slobodu junačku;

Kada viđe, kumstva ne pomažu,

Poče kleti, u kam zatucati,

I na narod prokletstva silati

I nekakve krupne anateme,

Ako narod za njim ne okrene,

Da se ide Turcima predati“.

Kada iguman Teodosije Mrkojević agitaciju patrijarha Esperijusa uporedi s padom Satane, onda, navodi se u didaskaliji: „Opet ćutanje veliko, svakome nešto mučno biva. Patrijarh Esperijus broji brojanice i PLAČE“. A iguman će:

„Sad on plače, i ja ću plakati,

Ronit tople suze pokajanja.

Velikaši i griješe krupno,

Smrtna ruka nad njim vlasti nejma,

No će njemu za njegova djela

Nebo sudit, a zemlja ne smije”.

***

Umjetničke slobode, uključujući književne interpretacije istorijskih događaja, ili izmišljanje događajâ i ličnosti iz prošlosti, naravno, beskrajne su i sasvim legitimni literarni postupak. Međutim, iako se Njegoš izričito poziva da je o Esperijusu čitao u arhivu Mletačke republike, takav patrijarh u stvarnosti – nije postojao!

O nekakvome Esperijusu uopšte nema pomena u katalozima Vaseljenskih Patrijarha. Šćepan Mali vlada slobodnom Crnom Gorom od 1767. do smrti (†22. septembar 1773). Tada su patrijarsi carigradski: Samuilo I (4. jul 1763. – 16. novembar 1768), Meletije II (16. novembar 1768. – april 1769), Teodosije II (22. april 1769. – 27. novembar 1773).

Dalje, nije zabilježeno da su sveti oci carigradski dolazili na granice crnogorske, ili posebnim aktom ili na druge načine pozivali Crnogorce i njihove arhijereje, niti Šćepan Maloga, da se pokore Turcima. Ne znači da takvih poziva na pokornost možda nije bilo, ali su u istoriografiji oni nepoznati.

Međutim, najmanje jedan takav izričit primjer postoji – poziv Crnogorcima da se pokore Turcima. Njega nije poslao poglavar Carigradske patrijaršije, nego – poglavar Pećkepatrijaršije.                                                                             ***

Ali, najprije o Vasiliju Brkiću-Jovanoviću. Rodom je iz Sremskih Karlovaca. Učio izvjesnu „latinsku školu”, postaje pridvorni monah i protođakon. Episkop bački Visarion Pavlović, administrator Karlovačke mitropolije u Austriji, sredinom 1749. tuži ga za pronevjere crkvenih prihoda. Prebjegao je u Srbiju, tada pod Turcima. Tu ga primaju „fanarioti”, grčki jerarsi u Pećkoj patrijaršiji. Postavljaju ga 1756. za mitropolita novobrdskoga, 1759. za mitropolita dabro-bosanskoga, a od 1763. je pećki patrijarh. Opet optužen za pronevjeru, biva 1765. svrgunt i zatočen na Kipru. Oslobođen na intervenciju katoličkoga klera. Pojavio se 1767. u slobodnoj Crnoj Gori. Tadašnji poglavar Mitropolije crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve, mitropolit Sava Petrović-Njegoš, prima ga za svoga koadjutora. Savi će Vasilije saslužvati u rukopoloženju za vladiku Arsenija Plamenca (1781-84. poglavara Crkve), te će se tako godinu-dvije po ukinuću Pećke patrijaršije de facto oformiti Sinod autokefalne Crnogorske pravoslvne crkve, etc.

Sada, da uporedimo pjesničke slobode i istoriografske fakte. Njegoš u „Lažnome caru Šćepanu Malome” prebačuje Turcima da su prognali „patriku” Vasilija Brkića iz Pećke patrijaršije. Na pitanje Karaman-paše Dukađinskoga.

„A đe vi je, kneže, sad Patrika?

Krije li se i on sa tim carem,

Al’ je na glas među Crnogorce?”

… Lazo Bogdanović Njeguš, lik u spjevu, odgovara:

„Zbilja, Pašo, što se ogriješi,

Te proćera glavu od zakona”.

Međutim, ne stoji da su Turci proćerali „patriku” Vasilija Brkića. Tačno je ono što je sâm Vasilije 1771. napisao: poćerali su ga pravoslavna braća, jerarsi Grci, kako tvrdi, „kao što su isterali tako i sve druge episkope Srbe i prognali; one, koje su mogli uhvatiti, poslali su na zatočenje, a oni koji su pobegli, spasili su se”.

Pećka patrijaršija se 1766. samoukinula i to na osnovu pisane molbe upravo i srpskih arhijereja. Uprošćeno rečeno, Pećka patrijaršija je bankrotirala, jer su se njezini jerarsi kreditno zaduživali, a kamate i kredite nijesu vraćali. Molba za samoukinućem je podnijeta Vaseljenskoj patrijaršiji, uredno je potpisana i pečatima ovjerena od ukupno osmorice pećkih arhijereja. Posebnim aktom (beratom) to je sultan-car Mustafa III potvrdio 11. septembra 1766. godine. I kao što je Pećku patrijaršiju 1557. jedan car-sultan osnovao, drugi sultan-car je formalno ukinuo. Vaseljenska patrijaršija je godinama otplaćivala dugove Pećke patrijaršije.

U carigradskome katalogu Velike Crkve za 1766, dakle u godini u kojoj je ukinut patrijaršijski tron pećki, Crkva u Crnoj Gori, za razliku od drugih dotadašnjih eparhija Pećke patrijaršije, nije upisana kao podvlasna – crnogorski prvojerarah, njegova mitropolitska katedra i pastva crnogorska ne pominju se u spisku „подчинѣнiя пастве Ипекске нашему Светому Вселенскому Престолу”. Mada, kako 1891, piše jedan od prvih modernih crnogorskih istoričara, Marko Dragović, mitropolit Sava Petrović-Njegoš  još prije ukinuća Pećke patrijaršije, bijaše i „glava Crnogorske crkve i crnogorskog naroda”, etc.

***

Ako, dakle, Vasilija Brkića nijesu s katedre Pećke patrijaršije gonili Turci, već, zbog novčanih pronevjera u Pećkoj patrijaršiji, Grci – možda i jerarsi Srbi, kako stoje stvari oko njegova proćerivanja iz Crne Gore?

U „Predgovoru“ za „Lažnoga cara Šćepana Maloga”, Njegoš će, dakle, napisati i da su trojica predstavnika vlasti Mletačke republike, čije je referate, tvrdi, čitao u arhivu u Veneciji i dijelom koristio za pisanje ove drame, naveli da je „Patrijarh Pećski [Vasilije Brkić] s njega [Šćepana Maloga] postradao”. Ovu netačnost prvi je 1904. utvrdio Dimitrije Ruvarac, srpski arhimandrit, uporedvivši sadržaj dnevničkih bilješki ruske ekspedicije Jurija J. Dolgorukova (Юрий Владимирович Долгоруков) i fikciju Njegoševa „Lažnoga cara Šćepana Maloga”.

U poznatim događajima oko pojave „ruskoga cara” u Crnoj Gori, Dolgorukov je na čelu ekspedicije koja je iz Rusije poslata da na licu mjesta utvrdi činjenice. Od 24. jula do 24. oktobra 1769. o tome je vođen dnevnik, objavljen je 1886. u časopisu „Русскiй архивъ”, a na srpski je taj dnevnik preveo i 1889. u Beogradu publikovao tamošnji istoričar i državnik dr Stojan Novaković („Prilog istoriji Crne Gore vremena Stepana Malog“).

Knez Dolgorukov, između ostaloga, zatiče krajnje neprijateljske odnose Save Petrovića-Njegoša i Vasilija Brkića! On nastoji pomiriti poglavara Crnogorske crkve i bivšega patrijarha srpskoga, međutim, zapisano je u dnevniku ekspedicije, „cetinjski monasi s bezobraznom drskošću jave knezu, da oni NE PRIMAJU PATRIJARHA ZA PRAVOGA, NEGO ZA ODLUČENOGA OD CRKVE ARHIJEREJA, i da neće dopustiti da služi”.

Rusi izvještavaju da je bivši srpski patrijarh „u starom mitropolitu [Savi Petroviću-Njegošu], ostarelom u crnogorskim običajima i postupcima, NAIŠAO NA NEPOMIRLJIVU ZLOBU I MRŽNJU NA PATRIJARHA s kojom želi u grob poći”.

Tumačeći i neke kasnije stavove mitropolita Save Petrovića-Njegoša, Ruvarac se pitao „ne vidi l’ se iz ovih reči Savinih pravo ‘Crnogorstvo’”, kako tvrdi – nimalo naklonjeno Srbima!

„Da je Savi ‘pucalo’ srce za Pećkom patrijaršijom i za zbačenim srpskim arhijerejima”, zapisaće Ruvarac, „ne bi siroma patrijarh Srbin Vasilije Brkić iz Crne Gore morao uteći u Rusiju”.

Nastavlja se…

Komentari

avatar