Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Nikolaidis: Gdje je podrška Brisela i Vašingtona?

piše Andrej Nikolaidis

Milo Đukanović i njegova Demokratska partija socijalista već trideset godina vladaju Crnom Gorom. Gotovo jednako toliko dugo u opticaju je teza da njihova vlast može biti srušena jedino na ulici.

Posljednji put je tu tezu pokušao testirati Demokratski front, godine 2016. u noći parlamentarnih izbora. Njihov napor je potpredsjednik SAD Mike Pence, tokom posjete Podgorici, kako je izvijestio i The New York Times, okarakterisao kao pokušaj državnog udara u režiji Rusije.

Aktuelni protesti u Podgorici su, ipak, do sada najozbiljniji test rečene teze.

Zašto?

Od raskida sa Miloševićem pa sve do protesta Demokratskog fronta ispred Skupštine, Demokratska partija socijalista uspijevala je djelovati modernije i progresivnije od svojih političkih protivnika. Pravo govoreći, nije im bilo teško, jer su im protivnici, dominantno, bili predstavnici loše našminkane velikosrpske ideologije. Pritisak tih partija, nekada SNP-a, potom Demokratskog fronta, koje su neprekidno prijetili ukidanjem crnogorske državnosti i zaustavljanjem evroatlantskih integracija zemlje, slabio je independističku i proevropsku demokratsku alternativu DPS-u, koja je,opet, neprekidno pravila istu grešku – nedovoljan otklon od SNP/Front politike, što je rezultat njihovog uvjerenja da je čak i savez sa crnim Đavolom opravdan, ako će rezultirati smjenom Đukanovića. Glasači nisu mislili tako. Na posljednjim izborima, stranke proevropske i indipendističke alternative DPS-u osvojile su tek 7 od 81 mandata.

U odnosu na proteste koji se odvijaju na podgoričkim ulicama, DPS po prvi put ne djeluje moderno, a još manje progresivno.

Protesti možda neće uroditi plodom

Protesti su dobro organizovani i pokreće ih nemala energija. Front ujedinjen protiv Đukanovića medijski uništava provladine medije: mislim da bi fer bilo reći kako je trenutni rezultat 100 prema 2.

Pa ipak, nipošto nije sigurno da će protesti uroditi plodom.

Opet: zašto?

Jedan. Opet: nedostatak otklona od Demokratskog fronta. Zapravo, vrlo aktivna uloga Demokratskog fronta na protestima. Jasno je: organizatori protesta ne žele podjele i rasipanje energije u opozicionom bloku. To, međutim, ima cijenu. Rezultat toga je da im politički savez umiješan u ono što potpredsjednik SAD smatra za pokušaj državnog udara, savez čijim će liderima u, vjerovatno, naredna dva mjeseca biti izrečena prvostepena presuda za rečenu optužbu, mobiliše pristalice iz drugih gradova i organizuje njihov prevoz autobusima u Podgoricu, na proteste.

Cijena je to da im u organizaciji protesta zbog nelegalnog finansiranja Đukanovićeve partije pomaže savez koji tužilaštvo Crne Gore tereti da je njihovu kampanju finansirao Putin, sa čim se slaže i većina vodećih svjetskih medija – koji ne donose sudske presude, ali oblikuju sud javnosti. Neko ko je prije tri dana u Podgoricu pao sa Marsa, u petak bi već shvatio u čemu je problem sa idejom uspostave vlade u kojoj bi Front bio dominantna snaga. Tog dana Skupština Crne Gore je ratifikovala protokol o pristupanju Sjeverne Makedonije NATO-u. U pitanju je za zapadne sile veoma važan proces u koji su one uložile nemalu energiju i sredstva.

Tokom te rasprave, lider Fronta, Andrija Mandić, izvrijeđao je predsjednika makedonskog Sobranja Talata Džaferija, nazvavši ga, između ostalog, i teroristom. Da je u Crnoj Gori na vlasti većina koju nastoje instalirati podgorički protesti, protokol, prosto, ne bi bio ratifikovan. Crnogorska spoljna politika bila bi radikalno drugačija. A upravo je spoljna onaj dio crnogorske politike sa kojim su “zapadni partneri” apsolutno zadovoljni – jer Crna Gora brzo i efikasno sprovodi sve ono što su njihovi spoljnopolitički prioriteti u reginu: od priznanja Kosova do ratifikacije sjevernomakedonskog pristupanja NATO-u. Baš zato se ni Briselu ni SAD-u sve ove godine nije žurilo da porade na smjeni Đukanovića.

Gdje je podrška Brisela i Vašingtona?

A bez podrške Brisela i Vašingtona aktuelni protesti nemaju šansu da uspiju. Te podrške za sada nema. Brisel poziva na raspravu u parlamentu.

Što nas dovodi do razloga broj dva. Na subotnjim protestima organizatori su od opozicije tražili da učini upravo suprotno od onoga što traži Brisel. Oni traže da opozicija napusti skupštinu i bojkotuje sve izbore sve dok zahtjevi protestanata – između ostalog, da ostavke daju i Vlada i predsjednik Đukanović – ne budu ispunjeni.

To će teško ići. Iskustvo uči da će, umiješa li se Brisel direktno u proces, ta intervencija ići u smjeru formiranja tehničke vlade koja bi pripremila i sprovela prijevremene izbore. Odbijanjem te opcije, organizatori protesta odbijaju ono najviše što mogu dobiti. I Brisel i Vašington su priznali izbore za koje protestanti tvrde da njihovi rezultati moraju biti poništeni.

Tri. Protok vremena i razvodnjavanje protesta nužno vode ka smanjenju njihovog revolucionarnog potencijala i uvođenju načela kompromisa, u vidu već pomenute tehničke vlade i prijevremenih izbora. Činjenica da bi se rečena revolucija lako mogla pretvoriti u velikosrpsku kontrarevoluciju pod vođstvom Demokratskog fronta, osobito u slučaju prilično izvjesne skore osuđujuće presude njegovim liderima, na šta bi, dođe li do toga, odgovor Fronta, usudiću se pretpostaviti, bio nasilan, nije nešto pred čim se tek tako mogu zatvoriti oči – svakako nije nešto pred čim je oči spreman zatvoriti Zapad. Kojem ne odgovara nikakva tranzicija vlasti u Crnoj Gori u kojoj je Front dominantan faktor.

Što će, sve u svemu, reći da je Crna Gora stoji zaglavljena između nasušne potrebe za smjenom vlasti i provjetravanjem političkog sistema, te nemogućnosti crnogorskog društva da iznjedri nepokolebljivu, nedvosmislenu demokratsku i proevropsku alternativu koja je dovoljno snažna da promjenu sprovede. Da li su ovi protesti način da taj čvor bude razriješen, znaćemo u naredna dva mjeseca.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve