Nasilje, bilo virtuelno ili fizičko, ostavlja duboke i često trajne posljedice na pojedince, a priče žrtava mogu poslužiti kao snažan podsjetnik na ozbiljnost ovog problema.
Dvadesetosmogodišnjak iz Nikšića koji je želio da ostane anoniman za Portal Aktuelno govori o svom bolnom iskustvu nasilja koje je počelo još u osnovnoj školi i nastavilo se kroz godine, kulminirajući pokušajem samoubistva. Njegova priča oslikava borbu s osjećajem bespomoćnosti i straha, ali i put ka oporavku uz pomoć stručnjaka i porodice.
Sa sličnim iskustvom, trans žena i psihološkinja Ida Marković, koja pruža podršku žrtvama nasilja, govori o nasilju koje je i sama doživjela. Njeno iskustvo pokazuje da niko nije zaštićen od nasilja, te naglašava potrebu za većom senzibilizacijom društva i institucija prema žrtvama.
Kroz ove ispovijesti, važno je podići svijest o ozbiljnosti problema nasilja i pružiti podršku svima koji su pogođeni, kako bi se omogućila njihova rehabilitacija i spriječilo buduće nasilje.
“RAZMIŠLJAO SAM O TOME KAKO BI NAJBOLJE BILO DA OKONČAM ŽIVOT”
Svako jutro, prije nego što bih otključao svoj telefon, obuzimala me je nelagoda. Osjećao sam se kao meta u neprestanoj igri, iako nikada nijesam razumio pravila. Nekad sam razmišljao o tome da bi bilo najbolje da okončam svoj život, jer bi taj osjećaj prestajao samo kada bih spavao – ali i tada bi to trajalo kratko jer bi dolazili ružni snovi. Ovako je počela moja borba, kazao je za Portal Aktuelno sada već dvadesetosmogodišnji mladić iz Nikšića, koji je želio da ostane anoniman.
Nasilje, bilo virtuelno ili fizičko, ima dubok i često uništavajući uticaj na pojedince. Kroz ovu iskrenu ispovijest želim podijeliti svoje iskustvo s nasiljem, ne kao intervju, već kao poziv na svijest o ozbiljnosti problema.
Nasilje koje sam trpio u osnovnoj školi, zatim u srednjoj, odrazilo se kasnije na moje samopouzdanje na fakultetu. Uz pomoć stručnjaka, uspio sam savladati ovaj problem.
I danas, kada preispitujem zbog čega sam baš ja bio meta nasilja – nije mi jasno. Bio sam dobar drug, dijelio sam svoje stvari. Išao sam u muzičku školu, trenirao sam i fino sam izgledao.
Pamtim kako je sve počelo, postepeno, od strane mojih drugara iz odjeljenja. Sve je krenulo kada smo otvorili naloge na društvenim mrežama. Volio sam dijeliti fotografije sa takmičenja, jer sam često osvajao medalje. Ali, upravo to je možda stvaralo ambijent za nasilje, jer su tada na društvenim mrežama bili popularniji trendovi – nego stvaran život.
U početku sam pokušavao ignorisati virtuelne napade, ali postajali su sve učestaliji i agresivniji. Uzimali su moje fotografije, stavljali svakakve nazive, a u školi bi me snimali krišom. Osjećao sam se potpuno bespomoćno”, govori naš sagovornik.
Nasilje na internetu, kako nastavlja, trajalo je svega mjesec dana, a onda je prešlo u stvarni svijet. Prvi put sam doživio nasilje u školskom toaletu od osmaka, tada sam bio peti razred. Nisam imao hrabrosti da se oduprem, a prijetnje su me sputavale da kažem nekome. Najbezbolnije je bilo ćutati.
”Sve je kulminiralo u trenutku kada sam pokušao sebi oduzeti život. Našla me je moja majka, a taj događaj je i danas bolan za mene. Adekvatna stručna pomoć uz podršku porodice bila je neophodna. Tek kada sam je potražio, shvatio sam da rješenje postoji. Poruka za sve one koji još uvijek proživljavaju slično: Niste sami – čuvajte svoj život!”.
Ova priča je snažan podsjetnik na ozbiljnost problema nasilja, bilo virtuelnog ili stvarnog. Važno je pružiti podršku i pomoć onima koji su prošli kroz takva iskustva, kako bi se omogućila rehabilitacija i spriječilo buduće nasilje. Nasilje ne smije biti tolerisano, bez obzira na to je li virtuelno ili stvarno.
Prema istraživanju UN Women, internet nasilje postaje globalni problem, s 73 odsto žrtava širom svijeta koje su žene. Međutim, muškarci često ne prijavljuju nasilje, čineći ih nevidljivim žrtvama.
LIČNO ISKUSTVO PSIHOLOŠKINJE KOJA JE DOŽIVJELA NASILJE
Ida Marković je trans žena, psihološkinja i geštalt psihoterapeutkinja koja je kroz lični primjer proživjela nasilje, te pruža dragocjen uvid u izazove s kojima se suočavaju žrtve.
Njeno iskustvo osvjetljava koliko je važno prepoznati nasilje, prijaviti ga i osnažiti sistem podrške za sve koji prolaze kroz različite oblike nasilja.
“Ova tema mi je bliska i sa stručnog i ličnog stanovišta. Sama sam bila žrtva nasilja, prvo sajber nasilja koje je stvorilo atmosferu linča. Nakon tri mjeseca internetskog nasilja, koje se manifestovalo kroz brojne uvrede, prijetnje, mimove i dijeljenje mojih ličnih podataka preko internetskih stranica i grupa, uslijedilo je fizičko nasilje. Napadnuta sam od strane četiri mladića, koje sam prijavila policiji. Nakon gotovo godinu dana, slučaj nije riješen, a počinitelji nisu pronađeni jer su bili NN lica”, kazala je Marković.
To govori o tome, kako navodi, koliko se možemo osjećati nesigurno suočeni s nasilničkim ponašanjem u našoj državi.
“Institucije često ne mogu reagovati kada je nasilje u samom začetku, što moje iskustvo može potvrditi. Žrtva nasilja treba da se obrati onima koji su senzibilisani, odnosno onima koji će razumjeti i uvažiti njeno iskustvo. To su najčešće stručnjaci koji se bave mentalnim zdravljem. Savjetovala bih svaku žrtvu da se obrati psihijatru ili psihologu u obližnjim domovima zdravlja, te da uz njihovu pomoć dalje kontaktira policiju”, kazala je Marković.
Navodi da je najveći problem taj što zakon u većini slučajeva ne prepoznaje nasilje kao nasilje.
“Nažalost, zakon ponekad ne prepoznaje svako nasilje kao nasilje, i nedovoljno se uvažavaju, na primjer, Istanbulska konvencija i prava žrtava. Nisam sigurna koliko je zakon prilagođavan, ali sigurna sam da postoje brojni propusti i ogromno odsustvo senzibilizacije onih koji ga provode. Veliki broj ovakvih slučajeva ukazuje na to da crnogorski sistem itekako ne funkcioniše kako treba”, istče Marković.
Nasilje je, kako objašnjava Marković prvenstveno bitno prepoznati, zato je odlazak kod psihologa ili psihijatra važan.
“Prije nego što prijave nasilje, svaka žrtva, kao i svi koji prolaze kroz različite oblike nasilja, trebaju prepoznati da se radi o nasilju. Važno je prijaviti nasilje, ali prije svega važno je prepoznati šta je nasilje. Takođe je veoma važno naučiti kako se sami zaštititi, a zatim osnažiti sistem podrške”, kazala je Marković.
K.P.