Niko iz srpstva nije došao da brani ni Crnu Goru ni Ostrog 1853. godine, kada je Omer paša Latas napadao

Piše: Miroslav Ćosović

Krajem 1852. Omer-paša Latas je sa velikom vojskom sa svih strana napao Crnu Goru. Jedan od upečatljivih događaja iz tog rata bila je turska opsada manastira Ostrog. Turci su u januaru 1853. opsijedali Gornji manastir Ostrog u kojem se sa odredom Crnogoraca zabarikadirao veliki vojvoda Mirko Petrović.

ISTORIČAR BATRIĆEVIĆ O OPSADI OSTROGA 1853. GODINE

Istoričar Đuro Batrićević piše:

“…Poslije duže borbe, jedan odred crnogorske vojske, pod komandom vojvode Mirka Petrovića, povlačio se pred mnogobrojnim turskim snagama i zatvorio se u manastiru Ostrogu. Turski komandanti su vjerovali da će lako osvojiti Ostrog i pohvatati njegove branioce… Našavši se tako pred očiglednom smrtnom opasnošću, branioci Ostroga su donijeli jednoglasnu i i neopozivu odluku – ili da Manastir odbrane, ili da svi izginu. Pored velikog vojvode Mirka Petrovića, koji je komandovao odbranom manastira Ostroga, bili su: senator Krco Petrović, Mašo Vrbica, kapetan Pero Petrović, Đuro Matanović i Mićun Gvozdenović… Vojvoda Mirko je, sa svojim snagama, teška srca ustuknuo i napustio dalju odbranu Župskog manastira, pa se povlačio i utvrdio u Ostrogu, gdje se 11. januara 1853. godine zatvorio u Gornjem manastiru, sa grupom odabranih boraca, riješenih da poginu ili da odbrane Manastir. Zahvaljujući takvoj odlučnosti ova odbrana je data sa takvim požrtvovanjem kakvo se rijetko srijeće u istoriji ratovanja. Što su Turci, u talasima, jače navaljivali, u toliko je kod branilaca stepen otpora i hrabrosti sve više rastao. Jedino tako mogli su se neustrašivi branioci Ostroga održati za onih “devet krvavih ostroških dana”, dok im, najzad, 21. januara iste godine nije stigla toliko željena pomoć, pod komandom Petra Toma Petrovića, brata Njegoševog.

Prilikom deblokade manastira Ostroga dignute su mošti Svetog Vasilija, kako ih Turci, nakon zauzimanja Manastira, ne bi oskrnavili i pobacali niz ostroške grede. Kaluđeri su se za tu priliku angažovali. Oni su, u pratnji nekoliko crnogorskih ratnika, sa moštima sv. Vasilija krenuli uz Pješivce, u pravcu Markovine i Čeva, na putu za Cetinje. Kasno u noć, 26. januara 1853. godine, kaluđeri su, sa moštima Sv. Vasilija, stigli u ćeklićko selo Vuči Do, gdje su prekonačili u kući Mićuna Gvozdenovića i njegove braće. U osvit dana kaluđeri su, u pratnji nekoliko naoružanih Crnogoraca, nastavili put za Cetinje, gdje su istoga dana, na zalazak sunca, stigli i mošti sv. Vasilija pohranili u Cetinjskom manastiru.

Poslije napuštanja Manastira i Crne Gore od strane Turaka, Crnogorci su na svečan način mošti Sv. Vasilija ponovo vratili u manastirsku kriptu. Bilo je to na Đurđevdan iste godine…  Arhimandrit ostroški, Nikodin Raičević, za svo vrijeme opsade nalazio se u Gornjem manastiru sa ostalim zatočenicima, hrabro se držeći i hrabreći ove junake.

U vezi s tim izuzetnim istorijskim događajem najimpresivnije djeluje takozvana ‘ostroška granata’. Evo, o čemu se radi. Kad su Turci, za vrijeme duže opsade, tukli topovima Gornji manastir, jedna granata uletjela je kroz prozor u malu vavedensku crkvicu, u kojoj su se, prije prijenosa, nalazile mošti Sv. Vasilija. Ovu granatu, koja srećom nije odmah eksplodirala, golim rukama zgrabio je Krco Petrović i kroz isti otvor “vratio” je Turcima. Tako je ona, kotrljajući se niz ostroške strane, eksplodirala na opšte zaprepašćenje Turaka. Drugim dvijema granatama, koje su takođe doletjele i kroz onaj isti prozor pale među Crnogorce u Gornjem manastiru, vojvoda Mirko je uspio ugasiti fitilje prije nego što su eksplodirale… Odbrana manastira Ostrog u toku Omer-pašine vojne na Crnu Goru spada u red najslavnijih ratničkih podviga u istoriji Crne Gore.”

(Đuro Batrićević, Dr Anto Gvozdenović – general u tri vojske, portal montenegrina.net)

ILIJA PLAMENAC O OPSADI OSTROGA 1853. GODINE

Vojvoda Ilija Plamenac je u svojim memoarima dao nešto drugačiju verziju spašavanja moštiju sv. Vasilija Ostroškog. On je ispričao da je vojvoda Mirko odmah pošto se zabarikadirao u manastiru naredio nekolicini vojnika da nose mošti Sv. Vasilija prema Čevu (i Cetinju).

Prema ovoj verziji možemo da zaključimo da je vojvoda Mirko u namjeri da spase mošti Sv. Vasilija Ostroškog oslabio svoju sopstvenu odbranu, jer je ostao bez pomoći nekoliko vojnika koje je namijenio za prenos moštiju Sv. Vasilija na sigurno mjesto.

Opis ovog događaja iz pera vojvode Ilije Plamenca možete pročitati sa faksimila iz knjige “Vojvoda Ilija Plamenac: Memoari” (CID i Udruženje Crmničana “Crmnica” iz Podgorice, 2004). Knjigu su priredili istoričari Živko Andrijašević i Slavko Burzanović.

CRNOGORCI SU POTOMCI RATNIKA, A SRBI SU POTOMCI KMETOVA

Danas je crkva koja ima śedište u Beogradu zapośela manastir Ostrog od kojeg ima ogromne prihode, premda niko iz Srbije i srpstva nije došao da brani Crnu Goru i Ostrog u ratu protiv Osmanlija koje je predvodio Omer paša Latas.

Srpski političari kao što su Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Nikola Selaković i drugi, davali su izjave u kojima su snažno svojatali manastir Ostrog kao srpski manastir, a nije se postavilo pitanje kako niko od predaka Vučića, Dačića, Šešelja, Selakovića… baš niko, nije ni pomislio da taj Ostrog pripada i njima, pa da dođe da ga brani.

Jedna od čestih lažljivih propagandnih floskula koje mogu da se čuju od srpskih nacionalista, je kako Srbi i Crnogorci imaju zajedničku istoriju.

Preci Crnogoraca nijesu učestvovali u bojevima na Marici (1371) i na Kosovu (1389), kao što ni Srba nije bilo ni na Carevom Lazu, ni na Martinićima i Krusima, ni na Grahovcu, Vučjem dolu i Fundini i nije ih bilo kad se od Omer paše Latasa branio Ostrog. Isto tako Crnogoraca nije bilo ni u Karađorđevom ustanku ni u Drugom srpskom ustanku, ni na Ceru ni na Kolubari. Srbija je u II svjetskom ratu bila velikom većinom pročetnička zemlja (do ulaska Crvene armije u jesen 1944), a Crna Gora je bila većinski okrenuta partizanskom pokretu.

Dakle, da Srbi i Crnogorci imaju zajedničku istoriju onda bi bili jedan narod i jedna nacija.

Srbi su potomci kmetova, nemanjićkih i turskih i nikada nijesu imali plemensku organizaciju. Crnogorci su potomci ratnika koji su bili organizovani u federaciju plemena. Ogromna većina Srba su nekih 700 godina bili kmetovi bez prava da nose oružje, a Crnogorci su uvijek bili naoružani, dakle slobodni ljudi.