Nevakcinisani Zdravko po vlastitim pravilima ne može preko granice

Piše: Slavko Mandić

Autoritativna srbijanska premijerka Ana Brnabić konačno je prelomila.
Ni kriva ni dužna u goste je pozvala Zdravka Krivokapića. Kolegu istog zvanja i sličnog političkog znanja, podjednakog autoriteta, bogobojažljivog crkovnog atributa, neprikosnovenog poporukoljubca, misterioznog čudotvornog pomjerivača brda i dolina, dostojnog antivaksera i aktivnog promotera potrebe vakcinisanja naroda i jednonacionalne narodnosti Crne Gore, mimo sebe samoga.

Njenu odluku donio je njen šef, procjenjujući valjda da je vrijeme da se izdaju nove smjernice za nove regule po kojima će se ponašati crnogorska vlast, razjedinjena, razbijena po dubini, širini i visini, ujedinjena samo oko čerupanja vlastite države i izdaje njenih nacionalnih interesa. Valja ugostiti Krivokapića, sad kad brod tone, i reći mu, dok potpuno ne potone , što mu je činjeti da zaštiti Vučićevu zaostavšinu i onu dodijeljenu Prvoslavu Periću, preko pleća nejake Jerine, poznatije pod imenom Jovan od livadskog heliodroma.

Ali, džabe Ani poziv. Gost joj ne može u pohode, jer nije ispoštovao pravila o korona zaštiti, koja je sam donio, a ni ona koju je njegova sapatnica iz „bratske“ države donijela.
Zdravko nije vakcinisan, što znači da ne može imati potvrdu o vakcinaciji bez koje ne može prijeći granicu. Pa i ako bi mu zažmurili na oba oka ovi ovđe kod nas, neće tamo oni kod njih. Jer, Vučićeva država je ozbiljna i utemeljena na pravnim normama i postulatima po uzoru na civilizovani svijet, s naglašenim EU uticajem. Tako barem on zbori, a njemu je, složićemo se svi, za vjerovati ako je ikome.

Da bi se dokopao Beograda, Zdravko je spreman ponuditi sve potrebne temeljne ugovore domaćinima, sva buduća ustoličenja srpskih popova i svu potrebnu logistiku za ostvarivanje političkog ekstra profita i tamo kod njih i ovamo kod nas. Predstavljajući se kao individualna psihološka pojava od posebne važnosti, sa plasiranim značenjem psihološke pojave sa eventualnim implikacijama na širi društveni aspekt, ovaj retrospektivni lik antidržavnih užasa će spas od upornog izbjegavanja vakcinacije potražiti u antitijelima kojih, kako je sam izjavio,unatrag pet i više godina, ima čudo velje. Njemu nije potrebna vakcina jer je on, kao bogobojažljivac zaštićen od svakog zla.

Zdravkova istina se lako dokazuje mnogobrojnim fotografijama sa crkvenih svetkovina, đe se jasno vidi kako cjeliva brojne popovske ruke, i nije mu ništa. Tu je i zobanje jednom kašičicom, pa bliski odnos sa oltarom, a nerijetko i samim podom bogomolje. I dok bi obični krepali od prisustva raznovrsnih virusa na površinama koje premijer konzumira, njemu ništa. Kako veli narod, ni drob da ga zaboli. On, očigledno je, prkosi moćnom covid virusu, koji je, po vjerovanju mnogih kojima i sam pripada, ubačen da nas razrijedi i osakati svetosavlje zbog njegove demokratske nacionalističke dominacije koju svijet ne može da istrpi.

Zdravko nije vakcinisan, a ćera narod da se vakciniše. Je li to licemjerstvo, ocijeniće oni koji će pojuriti da budu članovi neke njegove futurističke kombinovane klero-političke tvrtke, koju namjerava da stvori, u kombinaciji sa Mickey doktrinom onesposobljavanja bruto i neto svakodnevnog preživljavanja građana Crne Gore.

Zdravko nije vakcinisan! To je činjenica i on ne smije po našim pravilima izvan države. Neće ga ni Vučić puštit, jer rekoh već da se radi o državniku, dostojniku i ozbiljnom poštovaocu državnih interesa Srbije, a samim tim i pravnog poretka. On neće kršiti zakone koje je sam donio, ukoliko to nije u vlastitom interesu. Razumije se da je to potpuno prirodno u procesu razvoja demokratskog društva privilegovanog da na čelnoj poziciji ima nadčovjeka.
Kako je tako nešto i kod nas prisutno u liku i (ne)djelu premijera i njegovih apostolčića, kojima je kršenje vlastitih propisa duševno zadovoljstvo i prava poslastica, o čemu svjedoči nedavno prisustvo Zdravka i vladinog klera na obilježavanju godišnjice Amfilohiju, njihovom vlastitom utemeljivaču, bez maski, drsko naglašavajući lažni autoritet, možda mu se posreći pa ode na po jednu kod „braće“ od tetaka. Ko zna? Viđećemo.

Ponoviću da nas je obradovala vijest o skorom susretu Ane i Zdravka, iskrenih narodnih dobročinitelja, uravnoteženih filantropa, neprikosnovenih političkovjerskih jednočinki, čija nas je svijest uvjerila u postojanje karakterologijske vrste do sada nepoznate ljudskom rodu.

Susret dva ili dvije nečega, kako bih zadovoljio rodnu ravnopravnost, na vrhu, garancija je unaprjeđenja dobrosusjedskih odnosa dvije države, od kojih jedna ne preza da otme drugoj sva prava, uključujući i ono o postojanju, a ova druga se željno nudi i daje do besvjesti.

Susret nevakcinisanog Zdravka i vakcinisane Ane, ako do njega dođe, pokazaće i stepen tolerancije koji pokazuju naši susjedi, primajući naše antivaksere u svoje odaje bez straha od moguće zaraze.

Pitanje je samo da li se zaraženi svim i svačim još imaju čime zaraziti?