Piše: Đorđe Šćepović
Dok sam još uvijek sanjiv, s tek jednom ispijenom kafom i po običaju ne mareći za mentalnu higijenu, prelistavao novinske portale, na jednom od njih nailazim na naslov: U Beogradu održan protest podrške Ukrajini. Ne patim do disleksije, ali često mi se događa da pogrešno pročitam naslov, ili rečenicu. Valjda ono što silno želimo nekad utiče i na čitanje. To se dogodilo i sada. Beograd nije šetao za Ukrajinu, Beograd je šetao za Rusiju. Sa sve dimnim bombama u čast Vladimira Putina. Masovni protest podrške ubijanju, razaranju, poništavanju jedne zemlje i jednog naroda. Odavno sam prestao da se iščuđavam nad bilo čim, ali, ne možete postati imuni na zlo, nikada. To nije vještina koju vremenom uspijete savladati, naučiti. Gomila srbijanskih i nekoliko crnogorskih medija od samog početka ruske agresije na Ukrajinu isijava golu, nepatvorenu mržnju. Oni ne brane Rusiju, oni promovišu masovne grobnice koje ruska vojska ostavlja za sobom.
A njih čitaju hiljade istih, identičnih razorenih umova, oni za koje je invazija na Ukrajinu tek nužna i opravdana vojna intervencija Vladimira Putina. Humani poduhvat pravoslavnog denacifikatora. Ono što zabrinjava više od svega pobrojanog jeste kolektivna ravnodušnost u odnosu na sve to. Čini se da je nakon prvih suza nad Ukrajinom sve manje onih koji i dalje plaču. Zvanična Crna Gora je u ovom trenutku na strani ubice. Uzalud sva verbalna akrobatika aktuelne vlasti. Uzalud i s teškom mukom uvedene sankcije Rusiji, zvanična Crna Gora ne čini ništa da se dostojanstveno i iskreno suprotstavi zlu koje već 50 dana radi na istrebljenju jednog cijelog naroda. Naravno, ne očekujem da će ministarka Injac Ukrajini poslati helikopter, to je ipak privilegija srpskih popova. Istih onih popova koji su rat u Ukrajini tumačili kao vraćanje Bogu odmetnutih i posrnulih. Ili – izlječenje bezbožnika. No, za Injac i društvo i sankcije Rusiji bile su skoro pa nesavladiva prepreka i teret.
U danima kad Crna Gora čeka novu vladu, sa starim nakanama i istim ideološkim određenjem, a Javni servis sve više liči na Sputnjik, čini se da grobna tišina prekriva crnogorski javni prostor. Nevladin sektor kao da je najednom izgubio moć govora. Ako se i čuje glas kritike upućen generalnom direktoru RTCG-a, to je glas stigao iz njegovog prošlog života, glas ljutnje nekog od nvo kolega, takoreći: grant esnaf i stare netrpeljivosti.
Onima koji ga kude nije problematično to što je Javni servis pretvoren u platformu za rusku i srpsku propagandu, već se javljaju ne bi li odbranili ugrožena ljudska prava nekada glavnog i odgovornog urednika TV Vijesti, a danas smijenjenog urednika Raonićeve televizije. Ljudsko i pravo na rad Tanje Šuković, Slavice Kruščić i ostalih, dolaskom Raonića satanizovanih i degradiranih, nijesu u fokusu naših branitelja. Van njihovog vidokruga su i novinari na koje nasrće porodica gradonačelnika Budve. Jer, u pitanju su novinari Gradske televizije. Nije riječ o bespomoćnom Seadu Sadikoviću kog zlostavlja crnogorski barjak, niti je u pitanju Gojko Raičević, glavni i odgovorni nacističkog portala IN4S, ili pak Esad Kočan koji štapom prevaspitava napadača, a opet biva žrtva urote bivših struktura i tajnih organizacija. Svi su jednaki, samo su neki jednakiji od drugih.
Dok čekamo da se SNP kadrovi, u narodu znani i kao osnivači 7. bataljona, ugodno smjeste u prostorije Vlade i ministarstava, i dok vjerujemo da će SDP budno motriti na Miloševićeve sljedbenike, da ne učine kakvu pizdariju, možemo početi vjerovati i u Đeda Mraza, Zubić vilu ili Vesnu Bratić kosmopolitu, zašto da ne? Jednako je naivno vjerovati i u jedno i u drugo.