Za aktuelno.me
Piše: Miodrag Dragov Bajković, arhitekt
Revolucije dođu i prođu – arivaju i pasaju.
Što ostane iza revolucija?
Od kad je civilizacije na Zemlji, iza revolucija ostanu: pisani tragovi, izgrađeno u fizičkom prostoru i, promijenjena svijest svih revolucionara, odnosno – svih onih koje, najčešće i po navadi, alaburde (na silu) i na forcu obrlatiše vođe revolucije.
Svakoja revolucija, prvijenstveno mnim na onaj njezin dio promijenjene svijesti – neizbježno je podložna naknadnom preispitivanju.
Tako je vazda bilo sa svim revolucijama – i u mojoj struci arhitekturi.
Post-modernistička ”revolucija” u arhitekturi (i uopšte u likovnoj umjetnosti tokom druge polovice 20. stoljeća) – durala je nepunijeh 30 godina (približno koliko i secesija), a već danas je niko i ne spominje – više no da je nikad bilo nije.
Problem svih revolucija je to što revolucionari tokom njezinog događanja, ponešeni silnijem zanosom, ushićenjem i energijom, a usljed ubjeđenja da na spektakularan način mijenjaju svijet, društvo i umjetnost na bolje, i vode u bolje śutra (da će riješiti sve probleme i ispuniti svoje ostrašćene ciljeve) – ne umiju zastati i avizano se zapitati:
Je li ovo što činimo pravo?
Kakvo će se fruto jednoga dana od ovoga brati?
Je li ovo uopšte dobro i, ako jest – imamo li prave mjere u svemu tomu?
Kad ova sadanja srbo-četničko-nacional-klero-fašističko-anti-crnogorska revolucija mine, koja danas, na začetku III milenijuma (Millenium III), teče Crnom Gorom, naša jedina domovina, odnosno – mi, njezini postojbnici, barem viši dio nas, stiđećemo se ovoga sramnog mirnodopskog perioda u našoj, inače, slavnoj povjesnici (naravno, liše sramnih ratnih perioda: okupacije Peći 1912. i napada-opsade Dubrovnika začetkom 90-ih godina 20. stoljeća).
Stiđećemo se pred samijema sobom, pred suśedima u našoj okolici i pred vaskolikom Evropom.
Da pripotvrdimo, u Crnoj Gori su momentalno na vlasti četnici (”neo” ili ”novo-četnici”), to jest – (najbolje mi zvuči) srbo-četnici i, oni drugi – koji ove prve svojijem glasanjem u Skupštini podupiru.
Ovu činjenicu, koju svi dobro znademo – potrebito je samo jasno reći.
Naravno, i vlast to ponosno priznaje i/ili naglašava onijem: da je poslije tri kvarta od vijeka (1945-2020) stigla ”sloboda” u Crnu Goru, odnosno – da su ovi potonji izbori bili prvi demokratski ikad održani kod nas.
Gubitnička strana iz II svjetskog rata zapośela je u vladajuće karijege (stolice) anti-fašističke Crne Gore.
Terako!
Sporad tačnosti, 41-og pozicionog poslanika u Skupštini Crne Gore čine:
- pravi srbo-četnici (to su DF i njima podobni (više ciljano zalutali, no što su zbunjeni) kojima, skupa sa članovima njihovijeh partija, glasačima i svojim uličnim bojovnicima – iz usta jasno štrče oba kraja nožića ili četničkih kama, koje su dobro založili i, onako neobrivani, zubovima čvrsto stiskaju);
- srbo-četnici foliranti (to su Demokrate ili ”Demokrate” koji su se ciljano obrivali i umili, i koji su, skupa sa članovima ove partije, najvišijem dijelom glasača i njihovim dijelom uličnih bojovnika – svoje originalne nožiće ili četničke kame izvadili iz usta i onom spretnijom rukom (dešnjaci desnom – ljevaci lijevom) čvrsto drže za drške, dok ih privremeno sklanjaju-zabijaju skroz odozad pri hrtenici – da im se bajagi ne bi viđelo ko su i kakvi su zbiljski);
- poslanici URA-ši (to su pripadnici političke grupacije koju skoro imentovah Družina Bijele Džigerice)!
Ovakovo nazivalo im dadoh spram vođe ove partije i, ništa manje, spram ponaosob originalnog političkog (međusobno usklađenog do ”level”-a dobre fotokopije) mentalnog sklopa svih njihovom vođi podobnih a pokondirenih URA-ša, koji sami sebe smjestiše na dno dna političke ropotarnice crnogorske povjesnice.
Ajde da pojednostavim: oni su Družina Bijele Džigerice zarad njihovog bezličnog političkog morala, taman ka’ što je bezlična boja bijele džigerice.
Ima još jedna pričina tomu: znaven je značaj spomenutog organa za organizam (od njezina po'ata zraka zavisi život ili smrt organizma), što preneseno znači – taman na isti način URA-ši svojijem postojanjem u skupštinskim klupama, iznovice ili opetovano, daju oni non-stop-ni presudni po'at srbo-četničko-nacional-klero-fašističko-anti-crnogorskoj revoluciji koja, već rečeno, Crnom Gorom navičas teče.
Polakote pripadnici Družine Bijele Džigerice, i ne brinite – ropotarnica ima i njezin zaklop!
Tu je i šaka jada ili, brojčano gledano, śitna fadžola, iz nekolike tkz. partije/jice, koja pod parolom ”građanštine” podržava ove gore nabrojane i opisane, a koja (ni manje ni više), naravno, uz potonje opisanu DBDŽ – odlučuje o sudbini svega crnogorskoga, crnogorstva, identiteta, … – i samog opstanka Crne Gore!
No, da nakratko vidimo ko su bili četnici, ili uzori ogromne višine poslanika u Skupštini nesretnje Crne Gore, to jest – što oni sami (pravi četnici, a ne ovi današnji zloćudni ”neo-četnici” ili zločezbine od ”novo-četnika”, odnosno – srbo-četnici) o sebi vele, pravilnije – su zborili?
Stevan Moljević – pravnik, četnički ideolog i savjetnik Draže Mihailovića tokom II svjetskog rata, član Centralnog nacionalnog komiteta – najvišeg političkog tijela koje je formirao Draža Mihailović, na jednom četničkom skupu 1943. godine veli:
”Za kralja i otadžbinu”, je li tako?
Prazno je to i šuplje, gospodo i braćo moja! (…)
A ona druga: ”Draža nas vodi pobedi i slobodi”, dovela nas je,
kao što vidite, u ovo tužno i maglovito bosansko bespuće (…)
Šta smo mi u ovom ratu pokazali srpskom narodu?
Svoje kame, brade i pijane komandante (…)
Rulje koje zaudaraju na rakiju – to smo bili i ostali!”
Srbo-četnike, i sve ove njihove prirepke – na vlast je, svojim nečinjenjem spram Crnogoracah, naopakim činjenjem spram Srbaljah, to jest – strategijom ugađanja i popuštanja (prepuštanja fizičkog prostora na ulicama i, najposlije, političkog prostora u klupama) – doveo niko drugi do: svakakvi, nikakvi i neodgovorni DPS.
Taman ka’ što je kralj Nikola salidža’ tadanju džadu tkz. Podgoričkoj skupštini, ovu sadanju savremenu cestu aktuelnoj vlasti salidžala je bivša sramna i sramotna vlast.
Srbo-četnici, i svi njihovi prirepci, na vlast su došli uz poprilični broj glasača đece iz patrizanskih i antifašističkih famelja.
Nekizi pomeđu njih, barem (i) manji dio njih, valjda, sad već vidi – kako su se svojim glas(ov)anjem, a sve hotimice u ”dobroj” namjeri (sistemom: obist’ poslije prvoga zla na vlasti i, ono drugo zlo u crnim rukavicama), gadno preškartali.
No, zaludu im je ta potonja avizanost – u narodu se džaba ne veli:
”Naknadna pamet – magarcu pod rep!”
Sadanja srbo-četničko-nacional-klero-fašističko-anti-crnogorska vlast je došla na vlast i glasovima (naglašavam) višeg dijela (ne baš svih) izbjeglica iz 90-ih (iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i sa Kosova).
Za te takve izbjeglice-litijaše, koji po tijeh ulicah nama Crnogorcima ”ne davahu crnogorske svetinje”, i anti-crnogorce, važi – da je to njihov vječni sram !!!
Tako će biti i u devetu kaplju njihove krvi (znači: i za 300 godinah)!
Crna Gora im tu njihovu ”sobraznost” ne smije pozabiti-zaboraviti!
Nikad!
Jedno je, dobijanjem pasaporta Crne Gore, imati pravo glasa, a sasma nešto drugo nesojski udrit’ domaćinu u trpezu i, podlo, lomeći mu tigle, raskrivat’ njegovu/našu crnogorsku kuću, pod čiju strehu bjehu primjeni, kad nijesu imali ni kapice svoje na glavu (nad glavom), a dobiše čak komat crnogorskoga neba, kojega dostojni ne bjehu ni onadijer, a nijesu to ni dan-danji.
No, ja im se (takvijema među njima) ne čudim – obraz imaju tri prsta debeo i, ne znadu za drugojače, odnosno – kad je njihov odnos spram Crne Gore u pitanju, tradicionalno su oni – daleko, daleko od čojstva!
Čojstvo je u Crnoj Gori definisano, a ne tamo neđe oklen su podvijajući repove, ili ih bačajući na krsti, kukavički strkli (mnim na muškadiju) glavom bez obzira u uzvišenu zemlju dukljansku-crnogorsku, koje, opetujem – ne bjehu i nijesu dostojni (najviši dio njih).
Ovđen, naravno – posebice mnim na Hercegovce iz, Crnoj Gori – isključivo prekograničnog, zapadnog dijela toga zemljopisnog pojma (viđeti prilog koji slijedi).
P.S.
Kad Vam neko otud (s’ toga tamo prekograničnoga ‘atara) rekne da je iz Staaare Hercegovine, molim da ga priupitate:
A, što je to Staaara Hercegovina?
Da nije nečesovo kraljevstvo od prvina pod tijem imenom u pitanju, ili, može bit’ – nečesova, barem i uboga, kneževinica?
Naravno da nije niđe ništa i nikad od toga bila.
Hercegovina je običan zemljopisni pojam.
E, ako dobijete odgovor ka’ u potonjem stavu poviše ovoga – onda je sve u redu.
Inače, naziv Hercegovina prvi se put spominje 1454. godine, u jednom pismu bosanskoga sandžak-bega Isa-bega Isakovića (osnivača Sarajeva, Šapca i Novog Pazara), ka’ jedan od osam ravnopravnih sandžakata u turskom administrativnom uređenju Bosne, koji se do 1580. nalazio i u imenu te provincije, podane i odane Turskoj.
Potom ga (toga imena) narednijeh cca 300 godinah nema ni ka’ takvoga, a ni te, čoče, Staaare Hercegovine.
Ne može i ne smije se, osobito u ozbiljnim, znavenim krugovima:
”Imati nehajan odnos spram činjenica”!
Toliko o tomu – zanavijek!
Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta
Ipak se mi razlikujemo (ni blizu) od novopecenih Crnogoraca. Definitivno mi je trebao prevod da di shvatio sta “gospodin” zeli da kaze. Nekad, cini mi se, to stvarno nije bilo potrebno. Bog s vama cerajte svojim putem.
Hvala na ovim činjenicama
Upotrebom arhaičnih oblika kao i upotrebom talijanizama i razgovornoga
jezika tekst je stilski obilježen.Naravno da ga razumijemo (ako hocemo ).
Čini mi se da uza sve zlo koje je snašlo CG, autor prestrogo prosuđuje psihologiju izbjeglica. Izbjeglištvo je velika nesreca, o tome su mnogi pisali i to je kompleksan problem, što ih , naravno , ne opravdava u odnosu prema Crnoj Gori.
Ovaj kako ti kažeš “novopečeni Crnogorac” je 1989. godine na Cetinju besplatno dijelio primjere knjige “Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića”. Ti vjerovatno ne znaš ni šta je to a kamo li da si je pročitao.
Kao i uvjek, precizno i istorijski potkovano. Prevod mi, naravno, nije potreban.
Pravo je bogatstvo čitati Vaše tekstove i osvježiti činjenicama svoju dušu crnogorsku. Hvala Vam za Vaše znanje, hvala što postojite kao autentični prirodni izvor koji hrani čistotom i finom čipkom minulog vremena. Evo i ja da čitaocima poklonim nešto: pronašla sam u Kongresnoj biblioteci pjesmu – kompoziciju (partituru uz klavir), napisanu u Njujorku 1878. godine. Napisao ju je Amerikanac C.C. Worthington, a njen naslov je “Montenegrin's Charge”. Ovo je moj (pomalo neprecizan) prepis sa notnog teksta: On to the battle riding, Over the plain we dash On thro’ the groans of the dying, Led by the rifle’s flash. But men… Pročitaj više »
Svaka čast! Hvala za ovu pjesmu. Ukoliko postoji link na koji možemo pogledati ovaj dokument/tekst stavite u komentare.
Pozdrav,