Naš problem nije tamošnji ”Srpski svet” – naš problem je ovdašnji srpski polu-svijet (DIO DRUGI)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag Dragov Bajković, arhitekt

Do tadijer, Crnogorci i Crnogorke, moramo od svitanja do sumraka i od akšama do sabaha – braniti svoj kutnji prag od protivnika (srbo-četnika), koji je momentalno na vlasti, koji nema mjeru u ”ophođenju”, ni namjeru zaustaviti se, niti sebi granice postaviti – pa ćemo mu očito mi morati margine udariti.

Nijesu tamo-oni viši bastaduri od nas – nako samo dižu velju halabuku, opetovano na nas dižu hajku i surgum čine.

Crnogorci i Crnogorke, moramo svojijem primjerom pružiti sigurnost i zbiljski ośećaj zaštite malobrojnijim narodima u Crnoj Gori od našega (Hrvatima, Albancima, Muslimanima i Bošnjacima), i oni će, uz sopstveni ośećaj iskrene ravnopravnosti i ljubavi spram zajedničke domovine, ka’ i vazda, svojim ramenima tradicionalno stati uz naša ramena.

I sve to su dva jedina oružja koja imademo: rodoljubljem i istinoljubljem!

Daklen, moramo skupa odbraniti svoj mediteranski kutnji prag (ni na tren ne smijemo zaboraviti: da smo najprvo Mediteranci, da pripadamo korpusu mediteranske kulture itd.) od protivnika (ovđen komotno mogu metnuti – neprijatelja):

• koji ne zna što je dostojanstvo;
• kojemu tri kvarta od vijeka dadosmo vremena i grdilo prilika da spozna dostojanstvo;
• kojemu svojijem primjerom pokazivasmo što znači biti dostojanstven;
• kojemu nikad ne uspje doseć’ (ne vala ni dotać’) dostojanstvo, i
• koji nas sve to vrijeme ne poštuje!

E, pa, takav protivnik-neprijatelj nije dostojan našeg poštovanja!

Poštovanje je preduslov zajedničkomu životu.

Bez poštovanja nema ni povjerenja, a povjerenje je uslov suživotu.

Komu pravo komu krivo: riječ suživot je konkretnija kategorija, odnosno – riječ koja ima uži smisao a podrazumijeva viši nivo zajedničkog života.

Primjerice radi, za zajednički život su i ovdašnji Srbi ili Srbalji (ovako se negda starinski zborilo i u crnogorskom narodu bilo odomaćeno – viđeti rječnike crnogorskoga jezika), ali – najviši, srbo-četnički dio toga naroda, zajednički život podrazumijeva na njihov, subjektivan i ostalima neprihvatljiv način, a to znači – po njihovim pravilima i pod njihovim institucionalnim (nacional-klero-fašističkim) i vaninstitucionalnim (uličarskim) uslovima, kojima smo śedoci skoro svakojega dana.

Ovo odozgor opetovano znači: da je, uz ono nepoštovanje Crnogoraca, Muslimana, Bošnjaka, Albanaca i Hrvata, sve s tamo-njihove strane propraćeno (i) – bahatim prijetnjama, drskim izmišljotinama, primitivnim uvredama i, njima svojstvenim, podlim lažavinama o tobošnjoj ovdašnjoj srbaljskoj ugroženosti.

Mimogred otkrito rečeno, a važno je za naglasiti to što, u potonje vrijeme – obije strane u Crnoj Gori (i crnogorska i srbaljska) sami sebe čašćavaju sa rodoljubi, a one nasuprot da su izdajnici.

O rodoljubima ću malo poznije, ali – kad se rabi riječ izdajnik, mora se bit’ strašno oprezan.

Izdajnik ne može bit’ neko ko nikad nije bio rodoljub!

Takav može bit’ samo neko-nešto drugo – viđećemo ko-što, nakon paralele koja slijedi:

Od nesoja ne može biti soj – zarad toga što je od nesoja!

Od soja ne može biti nesoj – zarad toga što je od soja!

Od soja može biti samo izrod!

Znači, neko ko nikad nije bio rodoljub ne može bit’ izdajnik – takav može bit’ samo: otpadnik!

Glede rodoljublja, odnosno – različitog poimanja rodoljublja ili njegovoga definisanja: ja razumijem razliku u njegovomu poimanju ili definisanju, ukoliko su u pitanju nijanse ili iśne sitnice, ali – sasma suprotne (do apsolutnog) poglede-stavove ili velje krupnice – jednostavno ne razumijem, i nikad neću.

Za mene (i, valjda, za sve normalne i avizane) – rodoljublje je univerzalna kategorija, barem kad je Stari kontinenat (Evropa) u pitanju, i evropska misao.

Rodoljublje nije ponižavanje svoje domovine, ka’ što je to činjela bivša vlast, i ka’ što to čini sadanja vlast u Crnoj Gori.

Otimati od domovine nije domoljublje-rodoljublje.

Bivša vlast je ponižavala Crnu Goru i njezine postojbnike otimajući materijalno od domovine i njezinih postojbnika.

To je sramno, sramotno i za svakoju osudu činjenje!

Zaslužili su da šljegnu s’ vlasti.

Sadanja vlast ponižava Crnu Goru i njezine postojbnike Crnogorce otimajući joj/nam duhovno, odnosno – otimajući domovini i od značajnog dijela njezinih diskriminisanih postojbnika – crnogorske svetinje i dobra kulture, koja su jednomašice (u isti mah – jedanak) i medijalni dio našeg identiteta, predajući ih u ruke, ili ka’ vlasništvo dodijeljujući drugoj državi – Republici Srbiji.

To je sramno, sramotno i za svakoju osudu neviđeno zastiđe!

Zaslužuju da šljegnu s’ vlasti.

Nikad ne zaboravimo: ovdašnjijema srbo-četnicima, (a prije svega) crnomantijašima i Srbaljima u Srbiji je važno (i, lako može bit’ – najvažnije) to što, uz crnogorske svetinje i dobra kulture, ide i materijalno – idu one silne desetine miliona eura, i to samo na svakogodišnjem nivou(!).

U pitanju je i teritorija: 50 km2 površine Crne Gore!

To je pravougaonik (zamislimo ga) našeg prostora, naše domovine dimenzija, ni manje ni više nako: 5 kilometara puta 10 kilometara.

Znači, svakoji 276 km2 ove nesretnje zemlje – pripadaće tuđoj državi.

I grobovi naši!

Druge države se za, recimo, 5 km2, uz posredovanje međunarodnih arbitražnih komisija, godinama spore – da ne metnem da se i ratuje za taj samo 10-i dio ove ”crkovne” površine (zakonski ne i imovine-svojine), uz sva mnogobrojna dobra kulture etc., koju sadanja vlast daruje onijema koji su 500 godina (da ne griješimo dušu: tačnije 489 godina (period od Kosovskoga boja do Berlinskog kongresa)) – bili pod Turcima, i čija tamo-njihova SPC, u tomu istomu periodu, čak 170-ak godinah nije (nimalo) postojala!

Rabim ukazanu mi priliku da spomenem, to jest – ispravim jedan (jedini) moj nehotice izgovoreni netačan podatak tokom gostovanja u emisiji Zumiranje – RTCG, od 7.6.2021.

Naime, dovoljno je šćelo biti kad sam naveo da je Savo Nemanjić za punane kufere-sanduke Nemanjića zlata, podmitio u Nikeji vizantijskoga cara Teodora I Laskarisa i patrijarha Manuela I Carigradskog (a ne patrijarha Germana koji je naslijedio Manuela I), dobivši na takav način za svoju crkvu-eparhiju (samo) autonomiju – a ne autokefaliju(!) – u okviru ili sastavu ohridske arhiepiskopije, kojoj je bila podređena.

Sporadi toga je maja 1220. godine bio anatemisan od strane ohridskog arhiepiskopa Dimitrija Homatijana.

Mnim da ova ispravka uopšte nije ni rđava, glede na to što valja znati – da je ta (za mene) tkz. SPC prije dvije godine lažno slavila 800 godina njezine bajagi autokefalnosti.

Velim lažno slavila, i zisto se pitam – zaboga, ima li iđe ikoga ko se na ovom mjestu čudi tomu?!

Lanik su na komociju mogli slaviti i 800 godina od kad im je Savo bio anatemisan: bila je okrugla, jubilarna godišnjica anateme; nije bila prestupna godina (pa da ih to nešto brka).

No, da se povrnem kriminalnom darivanju ovdašnjijeh svetinja ”Srpskom svetu”.

Republika Srbija i tamošnji Srbalji, svi su izgledi – nema/ju ničesa protivu ovoga tako ka’ na pjat ponuđena dara, iako se zna i veli:

”Mlogo je mačku goveđa glava”.

Znajući doskoranje od strane bivše vlasti, i sadanje od strane aktuelne vlasti – ponižavanje naše domovine, biva sasma očito da je Crnoj Gori potrebita treća politička opcija, a to je građanska!

Ajde, da se malo (pred vama) bavim utopizmom i idealizmom: bio bih najvoljeli kad bi u Crnoj Gori postojala samo građanska opcija.

I, liše toga što bih bio ovo rad, zaludnja mi je ta želja, imajući u vidu dosta toga zarad česa moram tvrditi: građanska opcija u Crnoj Gori nikad pobijediti neće.

Da budem tačan u iskazu – nikad neće pobijediti sama (bez Evrope)!

Građanska opcija mora biti što moćnija, ali – bez onoga ”do-ticanja” ovoga političkog prostora ili, ”touch”-a od strane Evropske unije, sušto bi otolen toj opciji bila pružena konkretna podrška, odnosno – bila jasno favorizovana u Crnoj Gori, sile nema da sa našijema bandoglavim a podavno ekstremnim, opasnim podjelama, ta opcija može imati dovoljno pristalica i na demokratskim izborima pobijediti postojeće dvije političke (i nacionalne) busije.

U slučaju takvijeh okolnosti, da građanska opcija dođe na vlast: bivša vlast bi se uz te – prave građane – morala još prat’ i u 100 voda oprat’, a sadanja vlast i njihovi zagondžije u Skupštini i Vladi (i po tijeh ulicah), morali bi se podebelo odreći njihovog srednjevjekovnog mentalnog sklopa, barem 51% prihvatiti antifašizam i, zakonskijem putom podržati vrtanje svetinja (dobara kulture) onamo đe identitetski jedino zanago pripadaju, i đe su stvorena.

Priznajem, ipak – ostaje jedno pitanje na koje nemam odgovora.

Može li u Crnoj Gori (suština je naglasiti) dugoročno zagledano: normalni, civilizovani, građanski i proevropski mentalni sklop, nadgornjati – bahati, primitivni, agresivni i srednjevjekovni mentalni sklop i, ako može – kako uopšte izist’ na kraj s’ tijem polu-svijetom iz naslova ovoga teksta?!

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta