Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Na rubu pameti

Baš takvi se neće uznemiriti na činjenicu da se u njihovoj neposrednoj blizini odvija kontraevolucija. Da je evolucija krenula unazad. I da je dobrano odmakla na tom putu. Da je zemlja, koje su im puna usta, okupirana, ponižena i pretvorena u poligon za iživljavanje neonacista i klera druge države.

Piše: Đorđe Šćepović

Na samom početku svog romana Na rubu pameti, u poglavlju O ljudskoj gluposti, Miroslav Krleža piše: “Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati, zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti. Kad bi tuđa glupost bila neugodna kao naša vlastita zubobolja, to bi se još moglo objasniti: gnjili zubi truju raspoloženje, od zubobolje ne može se spavati.” Mada oduvijek vjerujem da se ništa ne događa slučajno tako sam i sada ostao u čudu kad sam spletom okolnosti nabasao na roman koji sam jednom čitao. Prilično davno, ali ne toliko davno da bih ga sasvim zaboravio. Razlog tome je traženje neke druge knjige i nekog drugog pisca, ali po pravilu – ako raspolažete bibliotekom bez reda, bez kraja i početka, onda ćete morati savladati i Krležu, i Crnjanskog, i Šulca i Najpola da biste oslobodili prostor i iz trećeg reda izvukli onog za kojim tragate. Izdanje iz 1966: Miroslav Krleža, Dva romana, osim savršenosti izdavaštva i štampe odaje svu magiju kojom su prije samo pet decenija opremali knjige značajnih savremenika.

O jedinstvenom mirisu papira i koncu u šavovima između dvije stranice nekom drugom prilikom. Nego, čemu Krleža u oskudnom vremenu? U vremenu kad ljudska glupost ne biva predmetom čuđenja, već obrazac ponašanja i prirodno stanje čovječanstva? Kao što rekoh, ne vjerujem da se bilo što događa slučajno, pa tako ni ovaj ponovni susret s Krležinim romanom. Istina, za ljudsku glupost sam mogao upitati i Frojda. Ukoliko ga nemate u biblioteci on je lako dostupan na nekoj od internet platformi. A da sam ga pitao odgovorio bi sljedeće: „Prvi znak ljudske gluposti je potpuno odsustvo stida.“ Ili, ako se nađemo u situaciji da nas je sramota tuđeg ponašanja ili izjave, ili se čudimo nekim suludim postupcima, odmah je jasno s kim imamo posla. Mada je i meni i mnogima prilično jasno s kim imamo posla, naročito nakon 30. avgusta 2020. godine, ipak, i dalje se revnosno zastidim zbog riječi ili ponašanja nekog drugog. Onog drugog čije je odsustvo stida bolno poput naše vlastite zubobolje. Nakon tradicionalne relativizacije i sumanutog pokušaja oduzimanja smisla Danu nezavisnosti tirada ljudskih gluposti se nastavlja. Nije da sam očekivao da će prestati. Utihnuti. Izdahnuti. Urlik primitivizma i odsustva civilizacije i zdravog razuma, koji je iz najdubljeg mraka oslobođen početkom tzv. litija, čini se neće uskoro ostati bez glasa. No, od izvornih grla iz kojih potiče sam urlik neugodniji su glasovi onih koji taj i takav urlik nastoje opravdati, predstaviti muzikom i ušima podnošljivim zvukom. O takvima zapravo pišu i Krleža i Frojd. A takvih je i previše. Previše da bismo našli po jednog koji će se umjesto njih zacrvenjeti svaki put kad otvore usta. To su svi oni čuvari čempresa, brda i planina, rijeka i potoka, zelenih površina i vijetnamskih svinja, koje starost dočekuju u kavezu nedostojnom jedne svinje. Takvi branitelji i arhineprijatelji betonizacije i malih hidroelektrana uvijek će hrabro istupiti i, ako je potrebno, život položiti u odbrani maslačka od razgoropađene pčele.

Baš takvi se neće uznemiriti na činjenicu da se u njihovoj neposrednoj blizini odvija kontraevolucija. Da je evolucija krenula unazad. I da je dobrano odmakla na tom putu. Da je zemlja, koje su im puna usta, okupirana, ponižena i pretvorena u poligon za iživljavanje neonacista i klera druge države. Neće ih naročito uznemiriti ni saznanje da su heroji njihovih štićenika ratni zločinci, popovi-koljači, ili bivši, sadašnji i budući stanari Ševeningena. Ništa ih od toga neće uznemiriti dok svoja uzaludna i besmislena bića opravdavaju deluzijama o jednakosti jednih i drugih, o opasnosti od jednih i drugih. Jer, za takve su Belveder i Ravna Gora dvije strane istog novčića. U njihovim nadmoćnim, iznadstvarnosnim perspektivama s jednakim prezirom se posmatra orgijanje četničke bratije i mahanje crnim zastavama, na kojima su vrijedne ruke izvezle Pravoslavlje ili smrt, i protest uniženog i obespravljenog naroda u čijim se rukama vijori zvanična, državna zastava Crne Gore. Za takve je čempres iščupan iz zemlje veći zločin od gumenog metka ili suzavca ispaljenih u tijelo demonstranta. Takvi će s pjenom na usnama govoriti o Sinjavini, Prokletijama i Morači, ali će na svako pitanje o Srebrenici ostati ravnodušni ili će, u najboljem slučaju, reći da se Srebrenica zloupotrebljava, ili da je to zločin, ali nije genocid. Ti i takvi će nas učiti da se ne osvrćemo za sobom, da odlučno hrlimo budućnosti. Pretpostavljam onoj budućnosti koja će se suprotstaviti glomaznim mašinama za beton, ili zlim bagerima i viljuškarima, ali će pri susretu s pedofilima i ubicama u mantijama ostati nijema. Takvu budućnost nam nude svi ti logoreični prodavci magle i teksta lišenog sadržaja. Vejači ovejane suštine, rekao bi Predrag Čudić.

Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično, tvrdi junak Krležina romana. Ipak, neće biti da je riječ samo o gluposti. Siguran sam da nije, ali sam takvima pokušao ponuditi alibi za svako opravdavano i učinjeno nepočinstvo. Pripisati im glupost posljedica je hrišćanske vrline, njima strane i nedokučive. Glupost može biti zgodna isprika i razlog posrnuća. Naši su junaci, ipak, glupi s namjerom. Jasnom namjerom da sve što je dobro i čisto pokušaju uprljati i osloboditi smisla, a da krajnjim naporima mrak učine prihvatljivim i manje crnim. U tim će naporima posegnuti i za Preverom te će odlučno sricati: „Bez obzira na to što ga gledate poprijeko, predio nije ružan, možda je samo vaše oko rđavo.“ Uzalud, uzalud, jer koliko god dugo da gledam u vaše i idole onih koje zastupate, njihov se lik neće izmijeniti. Zlo se ne preobražava okom posmatrača.

Naravno, takve namjere su osuđene na propast. Naravno, njihov plan nije moguć koliko mi se čini nemogućom i nada da će se jednog dana sramiti sebe samih. Ili, recimo, da će se Jovan Mićović jednom odreći mržnje, ljubiti Hrista, a da će umjesto Garašaninovog Načertanija propovijedati Sveto pismo.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve