Službeno glasilo Kraljevine Crne Gore u egzilu “Glas Crnogorca”, u oktobru 1919. godine, objavio je zanimljiv članak o komandiru Marku Vučerakoviću, hrabrom borcu za pravo, čast i slobodu Crne Gore.
Prenosimo dio teksta:
“Četa kojom komanduje komandir Marko Vučeraković, nalazila se već nekoliko dana i noći u krvavim okršajima sa srbijanskom vojskom, dest puta brojno jačom. Tek što su se četnici, umorni i gladni, bili spustili na studen kamen da počinu, pogled im se zaustavi nedaleko s one strane vode, odakle poče da se vije dim. Malo po malo plamen je nadmašio gusti dim – srbijanska vojska pali crnogorsko selo i pljačka crnogorsku sirotinju. Čuje se plač i vrisak žena i djece, pomiješan sa divljim uzvicima obijesne soldateske. ‘Junaci moji’, kliknu komandir Vučeraković svojim četnicima, ‘čujete li u onom ognju jauk naše sirotinje i nejači! Znadite da na našu rodnu grudu, ma da smo od vazda na ljutoj Krajini, još nikada nije neprijatelj nogom stupio, a da to nije krvavo platio. U našim žilama teče ista krv naših đedova koji su naša ognjišta i domove očuvali i zaštitili od svake napasti. Ustali smo da branimo čast i pravo naše Otadžbine koju hoće da nam pogaze i unište dojučerašnji tuđinski robovi i izmećari…Naprijed junaci moji! Za mnom u smrt!”, uzvikuje, prema pisanju “Glasa Crnogorca”, major Marko Vučeraković. (Vidjeti: “Glas Crnogorca”, godina izlaska 47, Nej kod Pariza, br. 78. od 10 . oktobra 1919., po starom kalendaru, odnosno, 23. oktobra 1919. godine po novom kalendaru, str. 3.).
U istom tekstu navodi se i to kako “komandir Marko Vučeraković uskače u čun, snažno zgrabi veslo i ubrzo prebrodi i iskrca se na onu stranu vode. Prezirući smrt hvata se sa neprijateljem, koji mu je nasrnuo na svetinju doma i ognjišta. Sedamnaestoricu ubija na mrtvo, a osamnaestoga je ranio tako da je taj ubrzo podlegao ranama. Sjutri dan, i brat mu Blažo biva smrtno ranjen…I on ga ostavlja da mu tijelo rastrzaju divlja zvjerad i orlovi, a on produžuje borbu na užas krvniku svoje Otadžbine. Neka je slava i čast komandiru Vučeraković Marku i svoj njegovoj družini, a vječan pomen svima palim junacima i neka im je laka ona crna zemlja i onaj studeni kamen naš za koga su živote položili”, navodi se u pomenutom broju emigrantskog “Glasa Crnogorca”.
Izvor: Novak Adžić, “Sudbine crnogorskih patriota”, DUKS, Podgorica, 2004.