za aktuelno.me
piše Andrej Nikolaidis
Milorad Popović je nedavno, u polemici o takozvanom “ustavnom patriotizmu” (a šta bi, molim vas, bio “neustavni patriotizam”?), koja je okončana katastrofalno po pobornike tog koncepta, uz to okončana prije nego su se njegovi zastupnici, umjesto oko ustava, okupili oko Duška Kneževića (“Atlas patriotizam”?), citirao Edmunda Burkea: “Ljude ne povezuju papiri i pečati. Oni se udružuju po sličnosti, saglasnosti, naklonosti. Za nacije važi isto što i za ljude”.
Dodao bih: ljude udružene u naciju ne povezuje ni vlastito dobro. Jer da povezuje, da li bi tolike nacije prošle kroz tolike katastrofe, u situacijama kada je bilo jasno da ono što je dobro i korisno za njih stoji na strani suprotnoj od onoga što su odabrali?
Naslušali smo se teze kako se nacionalizam budi u vremenu ekonomske krize; kako ekonomski slom prethodi usponu fašizma. Ovu tezu, koja sugeriše da se ljudi hvataju za fašizam tek onda kada osiromaše, obično ilustruju takozvanim “njemačkim primjerom” – dolaskom Hitlera na vlast.
A šta ćemo sa našim, jugoslovenskim primjerom? Naši nacionalizmi rascvjetali su se u crne, smrdljive fašizme ne u vremenu krize, nego naprotiv: baš u trenutku kada se u Jugoslaviji živjelo najbolje u njenoj istoriji. Za vrijeme Anta Markovića, sjetićete se, prosječna plata je bila oko 1000 DM – što je vrijedjelo značajno više od današnjih 1000 eura. Kurs dinara bio je stabilan: sedam za jednu njemačku marku. Privatizacija koju je sprovodio Marković bila je značajno drugačija od privatizacije koju su sproveli oni koji su, za razliku od njega, na izborima dobili “podršku naroda”. Marković je za razliku od njih sprovodio privatizaciju, a ne pljačku u produženom trajanju. Zaposleni u preduzećima su, po Markovićevom zakonu o privatizaciji, bili privilegovani: zakon je podrazumijevao “ izdavanje internih dionica” i “dalekosežne popuste za menadžment i radnike, dok je sa druge strane otežavao prodaju udjela u preduzećima inostranim investitorima”.
“Narod” je hraknuo na sve to i rekao: zajebi, daj da se mi prvo pokoljemo.
Tako je i bilo, jer, što bi rekla Patti Smith: “People have the power”.
Tako ne bi bilo da je ljude tada povezalo vlastito dobro. Umjesto toga povezali su ih populizam, strah i mržnja.
Što nas dovodi u Crnu Goru, u vrijeme sadašnje.
Nedavno smo u medijima mogli pročitati kako, po Monstatovim podacima, četvrtina zaposlenih u Crnoj Gori radi u trgovini, od toga 26 100 žena i 20 100 mušlaraca. Dakle, 46 200 ljudi: u maloj Crnoj Gori, to je istinska armija.
Čitali smo i o uslovima u kojima ti ljudi rade: “Javna je tajna da zaposleni u trgovini tokom mjeseca imaju svega dva slobodna dana, da često rade prekovremeno, da imaju svega sedam do deset dana godišnje odmora. Prodavačice rade za od 250 do 330 eura, često potpisuju takozvane blanko otkaze, pa ih poslodavac može otpustiti kad god hoće”.
Nisam zloslutni prorok, samo konstatujem ono što očigledno dolazi: za nekoliko godina, prodavačice i prodavači neće imati posao. Budućnost neće biti milosrdna prema kasirkama: njihov posao obavljaće (već obavljaju) mašine. Kada putujemo na zapad, mi ne putujemo samo kroz prostor, nego i kroz vrijeme: odlazimo u vlastitu budućnost. Zaputite se do Slovenije, recimo do Maribora, ne morate dalje. Uđite u “Spar” – to je velik i ugledan evropski trgovinski lanac, koji je u 2017. ostvario prihod od 34,5 milijardi eura. U “Sparovoj” prodavnici nema radnika. Uzmete to što vam treba, odete do mašine, platite i izađete. Ili otiđite u “McDonald’s”. Za ljude koji na kasi primaju vaše narudžbe u toj firmi nema budućnosti: mašine u koje ukucate narudžbu su već postavljene.
Tako to biva kada “vizionarski” odlučite da je budućnost vaše ekonomije u “turizmu i uslugama”: četvrtini vaših zaposlenih konkurencija su mašine, koje su jeftinije od njih, nemaju ideju sindikata ni radničkih prava i ne traže ni ta dva slobodna dana mjesečno.
Kada bi se ljudi o kojima govorimo ujedinili oko vlastitog ekonomskog dobra, ova, ili neka sljedeća vlast, imala bi ozbiljan problem.
Međutim… Uprkos gotovo pola vijeka jugoslovenskog socijalizma (ili možda baš zbog toga), materijalističko shvatanje istorije i političkih procesa ovdje je praktično prognano iz javnog prostora, u kojem se pojavi tek povremeno, tek kao dio populističkih manipulativnih strategija, na koje vlasti odgovaraju vlastitim manipulativnim strategijama.
Od ishoda njihovog sukoba zavisi štošta, ali jedno ne: na kasama će vas dočekati mašine.