Piše :Hristina Janković
Rusija hoće Ukrajinu a Srbija Crnu Goru kao svoju koloniju, nije više demagoška priča već realna slika pritajene politike dvije ideološki slične zemlje.
Posljednjih par godina, tačnije od nezavisnosti Crne Gore kao i nemogućnosti “pripajanja” Kosova Srbiji, očito da smo mi ostali kao glavni politički fokus određene grupacije u Srbiji. Da li kao političko dokusurivanje ili samo kao mala trofejna zastavica kojom bi se ponosili “braća Srbi” na začelju političke dominacije i proširivanja, dokaza svoje moći, a prikrivanja suštinskih pitanja, čini se već je viđeno u našoj zajedničkoj prošlosti.
Političke igre u Crnoj Gori opozicije koje se zasnivaju na takozvanu Serbsku diskriminaciju su glavni adut i nešto čega se oni drže kao “pijan plota” i to je već postalo dio naše svakodnevice nažalost.
Čudno je tako učestalo po “kubnom metru”nadmetanje sličnoj tezi pojedinih medija u Srbiji ,te da Crnogorci okrenuli leđa, pa izdali, oteli nešto od Srbije, postaje medijski ritual ili uvježbana mantra.
Ko povlači takve konce i ko hoće Crnu Goru kao šargarepu na dugom kanapu?
Zemlja Rusija kojoj je jedan od statusnih simbola zapravo običaj igra sirotog medvjeda u lancima koji pije votku,teško da će u skorijoj budućnosti doživjeti transformaciju demokratskog preobražaja, nažalost previše je njihove ugnjetivačke tradicije utkano i u sadašnju politiku da bi odjednom vasksli u demokratiju bez premca. Govorimo li o Ukrajini…to je već njihova stvar, ali naša je miješanje u našu politiku.
Govoreći jezikom prostih činjenica, mi smo Rusiji jedno malo dugmence koje eto žele imati na reveru kaputa,ali zato Srbiji, pardon pojedinim grupacijama jedna veliko- mala priča koja je odlična za krpljenje sujete kao i potpirivanje mržnje između dva potpuno ravnopravna naroda, zarad opet sitnih političkih ciljeva.
Uporno se zagovara pravoslavlje a izbjegavaju činjenice, da je Crna Gora upravo multinacionalna,
Zato postaje neshvatljivo da samo oni koji se osjećaju Srbima i pravoslavcima uvijek nešto “ištu” žale se na Crnu Goru, svima je dobro samo njima uvijek Crna Gora maćeha i upravo to podsjeća na melodramično trzanje samo zarad političkih interesa.
Prednjače i u Srbiji takozvani nezavisni mediji. Samo u jednom danu na Tv Hapy kod Milomira Marića u emisiji Ćirilica kao i na RTS-u kod Olivere Kovačević emisiji DA možda Ne, lajtmotiv su bili Crnogorci.
Od svih velikih razvojno-projektno-ekonomskih tema koje se lansiraju na ovim tv kućama u kojima naravno dominira njihov predsjednik Vučić, baš im je fokus bio “objašnjavanje” gledaocima suštine crnogorskog homosapiensa.
Marićevo novinarsko pero se uvijek naoštri kada nacilja Crnu Goru i onako šeretski dobije polet kada objasni gostima, kao i u pomenutoj emisiji, kako su zaboga Crnogorci nezahvalni i eto srbijanska vojska nas branila i mi zaboravili. I tada njegovi gosti, različitih profila i zanimanja počnu se baviti raznim temama od 1945 god do dana današnjeg. Obavezno svi imaju zaključak da su Crnogorci izdajice. Ali zato pozivaju da se svi Srbi iz Srbije priključe braći iz Crne Gore i brane Ostrog i Dajbabe.
Opet mala Crna Gora ne može a da neko ne bača pipke, mreže na svojinu njenu. Nego ipak ima mnogo više onih pravih i normalnih Srba koji znaju šta znači imovina jedne zemlje i kako se to poštuje.
Zanimljivo jedan od sagovornika Marićev pomenuo je, da su Crna Gora i Bosna Srpske zemlje a potom je onako uz zavodljivi osmijeh, naučen od njegovih omiljenih starleta, Marić dodao i upitao :”Treba li da budemo janjičari?!”
Što bi bila poruka ili ponta ove krucijalne rečenice ?
Marić tako oslikava krilaticu ,poznatu još od starog Rima”Hleba i igara”(panem et circenses), koja često služi kao najezgrovitiji opis populističkih metoda vladavine. Svodi svaku priču na populizam , demagogiju i oportunizam, što naravno i nije nam sasvim jasno.
Pitanje je ko to rijaliti igraču Mariću daje instrukcije –Sputnjik ili..?
U svakom slučaju stvaranje profita, proizvodnjom jeftinog sadržaja i maksimizacijom publike, profita kojeg generiraju medijske korporacije koje i dalje kontrolišu simboličku ekonomiju, to je takozvani koncept ”tanka ideologija“ po Michaelu Freedenu.
U takve ideologije svojstvene Mariću Freeden uvrštava nacionalizam koji prosto isijava iza svake priče koju urednik TV Happy širi kao kugu preko svoje emisije. Zabrinjava što to nije nacionalizam koji označava zaštitu Srbije već naprotiv onaj koji vrednuje naciju u agresivnom odnosu sa drugima, ovog kao i ranije misli i cilja na Crnu Goru.
Da pomenemo i Oliveru Kovačević koja je neskriveno u emisiji DA možda Ne na RTS-u iste večeri u ranijem terminu cinično pokazivala animozitet, zanimljivo opet prema Crnoj Gori. Mnogo medijskih slučajnosti u jednoj noći iz dotične nam komšijske TV kuhinje.
Njeni sagovornici, zaista eminentna intelektualna lica kao što je:Branislav Lečić, Borka Pavićević su cijelu noć branili Crnu Goru i Crnogorce od Olivere i njenog gosta istomišljenika izvjesnog psihoanalitičara Zorana Milivojevića. Kako je tema bila nova knjiga Žarka Lauševića koja ima rekordnu prodaju u Srbiji, novinarka ovog puta kao sudija je probala pokazati uz glasnogovornika njenog Milivojevića da su čoče crnogorski momci gorštaci, pa kako važe plemenski običaji…Da li je to predstavljanje kulturnog i umjetničkog djela Žarka Lauševića koji je eto iz Crne Gore a tako čitan u Srbiji?
Zaista tužan etarski signal koji se šalje javnosti Srbije u vidu neosnovanih predrasuda koje se temelje na politikim različitostima ,nacionalizmu i misaonim ugnjetavanju manjih naroda. To je prosto rečeno konfliktna demokratija Olivere i Marića kada je u pitanju bilo koja tema koja se dotiče Crne Gore i apsolutno koja propagira nepovjerenje i mržnju.
Da li je to već počela opoziciona politička kampanja u Srbiji ili “neko” pokušava iz daljine “bačati petarde „na Crnu Goru?