Promocija trilogije “Brda od pelina” autorke Jasenke Lalović, koju čine knjige “S one bande moje gore”, “S ove bande moje gore” i “Kastigulja”, održana je sinoć u Sali u Biznis centra na Cetinju. Organizatori kniževne večeri su Prijestonica Cetinje i JU Narodna biblioteka i čitaonica ,,Njegoš”. Sa autorkom Jasenkom Lalović razgovarala je književnica Tanja Vujović.
Jasenkina priča je povratak tradiciji, povratak ognjištima , povratak čovjekovoj duši. Šta je ono što te navelo da pišeš baš o tradiciji?
“Kada ne živite tu, imate jedan problem – nedostajanja. Nisam sigurna da sam živjela ovdje , da bih napisala moje knjige. S druge strane , uvjek sam osjećala da postoji dug. Ne samo moj, nego svih nas da su te žene ostale nespomenute I skrajnute potpuno nepravedno. Zaista sam uvjerena da je svaka od njih ponaosob bila velika heroina. Moje knjige su samo mali, tek beznačajni pomen tim ženama”.
Trilogija je puna simbolika. Kakva je simbolika gore?
“Kako sam ja nazvala prvu knjigu “Sa one bande moje gore” ni sama ne znam. To vjerovatno ima neke svoje razloge. Moja majka je crmničanka a otac paštrović. I kad pođem na jednu “bandu” vazda su crmničani govorili “to je ona lacmanka odozdo”, a kada odem u paštroviće “to je po majci povukla odozgo”. Zato sam se uvijek pitala gdje sam ja to? Mislim da te dvije “bande” svako od nas nosi. Mi imamo taj specifikum da na malom prostoru njegujemo toliko različitosti I to je nešto što nas čini jedinstvenim u svijetu”.
Jako je teško dočarati ženu iz tog vremena. Šta je ono čime si se vodila?
“Mojih pet likova iz prve knjige su mlade žene. U drugoj knjizi, likovi koji su sporedni u prvoj sada su ključ. A spona između njih je jedna ćopava gospava, Milica Jokova. Ona simbolizuje usputne žene, koje svi negdje srećemo, često etiketiramo i lako o njima sudimo. I upravo su one bile ključ. One su te koje bi sve uredile da bude kako valja. One su te koje su prenosile svoju mudrost na buduće generacije. I mi moramo odgovore da tražimo baš od naših baba i prababa. Nisam sigurna da možete od majki. Moja generacija je zakazala. Mi nemamo tu mudrost. Nemojte od nas da tražite odgovore. Tražite od baba i prababa, bile su mnogo mudrije od nas. I upravo tu mudrost sam pokušala da zapišem u ove tri knjige”.
Ogromna je vrijednost što si uspjela da oživiš duh tog vremena, predratnog i poratnog. Koliko je to bilo teško?
“Kad sam počela da pišem o tim ženama, shvatila sam da nemam parvo da pišem drugačije od onog kako su one zborile. Bio je zaista veliki izazov pisati u pet padeža. Da nemate književnu formu već da se sve to svede na nešto što nije standardizovano I što je mimo svih pravila. Sa druge strane bila sam potpuno svjesna da nemam prava da uđem u bilo kakvu vrstu kalkulacije. Ja sam morala da slijedim I pišem onako kako su one govorile. I u tome mi je pomogla naracija. Odlučila sam da knjiga bude napisana tako kao da tu sjedi jedna starica I priča svoj život. I mislim da je to bila prava odluka. Postojao je rizik, da pišem onako kako bi govorila moja baba koja nije bila školovana I da sužavam rečenice na onaj vokabular koji je njoj u to vrijeme bio dostupan. Kada pročistite jezik od svih tuđica, savremenih izraza I fraza dobijate jezičku esenciju I tada postaje smisleno “zborenje između redova”. Kad neko sa malo riječi kaže puno”.
Kako je glavni lik u poslednjoj knjizi trilogije dobio naziv kastigulja?
“Trebao mi je naziv koji će da prati štivo a da je zaista riječ koja je teško prevodiva. Mislim da riječ kastigulja niko ne može precizno da prevede. Mislim da taj naziv može da prati radnju romana. Suština je da Anđelika kao glavni lik treće knjige , dobila je taj epitet kastigulje nepravedno, samo zato što su je vidjele neke zle oči. Mislim da smo svi svedoci toga, lakih osuda I još lakših predrasuda”.
U Kastigulji se za razliku od prve dvije knjige pojavljuju i muški likovi. Glavna junjakinja lako je praštala i čekla svog čovjeka. Da li vjerujete u intuiciju i da li je glavna junakinnja intuitivno osjećala da je to čovjek koji je vrijedan čekanja?
“Ženama je prosto dato da čekaju. Perko je za mene vrlo zanimljiv lik. I tu se postavlja pitanje koliko poznajemo ljude pored sebe i da li treba da istrajemo ili da odustanemo. Mislim da današnje vrijeme je vrijeme kada se lako odustaje. Lik Đurđe je neko ko je bio svjestan da ništa u životu nije lako i da neke probleme treba izdržati”.
