Bivši ministar poljoprivrede Budimir Mugoša smatra da će biti mnogo problema za poljoprivrednike zbog toga što još nije usvojen budžet, pa posledično ni agrobudžet, ne ulazeći u razloge, jer poljoprivredna sezona odmiče i za neke aktivnosti je već kasno. On je za Dan istakao da nemamo ni strategiju razvoja poljoprivrede, jer je prethodna važila do kraja 2020. godine, kao i da sumnja da u Ministarstvu poljoprivrede ima volje i znanja da saslušaju poljoprivrednike i kreiraju nove mjere koje bi bile korisne za tu privrednu granu.
Sa kakvim izazovima se susreće novi ministar poljoprivrede?
– Novi ministar ima mnogo izazova, od onih strateških do aktuelnih. Nemamo novog pregovarača za poglavlja 11,12 i 13. Nemamo strategiju razvoja poljoprivrede i ruralnih područja jer prethodna strategija je važila do 2020. Takođe, imamo problem sa izradom zakona o poljoprivrednom zemljištu koji je naručen i plaćen još 2017. godine i niko ga ne pominje. Ostaje pitanje šta će biti sa premijama za mlijeko i da li ćemo i dalje ostati na ovom modelu plaćanja po litru ili ćemo prihvatiti model EU. Izazova je mnogo a nijesmo čuli niti jedan odgovor ili plan za poljoprivredu. Vrlo je indikativno da čak ni na deklarativnom nivou ministri finansija i ekonomskog razvoja u setu ekonomskih mjera ne pominju poljoprivredu i poljoprivrednike. Ovih dana smo svjedoci kašnjenja subvencija za sirovo mlijeko i već se među farmerima pojavio nemir.
Kakva je bila dosadašnja agrarna politika?
– U dosadašnjoj agrarnoj politici je bilo dobrih ali i loših stvari, ali je bio neki kontinuitet i kada se kasnilo sa mjerama poljoprivrednici su uglavnom znali što ih očekuje. Sada je sve neizvjesno jer se najavljuju promjene u svim sferama državne politike, pa i ovoj i svi su uglavnom suzdržani, tako da očekujem znatno manja ulaganja u višegodišnje zasade jer je sezona za sadnju pri kraju. Takođe, očekujem smanjenje zasađenih i posijanih površina pod ratarskim i povrtarskim kulturama, iako je bilo za očekivati povećanje u eri kovid krize. Ipak, vjerujem u izdržljivost i istrajnost farmera, domaćina koji ovaj posao rade sa velikom ljubavlju i entuzijazmom, a da će nova agrarna politika pratiti domaćine u njihovom radu i da će imati priliku da učestvuju kreiranju mjera agrarne politike.
Nedavno je aktuelizovana problematika programa podsticaja nabavke priplodnih grla. Koje su mane i prednosti ovog programa i šta biste, kao stručnjak i farmer, pohvalili a šta promijenili?
– Nije mi namjera da u ovom konkretnom slučaju arbitriram između ovih farmera i dobavljača jer nemam dovoljno informacija na osnovu kojih bih dao svoj sud, ali na nivou principa želim ukazati na ovom primjeru na nedostatke pojedinih mjera podrške poljoprivrednom sektoru kako bi se oni otklonili.
Čak i kada bismo našli najbolja rješenja, oko kojih bi se svi složili, opet postoje „slabe karike” u sistemu koje treba kontrolisati i uvesti sistem odgovornosti kako bi od ulaganja svi imali koristi. Samu mjeru smatram dobrom, iako neki autoriteti u ovoj oblasti ne dijele moje mišljenje, ali smo uglavnom saglasni da je njena realizacija problematična. Ova mjera se realizuje već pet godina tako što se objavi javni poziv, farmeri konkurišu, stručna komisija obavi pregled gazdinstva koje traži podršku i poslije toga se izdaje rješenje kojim se odobrava realizacija ovog programa onim gazdinstvima koja ispunjavaju uslove javnog poziva. Kako ministarstvo zapravo podstiče nabavku, a ne nabavlja, jer je dato na volju farmerima da sami biraju rasu i dobavljača, po realizovanom programu ono vrši povraćaj sredstava odobrenih po rješenju.
Ne treba zaboravljati da je poljoprivreda inertna privredna grana i svako planiranje se ne sprovodi na period kraći od deset godina. To znači da je prve godine kada je mjera predložena trebalo naglasiti koliko će godina biti operativna, kako bi farmeri planirali svoje nabavke. U javnom pozivu precizirati ko i koliko ima pravo grla nabaviti i koliko puta ima pravo aplicirati. Posebno treba precizirati proceduru sa farmerima kojima se odobri nabavka, a oni je ne realizuju i na taj način oštete onog farmera koji je „ispod crte”. Vrlo je važno naglasiti da treba ograničiti pravo farmera da bira rasu koju nabavlja, već stručne službe da upozore farmera koja je rasa adekvatna za njihovo gazdinstvo i njihov sistem držanja kako se ne bi desilo, na primjer, da se grla simentalske pace nabavljaju za Lješansku nahiju ili Banjane. Za svako podneblje postoji optimalna rasa. Na taj način bi država zaštitila svoj novac jer, naglašavam, Ministarstvo poljoprivrede podstiče nabavku sa 50 odsto nabavne cijene.
Svjedoci smo da su farmeri suočeni sa problemima prilikom kupovine priplodne stoke po programu iz agrobudžeta. Zašto je došlo do toga da budu nezadovoljni?
– Javnim pozivom je precizirano koje karakteristike moraju ispuniti nabavljena grla kao i administrativna procedura koja je propisana Zakonom o veterinarstvu, Zakonom o stočarstvu i Zakonom o dobrobiti životinja. Problemi koji se javljaju prilikom nabavke grla prije svega iz uvoza nastaju zbog nerazumijevanja fiziologije životinja i tehnologije uzgoja priplodnih junica. Administracija pokušava fiziologiju i tehnologiju prilagoditi svojim ustaljenim birokratskim protokolima, što je neprihvatljivo.
Stav struke je da se grla ne mogu transportovati u poslednjoj trećini bremenitosti, odnosno poslije šestog mjeseca i ne možete dobiti dozvolu od veterinarskih vlasti za transport. Nije ni dobro dovesti grla u tom periodu jer su ona izložena stresu od transporta, promjene ambijenta (obično nagore), promjena hrane, klime…
Preporučeno je ostaviti do sto dana za adaptaciju. Takođe, poguban je transport na temperaturama preko 40 stepeni, 48 sati bez vode i hrane. Praksa je da se junice ljeti (od juna do septembra) drže na paši i u tom period vrlo rijetko se osjemenjavaju, tako da je u jednom periodu godine mala ponuda junica steonosti pet i šest mjeseci.
Vrlo važan momenat za određivanje termina za nabavku junica je i vrijeme teljenja. Naime, poznato je da je potražnja za mlijekom i mliječnim proizvodima najveća ljeti, pa tako i pik laktacije treba planirati za taj period kada nastupa i period paše za one farmere koji imajutaj oblik držanja. Imajući sve ovo u vidu, nabavku grla je optimalno izvršiti od 1. oktobra do kraja novembra. Zatim, najmanje trideset dana karantina. Slijedi terenska i administrativna kontrola i tako dođemo u poziciju da se u tekućoj budžetskoj godini ne može izvršiti plaćanje. Ali, lakše je naći rješenje za plaćanje, nego izbjeći probleme s početka ove priče. Najbolji model je onaj koji je, inače, važio 2017. godine, kada je poslije uplaćene polovine sredstava od strane farmera drugu polovinu fakture dobavljaču plaćalo Ministarstvo poljoprivrede.
Da li bi možda neke domaće velike kompanije mogle da pomognu u realizaciji ideje poboljšanja rasnog sastava stočnog fonda u Crnoj Gori?
-Smatram da bi, recimo, Mesopromet to mogao. Oni tove do tri hiljade junadi godišnje i imju veliki problem sa nabavkom tovnog materijala, odnosno teladi. Da bi obezbijedili 3.000 teladi treba imati populaciju od 10.000 muznih krava simentalske pace. Treba znati da najbolje tovne osobine imaju telad simentalske pace, izuzev izrazito tovnih rasa, o kojima nekom drugom prilikom. U Crnoj Gori nešto takvih grla već ima, ali nedostaje nekoliko hiljada. Siguran sam da bi se sa vlasnikom Hilmijom Francom lako dogovorili da dijelom finansira nabavku odgovarajućih priplodnih junica, a da mu se uloženo vrati kroz isporuku teladi određenog uzrasta, uz državnu garanciju. Takođe ova kompanija bi mogla pružiti logistiku prilikom uvoza u vidu transporta, karantina i sl. Na ovaj način bi svi bili zadovoljni. Poseban problem predstavlja plaćanje dozvola za uvoz, registraciju karantina i veterinarske usluge nadzora karantina, kao i porez na uvezena grla, ali to je druga priča.