Moderna Crna Gora protiv dogme srednjeg vijeka

U Crnoj Gori će 30. avgusta biti održani novi parlamentarni izbori, ali od uvođenja višestranačja ti su izbori jedinstveni upravo zato što se u predizborna stranačka nadgornjavanja uključila i Srpska pravoslavna crkva.

Nesumnjivo je da je cilj kleronacionalnih struktura u crnogorskoj politici stvaranje teokratske države, a potom i razaranje crnogorskog multinacionalnoga tkiva, dijeljenje teritorije a potom i pripajanje djelova Crne Gore pojedinim zemljama iz susjedstva.

Ostvarenjem toga cilja, SPC bi bila nadomak ostvarenja sna o Velikoj Srbiji, a posredno bi pomogla i druge velikonacionalne projekte, koji bi se sladili ostacima onoga što danas zovemo Država Crna Gora. Pod uslovom da ti procesi proteknu mirno, što je malo vjerovatno, crnogorsko društvo bi zadesile žestoke promjene svih sistema – političkog, vojnog, obrazovnog i zdravstvenog. U teokratskoj državi, vlast vrše crkveni oci, a političke elite sprovode doktrinu zasnovanu na kanonima.

Podanički odnos politike prema Crkvi iskazuje se rukoljubljem, koje smo imali priliku da vidimo u kampanji nosioca liste DF-a Zdravka Krivokapića. Takav jedan političar, bez obzira na prethodno stečeno obrazovanje, mora da ponišiti sav nauk i sve svoje aktivnosti usmjeri na sprovođenje dogmatskih učenja.

Predsjednik zemlje, koji je rukoljub, a ujedno i vrhovni komadant, bio bi u prilici da izda naređenje za napad na drugu zemlju ili vlastiti narod, ukoliko bi crkveni oci takvo nešto preporučili. Po strani crnogorska antifašistička prošlost, vojnici višenacionalne i višekonfesionalne Crne Gore bili bi primorani na pričešća, molitve i obrede, ali je mala vjerovatnoća da bi SPC u takvom odnosu snaga dozvolila ravnopravnost pripadnicima drugih vjeroispovijesti.

Sociolog Srđan Vukadinović takođe smatra da su na sceni pokušaji da se Crna Gora, preko djelovanja SPC, vrati u srednji vijek, gdje vlast imaju crkveni velkodostojnici, odnosno gdje aktivno učestvuju u donošenju državnih odluka.

“U teokratskom modelu upravljanja crkveni velikodostojnici su značajniji i jači od onih koji su svjetovni vladari. Mi danas imamo situaciju da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ide na poklonjenje patrijarhu Irineju kad god treba da donese neku važnu odluku. Bitnije mu je što će reći crkva, nego Skupština i narod. Isto je to radio i Tadić prije njega. Dakle, moderni modeli vladanja još nijesu prevladali. Crkva u takvoj situaciji hoće da dominira čak i ekonomijom, drzne se i da se bori protiv određenih društvenih fenomena, da osporava ostvarena ljudskih prava na kojima počiva demokratski svijet. Kada se neko usudi da kritikuje crkvu, onda se na njega bacaju anateme i prokletstva. Pozivaju se na to da crkvena dogma važi hiljadu godina, da se ne može ni preispitivati ni dokazivati”, kaže Vukadinović.

U teokratskoj državi u obrazovni sistem uselila bi se vjeronauka. Uprkos tome što je Crna Gora ostala rijedak primjer mulitetničkoga sklada, ulaskom popova u škole bio bi otvoren prostor za segregaciju. Pravoslavci desno, muslimani lijevo, katolici na spratu, a antifašisti i drugi imali bi slobodno vrijeme, da obrazovno zrijevaju bez kontrole po dvorištima škola. To pokazuju iskustva hrvatskoga obrazovnog sistema, u kome pravoslavci i ljevičari nemaju puni fond časova, a roditelji onda imaju problem kako da nečim ispune „slobodni“ čas. U Bosni i Hercegovini je kudikamo gore, pa svijet naveliko priča o školama koje su podijeljene ogradama, i koje ne dozvoljavaju miješanje mališana različitih vjeroispovijesti.

Ni u zdravstvu ne bi bilo bolje. Iskustva srpskoga zdravstvenog sistema pokazuju da nema bolnice bez ispovjedaonice i oltara. Time je sistem poslao jasnu poruku pacijentima, a ona glasi – doktori nijesu dovoljni! Razumije se, na svim tim mjestima istaknute su kutije za prikupljanje dobrovoljne pomoći za izgradnju hramova i drugih vjerskih objekata.

Vukadinović kaže, da, ipak, crnogorski građani nijesu zatočenici crkvenih dogmi, i da je uzaludan pokušaj SPC da ih u to pretvori, odnosno da ih zloupotrijebi.

“Ima jedan broj građani koji vjeruje u crkvenu dogmu, to su zaista vjerujući ljudi. Ali, kada je u pitanju religija i crkva, ona je svojim zloupotrebama napravila da od sebe odbije i oni koji su pravi vjernici. Na nesreću, današnja religijska situacija u Crnoj Gori je takva da je stvorila „crkvenu elitu“ koja organizuje litije, a koja to, kao što se vidi, ne radi iz crkvenih razloga već političkih i ekonomskih. Istinskim vjernicima danas nije mjesto u litijama. I vjerujem da oni vide šta se dešava i da su zaprepašćeni zloupotrebom vjerskih osjećanja od strane crkve”, kaže Vukadinović.

Ako se posveti pažnja izjavama poglavara SPC u Crnoj Gori Amfilohija Radovića lako je doći do zaključka kako bi Crna Gora izgledala da postane teokratska zemlja. Slavne su već njegove izjave u kojima je žene koje se odlučuju na abortus nazvao čedomorkama, hristoubicama i bogoubicama.

Po Amfilohiju, „utroba žene je stvorena da bude radionica života“, pa zato smatra da se abortusom ona pretvara u „radionicu smrti“. Budući da nije bio spreman da osudi genocid u Srebrenici, od Amfilohija se i ne očekuje da bi u eventualnoj teokratskoj tvorevini, u kojoj bi on bio vrhovna vlast, mogao da se identifikuje sa žrtvama seksualnog nasilja, pa tako ni silovanim ženama ne bi dopustio da same odluče o vlastitoj budućnosti. Teza da su sve žene koje se odluče na abortus samo je kap u moru verbalnoga arsenala Amfilohija, koji bi, da kojim slučajem Amfilohijeve struje pobijede na izborima, postao dio zvanične politike.

To je slučaj i sa u Crnoj Gori naučno osporenom mitu o istrazi poturica, za koju Amfilohije vjeruje da ne samo da se dogodila, nego da je vladika Danilo tim činom spasio pravoslavni živalj u Crnoj Gori. Iako u istorijskim arhivima iz toga vremena nigdje u svijetu nije pronađen nijedan podatak, Amfilohije se svojim govorima oslanja na istragu poturica i uzvikuje – „muslimani su lažni ljudi.“

Prema podacima sa popisa iz 2011. godine, od ukupnog broja stanovnika u Crnoj Gori 20 odsto je muslimana. Crna Gora kao teokratska tvorevina je nezamisliva. Jedno takvo društveno uređenje ne bi puno potrajalo i sasvim je logično da bi odgovor na ograničavanje u ovom trenutku zagarantovanih ljudskih prava povelo u haos građanskog rata.

Zato je Crna Gora 30. avgusta na raskršću – put lijevo vodi do uređenih evropskih sistema socijalne pravde, jednakosti i ekonomskoga prosperiteta, a desni put vuče u konzervativizam i dogme srednjega vijeka.

U CRNOJ GORI DOMINIRA NAUKA

Sociolog Srđan Vukadinović podsjeća da je razlika između nauke i teologije u tome što nauka ima principe provjerljivosti, dokazivanja, sistematičnosti, a crkva nema ništa od toga. Sve ono što danas u nauci podliježe provjeri, u crkvi se ne smije provjeravati.

“Na sreću, crnogorska vlast ne ide u crkvu po savjete kod crkvenih velikodostojnika kakve poteze treba povući kod donošenja određenih odluka. U Crnoj Gori dominira nauka, a u nekim državama teologija. Crna Gora ima sva obilježja jedne moderne države, za razliku od nekih država iz našeg bliskog okruženja koje imaju prekid, koje još nijesu prošle ni humanizam. I naravno da te i takve države nastoje da teokratskim principima i modelima razrješavaju društvene probleme”, kaže Vukadinović.