Mitropolija tvrdi: Cetinjski manastir – vjekovna neotuđiva svojina crkve

Svako pozivanje na navodno vlasništvo Prijestonice nad Cetinjskim manastirom je pokušaj prevare građana i javnosti u pokušaju podizanja tenzija i lažnog predstavljanja vrlo jasnih, nespornih i lako provjerljivih istorijskih i pravnih činjenica. Svojinu nad Cetinjskim manastirom je uvijek imala i danas ima Mitropolija, saopštio je koordinator Pravnog savjeta Mitropolije Igor Balaban. On poručuje da je ovom društvu potrebna istina, pravda i mir, a ne laž, klevete, mržnja i pozivi na nasilje.

Saopštenje Balabana prenosimo integralno:

Povodom mnogobrojnih i veoma bučnih napada na Crkvu, kojima ovih dana svjedočimo zbog najave sasvim uobičajenog čina ustoličenja Mitropolita crnogorsko-primorskog u Cetinjskom manastiru (koje se samo u 20. vijeku pet-šest puta održalo uz veliku radost i učešće mnogih građana Cetinja i drugih gradova – i ne, nikad se nije održalo nigdje drugo otkad je stolica Mitropolita zetskog na Cetinju – posljednjih, dakle, više od pola milenijuma), ne osvrćući se na uvrede, klevete i prijetnje, potrebno je ipak da ukažemo na nekoliko najvažnijih istorijskih i pravnih činjenica o tome u čijoj se svojini nalazi Cetinjski manastir, budući da se često čuju glasovi o tome da je manastir vlasništvo Prestonice.

Ktitor (osnivač) manastira je Gospodar zetski Ivan Crnojević koji u svojoj osnivačkoj povelji manastira koji je posvetio Rođenju Presvete Bogorodice 1485. godine vrlo detaljno opisuje šta mu sve poklanja (a ne radi se samo o neposrednom manastirskom okruženju, već i o zemlji u Dobrskom selu i Ceklinu, solilima i godišnjoj svoti novca, na primjer), kao i šta su sve dužni oni koji žive na manastirskom imanju da doprinesu u izdržavanju manastira (neko drva, neko vino…).

Ovu povelju potvrđuju njegovi sinovi Đurađ i Stefan, pa još dodaju i druga imanja, a Đurađ u testamentu još nalaže da se vrate neke pokretne stvari ”Svetoj Gospođi sa Cetinja”, koje je odnio sa sobom, bježeći od turske najezde.

Medo(je)vinu iznad manastira u prvoj polovini 18. vijeka, koju su uzurpirali njihovi preci, manastiru vraćaju Medojevići Pero i Vukosav, a 1749. godine Atanasije, potpisan kao ”arhiepiskop pećki, svih Srba i Bugara i cijelog Ilirika patrijarh, potvrđuje sve dotadašnje hrisovulje ”bivšeg gospodina zetskog Ivana Crnojevića i poslije njega svetopočivših patrijaraha i mitropolita”, kao i tadašnjeg mitropolita Save Petrovića, ”koje priložiše ovom prečistom hramu preslavne matere Boga našega Mitropoliji cetinjskoj”. Potom 1768. crnogorski glavari, kako vele, ”po ukazu Maloga Šćepana” pismom mitropolitu Savi i ”ostaloj uopšte crkovnoj bratiji” garantuju lične slobode i ”svako imjenije cerkovno u svaku nahiju u koju se što nahodi”.

Ne treba naglašavati da su sva ova dosad pomenuta zavještanja začinjena vrlo slikovitim prikazom kazni koje bi trebalo da zadese one koje se ne drže tih zavještanja.

U 19. vijeku, nakon odvajanja svjetovne i duhovne vlasti, vrši se i deoba imovine na državnu, crkvenu i knjaževsku na Blagovještenjskoj skupštini 1868. godine, a i u Opštem imovinskom zakoniku za Crnu Goru (1888) se Crkva izričito navodi kao ona koja je jedan od ”imaonika”, to jest, koristeći rječnik iz današnje prakse u svojinsko-pravnim odnosima – nosilaca prava svojine.

Nekoliko godina kasnije, 1895. godine, crnogorski knjaz Nikola svojom odlukom potvrđuje manastiru pravo svojine, dobijeno još od strane Ivana Crnojevića, koga u tom tekstu naziva ”posljednjim nezavisnim srpskim vladaocem”, i to ne samo nad manastirom, nego nad čitavim zemljištem ”na kom se cetinjska varoš, Naša Prestonica, podiže” te propisuje da to zemljište ostaje ”za sva iduća vremena u isključivoj svojini cetinjskoga manastira sveto i neprikosnoveno” i dodaje da će nad tim ”manastirskim pravom” da bdije ”Sveta cetinjska Mitropolija”. Ovo sve čini, kako sam navodi zato što je ta Ivanova zadužbina sačuvala ”državnu misao” ”kroz zla vremena koja su prelećela iznad srpskoga naroda” i sačuvala ”do naših dana jedinu episkopsku stolicu od onih, što je Sv. Sava podigao u srpskoj državi”.

Cijelo vrijeme njegove vladavine se dosljedno vlada po onome što je napisao, pa stoga, čak i Uprava njegovog Dvora, plaća Mitropoliji arendu (zakupninu, rentu) za dvorski park ili za zemljište na kojem se nalaze dvorske štale.

U međuratnom periodu se nastavlja isti odnos prema crkvenoj imovini i država aktivno sarađuje sa Crkvom po pitanju dogovora o kupovini, prodaji, razmjeni imovine i slično. Okupacione vlasti iz oba svjetska rata su takođe priznavale crkvenu svojinu nad manastirom i drugom njegovom imovinom, a čak su i turske vlasti presuđivale u korist manastira u nekim sporovima oko ribarskih oka.

Nakon Drugog svjetskog rata, komunističke vlasti sa svojih ideoloških razloga, oduzimaju Crkvi ogromnu imovinu agrarnom reformom i nacionalizacijom građevinskog zemljišta, ali nesporno prepoznaju Crkvu kao vlasnika i znaju od koga oduzimaju zemljišta i zgrade i kome šalju rješenja o nacionalizaciji. Čak ni njima ne pada na pamet da uspostavljaju pravo svojine države nad samim vjerskim objektima. Dugo poslije rata, plaćaju Crkvi zakupninu za neke prostore, kako oni, tako i mnoga druga fizička lica, i pokušavaju da dođu do raznih imovinskih sporazuma sa Crkvom za one nekretnine koje nisu bile obuhvaćene nacionalizacijom.

Čak i u poznom periodu trajanja SFR Jugoslavije, vlast prepoznaje Crkve i vjerske zajednice kao vlasnike vjerske imovine, pa tako Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republičkog sekretarijata za finansije Socijalističke Republike Crne Gore u oktobru 1987. godine daje instrukciju opštinskim organima nadležnima za poslove premjera i katastra nepokretnosti da, radi ”ispravnog vođenja popisnih lista” za potrebe izrade katastarskog operata, svu pravoslavnu vjersku imovinu upisuju na Mitropoliju crnogorsko-primorsku, islamsku na Islamsku zajednicu u SR Crnoj Gori, a katoličku, zavisno u kojoj se opštini imovina nalazi, na Arcibiskupiju Barsku i Primasiju Srpsku, odnosno na Biskupski ordinarijat Kotor.

U postkomunističkom periodu je takođe, od strane prethodnog režima, do najnovijih vremena, svojina Crkve priznavana, pa su isplaćivane i razne naknade za obeštećenje Crkve zbog nedosljednog sprovođenja zakona u procesu nacionalizacije.

U novije vrijeme, po prvoj evidenciji katastra za katastarsku opštinu Cetinje I iz 1958. godine, manastir je bio upisan na Dobro Pravoslavne Crkve – Cetinjska Mitropolija, a na osnovu detaljnog premjera i formiranjem katastra nepokretnosti 1976. godine upisuje se na Manastir Sv. Petra, kako se vodi i danas na osnovu rješenja Komisije za izlaganje i utvrđivanje stvarnih prava na nepokretnostima iz 1996. godine.

Do zabune koja je, međutim, nastala posljednjih petnaestak godina, da neki pomisle da je Cetinjski manastir u svojini Prestonice, došlo je zbog rješenja Područne jedinice Cetinje Uprave za nekretnine Crne Gore iz novembra 2005. godine da se na cjelokupnom gradsko-građevinskom zemljištu u KO Cetinje I (ali i u KO Rijeka Crnojevića) upiše Državna svojina Prestonice Cetinje sa pravom korišćenja postojećih i stvarnih titulara svojine.

Dakle, svojina Prestonice je upisana na SVE nepokretnosti, uključujući privatne, a SVI stvarni vlasnici, ne samo manastir, jednim su potezom, bez vođenja posebnih postupaka, postali samo korisnici svoje sopstvene imovine. Ustavni sud Crne Gore je odredbe Zakona o građevinskom zemljištu (u međuvremenu potpuno prestao da važi) na osnovu kojih je ovakakv upis izvršen proglasio neustavnima i stavio ih van snage, ali Uprava za nekretnine, začudo, u katastarskom operatu nije vratila pređašnje stanje jednim rješenjem, onako kako ga je prethodno promijenila, već je to činila i dan danas čini, isključivo po zahtjevu pojedinačnih vlasnika (sada imalaca prava korišćenja) da im se vrati pravo svojine, pa su mnogi naši sugrađani, sudeći po katastarskim upisima, i danas samo korisnici svoje imovine.

Držimo da je to dobro poznato svima koji posjeduju imovinu na području gradskog-građevinskog zamljišta na Cetinju, a svi zainteresovani mogu i sami da se uvjere u istinitost ovih tvrdnji jednostavnom pretragom na javno dostupnoj evidenciji katastra nepokretnosti.

Mitropolija je odavno tražila da se taj neustavni upis svojine Prestonice briše iz katastra, ali se taj zahtjev Mitropolije nije riješio pred Upravom za nekretnine zbog nepotrebnog odugovlačenja tog organa, iako su slični zahtjevi privatnih vlasnika rješavani u vrlo kratkom roku. Po čl. 419 i 420 važećeg Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, propisano je da će se, na zahtjev imaoca prava korišćenja dozvoliti brisanje državne svojine i upisati pravo svojine dotadašnjem imaocu korišćenja, dakle, izvršiće se konverzija prava korišćenja u pravo svojine. Koliko li to tek prije važi za brisanje svojine Prestonice koja je upisana na neustavan način kako je to slučaj sa nepokretnostima na području cetinjskog gradskog jezgra?!

Iz svega napisanog je jasno da je Prestonica Cetinje, prvi put otkad manastir postoji, u novembru 2005. godine, upisana kao nosilac prava svojine, i to, kako je utvrdio Ustavni sud Crne Gore, po odredbama zakona koje su proglašene neustavnim, a nadležni organ godinama nije postupao po zakonitom zahtjevu Mitropolije da se taj upis prava svojine briše. Nadamo se da će Uprava za katastar i državnu imovinu u narednom periodu postupati savjesno i donijeti zakonito rješenje po zahtjevu Mitropolije. Tim prije što je postojeći upis prava svojine, pored toga što je uknjižen na osnovu neustavnih odredbi, još i u suprotnosti sa nizom važećih zakona, kao što su Zakon o državnom premjeru i katastru nepokretnosti (čl. 84, 89…) i Zakon o državnoj imovini u kojem se kao državna svojina kojom raspolažu država ili opština, ni na jednom mjestu ne pominju vjerski objekti. Uostalom šta će državi, koja je članom 14 svog Ustava propisala odvojenost vjerskih zajednica od države, svojina nad vjerskim objektima?

Nakon ovog obrazloženja, više niko nema pravo da se poziva na svoje neznanje okolnosti pod kojima se desilo da se Prestonica Cetinje, nažalost i dalje, neustavno, u katastru vodi kao nosilac prava svojine nad imovinom Cetinjskog manastira, ali i mnogih drugih stvarnih vlasnika nepokretnosti na Cetinju. Prestonica nema, niti može da ima ikakav drugi dokaz o osnovu za sticanje prava svojine, osim neustavnog rješenja katastra iz 2005. godine, za razliku od Mitropolije koja ima stotine dokaza o svojini nad Cetinjskim manastirom, od kojih smo ovdje izdvojili samo one najvažnije.

Svako pozivanje na navodno vlasništvo Prestonice nad Cetinjskim manastirom je ustvari pokušaj prevare građana i cjelokupne javnosti u pokušaju podizanja tenzija i lažnog predstavljanja vrlo jasnih, nespornih i lako provjerljivih istorijskih i pravnih činjenica u pogledu stvarne svojine nad Cetinjskim manastirom, koja je svagda i od svih bila priznavana. Svojinu nad Cetinjskim manastirom je uvijek imala i danas ima Mitropolija. Ovom društvu je potrebna istina, pravda i mir, a ne laž, klevete, mržnja i pozivi na nasilje.