Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu) (87): Ajvan sa laptopom (2)

Dokumentarni roman "Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinjskom zlu)", autora Marka Vešovića i Šekija Radončića

AJVAN SA LAPTOPOM (2)

U šetnji, Šeki mi je rekao: “Ovdje su prošle deset najsrećnijih godina mog života. Dugo je pričao kako su ga i zašto primili kao svog. Sjetio sam se da mi je jedan Cetinjanin, nakon rata, rekao: “Što da mrzim muslimane kad ovđe nikad nijesu śeđeli Turci?“ Što mi je bacilo dodatno svjetlo na mržnju pravoslavaca prema muslimanima u mom Sandžaku, đe  su  Turci “śeđeli“ do 1912.

Miodrag Perović – “Don Mikeli” – tako ga u svom dokumentarnom romanu “Miško Kesedžija i njegove bize/ esej o montenegrinskom zlu”, zovu Marko Vešović i Šeki Radončić

Nada Vuković je napravila sa mnom intervju za radio Crne Gore: bilo je prijatno razgovarati sa osobom koja me bez sumnje čitala, čak me podsjećala na moje rečenice koje sam zaboravio. I intervju za portal Analitika, koji je sa mnom napravila Gordana Borović, mislim da je bio dobar, a drag mi  je čak i intervju koji sam dao djeci iz literarne sekcije.

Po završenoj svečanosti dodjele, krepan, osjetio sam da mi je svega DOVDE, a čekao me intervju za Miloviziju. Htio sam odustati, ali sam pomislio da to može biti krivo tumačeno: ovaj se ponaša kao zvijezda! Hrabrio sam sebe: pričaćemo o nagrađenoj knjizi, o poeziji i književnosti uopšte, o Lesu Ivanoviću,  o Cetinju, i neću se obrukati pričajući o TOME.  Jer Marko Darinkin u 67 godini drži se načela: ne smije se brukati ni onim što piše, ni onim što govori – zato nekad u pet verzija pravi tekstove o moračkom zulumćaru i njegovim kerovima.

Intervju je sniman u auli Zetskog doma, a Šeki je čekao da  posao završim, jer me nije ni za tren ostavljao samog: kad iziđem iz kafane da zapalim cigar duvana, jer je pušiti unutra svud zabranjeno, Šeki bi izišao sa mnom: on me doveo u Crnu Goru i osjećao bi se odgovornim za sve neprijatno, ili i gore od toga, što bi moglo da mi se desi.

Kad su nam tonci stavili “bubice“ na revere, tražili su da nešto kažemo. Andrija Nikolić je rekao: Marko Vešović, pjesnik i publicista“. Šeki mu je prišao i opomenuo ga: Vešović je profesor fakulteta, pjesnik, pripovjedač, romansijer, prevodilac, esejist, polemičar. “To ću kazati u najavi“, obećao je Andrija i slagao: u njegovu intervjuu ostao sam “pjesnik i publicista“, samo mi toliko priznaje, mada nikad nisam bio publicista, čak sam u tekstovima iz Pobjede triput rekao da pred očima njenih čitalaca sa Radončićem pišem novu knjigu.

Podvrgnut sam mučenju čekajući da riješe zaguljen problem s Andrijinim laptopom: trebalo je od gledalaca skriti da sa laptopa čita pitanja koja mu je, shvatiću kasnije, pisao Miško Kesedžija. Trebalo je gledaoce obmanuti da ta pitanja postavlja iz glave: dečko je na vrijeme počeo da se  vježba u lažnom predstavljanju koje je najvažnija umjetnost među Montenegrinjcima. Sjećam se da sam, ne sluteći da je to Miškov specijalac, dok sam gledao tu beslovesnu facu, pomislio: “Ajvan s laptopom“. Takvih sam sreo koliko voliš. Znamen ovog vremena.

Kesedžijin snajperist nije došao sa mnom da priča ni o nagradi, ni o književnosti, jer ne zna ni okle je šupalj, a kad je upitao: “Šta vas je motivisalo da krenete u ovu kolumnističku kampanju“, htio sam izići iz aule: preda mnom je bio dobar komad budale, naduvene, jer je navikla na ulogu ličnosti poznate u svom gradu. I kako da nastaviš razgovor s blavorom koji našu knjigu pisanu u Pobjedi, što sam tri-četri puta u tim tekstovima naglasio, nazvao kampanjom i stavio mi do znanja da ga je poslao morački kriminalac koji Nezavisnoj drži moralne propovijedi. Shvatio sam da se ta svučena avetinja naoštrila da sa mnom raspravlja o nečem što nije čitala: u tekstovima koje smo objavili u Pobjedi precizno sam opisao kako sam odlučio da Kesedžiju i njegove kerove počnem lemati korbačem za pse kad su u hajci na Šekija prekardašili, pa ipak, taj bedak pita: šta vas je motivisalo?

Još jednom sam zaželio da napustim aulu kad sam shvatio da je Kesedžijin blavor zavro, ko june u plast, da sa mom razgovara samo kao sa “publicistom“, zalud sam ga opominjao da sam pisac, jer Kesedžijina kipra, kako je Darinka zvala paščad koja skitaju, bolje od mene zna šta sam. Kad je intervju završen, Radončić mu je kazao:  “Momak, ti si fašista! Uporno ponavljaš pitanje: otkud pravo Vešoviću, koji živi u Sarajevu, da piše o Crnoj Gori.“  “Postavio sam ga samo jednom“.  “Nije istina“, rekao je Šeki koji u Crnoj Gori nikom ne veli “lažeš,“ jer zna da će biti prijavljen policiji. “Postavio si ga pet puta. Brojao sam“.

Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu) (86): Ajvan sa laptopom (1)

 

Komentari

avatar