Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu) (131): Kako je Ratka istukla žena (2)

Dokumentarni roman "Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinjskom zlu)", autora Marka Vešovića i Šekija Radončića

KAKO JE RATKA ISTUKLA ŽENA (2)

Olja se trudi da se dopadne muškima, što je mene nerviralo čak i u pjesmama genijalne Emilije Dikinson kad sam je prevodio s anglistikinjom Jasnom Levinger. Kao da je Olja na papiru nastavak Olje o kojoj vele da očarava muški svijet, ali joj nije rečeno da sredstva ne mogu biti ista: što muškarce uživo  očarava, u čitatelju budi želju da joj kaže: tugo moja! Blok bi Olji rekao: “Vi pišete kao da vas gleda muškarac, a treba pisati kao da te gleda Bog“. Ne bih tumačio šta ovo znači nego ću se sjetiti onog što je mojim studentkinjama bilo očito: pisati kao da te gleda Bog znači pisati bez laganja, jer mušku možeš svašta, a Bogu ne možeš ništa slagati. Ono što zovem jeftinoćom Oljine pisanije može se vidjeti i kao žensko čaranje koje treba da zatravi muškarce, ali ne one sa iole književnog ukusa. Za takve, to su uglavnom ženska lažuckanja, ili pak brbljuckanja.

Olja Knežević, foto Sergej DRECHSLER

Olja kaže: “Muž je birao vina. Donosio mi je Cepparello, Brunello (‘Brunello di Montalcino’, da mu se zna pedigre) i još druga –ello –ello vina. Osjećala sam se poput Beatriče; svako je vino zvučalo kao Danteov mini-sonet, meni posvećen“. Je li ovaj Cepparello rod Bokačovom Cepparellu, to jest Ćepanici, bilježniku koji je “smatrao za najveću sramotu ako se za koju od isprava što ih je sastavio utvrdi da nije lažna“? A napomenu u zagradi “Brunello di Montalcino, da mu se zna pedigre“, napisala je Fema za kremu koja se razumije u skupa vina i važan joj pedigre vina, ali ova Fema je mnogo aerodinamičnija od Sterijine: ova se u kolumni služi sa tri jezika, te ako se malo potrudi, stići će Ćakija Lekića koji se služi sa četiri; ova ide da skija gdje i “brat jordanskog kralja“, i, pride “nas dvoje fino čitamo knjige pored kamina. Ja sam odlučila da, u prirodnom okruženju štiva, opet pročitam ‘Čarobni breg’; kraljev brat čita VS Naipaula“. Nobelovca čita ona, nobelovca on, pa šta kome bog da.

Olja nudi jeftine poetizacije koje su čovjeku  s trunkom ukusa neprobavljive: njoj, koja čita jedan od najvećih romana 20. vijeka, svako vino koje za nju bira njen muž zvuči kao, njoj posvećeni, mini-sonet jednog od najvećih pjesnika svih vremena. Ne znam šta je “mini-sonet“, jer, da se nešto zove sonet, mora imati 14 stihova, ali ću se sjetiti Brane Petrovića, vrsnog pjesnika i duhovitog čovjeka, koji je bio na turneji po Vojvodini i, na jednoj književnoj večeri, javi se mlada lokalna pjesnikinja: može li da nešto pročita? “Može, dete“, kaže Brana. Riječ “pjesnikinja“ ovdje znači: ne znam je li ta cura bila pjesnik. “Pročitaću“, rekla je, “jedan svoj sonet“. “Ali što kraći“, kazao je Brana. I Olja poznaje kraće i duže, mini i  maksi sonete.

A sad evo malo neuljepšane, nepoetizovane, gole stvarnosti. Oljin muž je Ratko Knežević, sin nikšićkog milicajca: da mu se zna pedigre, rekla bi Olja. To je “čistač tepiha, saradnik u novinskim li­stovima, perač prozora, student, novinar, pi­sac, verenik, profesionalni ‘donžuan’, reketaš, ucenjivač, biznismen, bogataš, prosjak, kum, čovek od poverenja, borac za pravdu, kriminalac-početnik, trgovinski predstavnik, mla­doženja, svedok, švercer cigareta i borac pro­tiv šverca cigareta, predsednički kandidat u pokušaju, učesnik kafanskih tuča, prevarant i iznuđivač, prijatelj i savetnik premijera i predsednika, profesionalni špijun, intelektualac, borac za ljudska prava, stručnjak za policiju, avione, turizam, književnost“, kako pišu e-novine. A pošto treba čuti i drugu stranu, dodajmo da je 1997. u Ninu Ratko rekao: “Neukusno je o sebi govoriti, naročito kada se to mora u superlativima – a ja sam čovjek od ukusa!”

Ilustracija

U e-novinama ima i ovo: Od prvog dana Oljin i Ratkov  brak pratili su česti fizički obračuni, pa je policija često morala da interveniše. Međusobno nasilje nastavili su i u Hrvatskoj, čak i Londonu, a maja 2007. Olja je Ratka javno optužila za nasilje. Posle jedne svađe sa njim, Olja  je od  muža pobegla sa decom u Crnu Goru, kod majke. Ratko ju je optužio za otmicu dece i prijavio je policiji. U Vestima od  5. 5. 2007. Olja svedoči o Ratkovom nasilju. Rekla je da je s njim  dogovorila sporazumni razvod, a on joj posle toga šalje preteće poruke, podnosi krivičnu prijavu protiv nje, i ona je od straha pokrenula sudski proces u Podgorici. Policija je, po odluci suda, Ratkovo dvoje dece deportovala do granice sa Hrvatskom, gde ih je otac preuzeo. Olja je pošla sa decom, a nakon prelaska granice, Ratko joj je oduzeo pasoš. Kneževićeva tašta Ljiljana Raičević optužila je advokata svog zeta da je sve “organizovao i platio”. Njena je kćer “pretrpjela nervni slom, a država je nije zaštitila od nasilnika”. Prijatelji Ljiljane Raičević smatraju da je glavni razlog što je otvorila Sigurnu žensku kuću u Podgorici, koja pomaže ženama žrtvama torture, činjenica da je i njena ćerka godinama žrtva porodičnog nasilja.

Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu) (130): Kako je Ratka istukla žena (1)

Komentari

avatar